Pjesnik

Dražen Katunarić “Što mi je šaputao Zeus?”: Poetski glosar klasične starine u novom ključu

Jaroslav Pecnik

Dražen Katunarić sve je istinske ljubitelje poezije, napose poklonike njegova književna umijeća, obradovao novom zbirkom poezije



Dražen Katunarić jedan je od najznačajnijih hrvatskih pjesnika (do sada je objavio gotovo 20 zbirki poezije), ali podjednako tako esejista i romanopisaca; sjajan je pripovjedač i putopisac, a ujedno u našem društvu i kulturnoj javnosti snažno prisutan urednik i izdavač nakladničke kuće Litteris, istančanog, profiliranog ukusa, te glavni urednik respektabilnog, kultnog časopisa Europski glasnik, među rijetkima koji je opstao na našoj javnoj/literarnoj sceni i još uvijek svojom kvalitetom, informativnošću, širinom znanstvenih i umjetničkih uvida i priloga podsjeća(ju) na »zlatno doba« periodike koju je ovo digitalno vrijeme (pod)bacilo na nezasluženu marginu i time, navodno sve u ime općeg napretka, zapravo bitno osiromašilo u izvorno duhovnom pogledu i kulturološkom smislu riječi.


Za svoj književni rad i doprinos afirmaciji kulture primio je brojne nagrade i priznanja; između ostalih francusko Ministarstvo kulture (1999.) dodijelilo mu je red Viteza umjetnosti i književnosti, dobitnik je (1996.) i nacionalnog odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, za osobite zasluge u kulturi, a kada govorimo o »čisto« književnim priznanjima, valja spomenuti samo ona najprestižnija: Nagradu »Tin Ujević« za najbolju pjesničku knjigu (1994.), Nagradu Matice hrvatske (1998.), Nagradu HAZU-a »Dragutin Tadijanović« (2018.), Nagradu Europski krug za doprinos europskim vrijednostima (1998.) te nagradu Balkanika, Rumunjskog društva pisaca za doprinos poeziji i da ne nabrajam dalje.


»Prevratnička« zbirka


Djela su mu prevođena na engleski, francuski, španjolski, njemački, talijanski, rumunjski, albanski, bugarski i slovenski jezik, a nedavno nas je, sve istinske ljubitelje poezije, napose poklonike njegova književna umijeća, obradovao novom zbirkom poezije »Što mi je šaputao Zeus?« (Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2023.), za koju mogu slobodno reći kako spada, barem ja to tako vidim, među ono najbolje što je (na)pisano posljednjih godina, pa i desetljeća u hrvatskom novodobnom pjesništvu.




Skromna formatom i brojem stranica (80-ak), sadržajno je gotovo pa »prevratnička«, jer na osebujan način (po)vezuje klasiku i postmodernu, daje poetskom izričaju jednu novu, do sada u našem pjesništvu, ako ne nepoznatu, a ono svakako zaboravljenu/zapostavljenu dimenziju iz koje pršte stvaralački impulsi, prepuni novih slika i dojmova, što samo potvrđuje dobro (pre)poznatu autorovu predanost spisateljskom poslu, koji pa gotovo izjednačava sa životom; »sve što sanja i što mu se događa« (Jaroslav Seifert), odmah vidi i u književnoj formi i postaje »predmetom« njegova literarna interesa.


Neovisno o formi izričaja, sukladno suzvučju riječi, asocijacija, metafora i sadržaju teme koju prezentira i(li) propituje, Dražen Katunarić suptilno interpretira (s)misao, a da bi to (p)ostvario, od čega je najbolje, najprimjerenije poći?


Pa naravno od antike, klasičnog, grčkog uzora, mita, filozofije, drame, poezije, satire, ne zaobilazeći komediju iz koje se rađa, ili se njezinim posredovanjem vraća tragedija, sve to su (pra)izvori naše (zaboravljene) duhovnosti na koju nas svojom novom knjigom želi podsjetiti njezin autor.


Poezija je danas subverzivna, posljednja obrana iskonskog značenja i smisla riječi, a Katunarić je njezin p(rv)osvećenik koji se služi njezinom polifonijom, kako bi pokušao osvijestiti našu potrebu za izgubljenom harmonijom o kojoj je taj i takav antički/mitski svijet govorio i pritom slijedi Goetheovo pravilo: pisac mora biti i sudac, nikada strog, ali dovoljno autoritativan da svoje djelo ne ispisuje samo maštom i intuicijom, već i znanjem, rafiniranom odgovornošću i ukusom, tako da se slobodno može upustiti u avanturu traženja novog i nepoznatog.


Ili, kako je to prigodom jednog razgovora (1991. godine u Strasbourgu, u restoranu glasovite kuće Kammerzell) veliki poljski pjesnik Zbigniew Herbert (kome je i posvećena knjiga o kojoj je riječ) poručio Katunariću: »Čitali ste ‘Odiseju’ i ‘Ilijadu’. Ako jeste, vjerojatno znate da su mnogi stihovi bili umetnuti naknadno, vrlo često u proturječju s prethodnim. Tako učinite i vi; Zeusa, Afroditu, Ahila, Odiseja i koga hoćete, umetnite u vaš stih, prenosite priče kako vam se sviđa.


Dovoljno je da ste malo razroki u vremenu.« Iako mu je ta Herbertova rečenica »trajno ostala u uhu«, kao najbolji putokaz poetske vrste, trebalo je proći puno vremena, trideset godina, priznaje Katunarić, da bi ga poslušao i da po njegovim »uputama« pokuša na svoj »razroki« način vratiti (u) život Dioniza, Hermesa, Eaka, Hekabu, Narcisa, Amazonke, Prometeja ili Apolona, uvjeren kako će u protivnom poezija, uostalom kao i svekolika naša civilizacija (pre)sahnuti »kada se mitovi prepuste umiranju«.


Antička saga


Stoga ne čudi zašto je za moto svoje zbirke posvećene Zeusu i antičkim junacima, a zapravo svima nama koji živimo sada i ovdje, naveo riječi velikana svjetske i novodobne grčke poezije Konstantina Kavafisa: »Iako smo razbili njihove kipove/iako smo ih istjerali iz hramova/nisu zato umrli bogovi.«


Na tom se tragu nadovezao na Herberta, cijelu tradiciju o kojoj je tako superiorno pisao primjerice Robert Graves u svojim »komentarima« grčkih mitova (ističem ga iz cijele galerije iznimnih znalaca ove materije, budući da je njegova opsežna studija dostupna i u našem prijevodu) i ispisao raskošnim riječima »svoj« glosar klasične starine, dodajući mu, u tom duhu, ali na maestralan, osebujan način i jedan, nazovimo to tako, zavičajni pečat: sedam pjesama u nizu naslovljenih »Crno jidro«, svojevrstan hommage preminuloj majci, kao i impresivnu po-etičku »propovjednu« ispovijed »U svojem svitu«, (na)pisane u dalmatinskom narječju, zavičajnom dijalektu i tako se kroz njegov pjesnički žargon posvećen grčkim božanstvima provlači i klasika antičkog svijeta situirana na našem, jadranskom lokalitetu, čime je otvorio prostor novog dijaloga univerzalnog i lokalnog, iste tradicije, sličnog, a opet drukčijeg podneblja, ali kako je svojedobno zapisao Graham Greene: »Cvijeća ima posvuda, ali ne zna svatko od njega isplesti vijenac.«


A, Dražen Katunarić je tome poslu i više nego vičan, malo tko ga u tome može slijediti, posebice u okvirima naše nacionalne poezije, gdje uz izuzetak nekolicine imena, nema dostojnog nasljednika. Svoju antičku sagu Katunarić je ispisao po principu koncentričnih krugova, znalački i precizno je (iz)gradio, meandrirao naizgled davno iščezli svijet, ali koji je daleko življi no što uopće možemo zamisliti i koji nam značenjski govori/šapuće modernijim jezikom, no što je ovaj kojim svakodnevno komuniciramo.


Raznoliki artistički »moduli« njegova rukopisa gotovo su savršeni, žanrovski su osamostaljeni, ali se ujedno razvijaju u nizove »hibridnih« rukavaca: humor, ironiju, sarkazam, aluzije, sentence, analogije, da bi i tim »sudarom paradigmi« (Jurij Lotman), Katunarić polučio snažne, posebice izražajne značenjske efekte.


Pobijediti zaborav


Za Dražena Katunarića poezija nema nikakvu povlaštenu mesijansku ulogu, ali još je manje puka igra riječi(ma), ili pak (bez)bolna referencijalnost na ljepotu; ona je za njega put i način života, »alat« kojim karakterizira svijet oko sebe i u sebi, vrsta dijaloga u monologu kojim se (re)definira posvemašnje »doba slike svijeta« (Heidegger), fenomenologija (za)danih pojmova koji su vremenom (pre)rasli u mit, tako da se svako njihovo kritičko prevrednovanje i propitivanje često doživljava kao bogohulni čin, izdaja iskona klasike, u novije doba, tradicije povezane s nacionalnim predrasudama i stereotipima.


A, knjiga »Što mi je šaputao Zeus?« na posredan način razbija ove naše novodobne mitove, jer ne pristaje na (za)misao da naše vrijeme robuje prošlosti, već traži poveznice s prošlošću, da bi je na pravi način shvatio, a time prepoznao i probleme koji nas (i) danas opterećuju i s kojima se možemo lakše nositi, ako im (sa)znamo izvor(ište) i genezu.


Stoga Katunarić oprezno, s puno takta, ali hrabro, inteligentno, s puno znanja i emocija pokušava (i po mom sudu uspijeva) preispitati intertekstualne kodove koji se dodiruju filozofijom, dramaturgijom, harmonijom boja i zvuka, umjetnošću kao takvom, a ta iskrena, strasna žudnja, taj stvaralački eros za širenjem, čak kidanjem (za)danih okvira, pokušaj prijelaza s onu stranu Lete, rijeke zaborava u Hadu, koju je u Vergilije opjevao u »Eneidi« (duše koje se ponovo rađaju moraju se napiti vode iz ove rijeke, kako bi zaboravile prethodnu egzistenciju) jedino ima smisla i može polučiti željene rezultate, ako se vratimo izvorima naše civilizacije, gdje je sve započelo i gdje se kriju rješenja vremenom, uslijed niza permanentnih ideoloških sukoba i podčinjavanja misli dogmatskim autoritetima, zaboravljena i(li) prepuštena stihiji povijesti, kao uvijek lošoj učiteljici života.


Važno je pobijediti zaborav. Utoliko su antika, klasika, same po sebi čudo i vječna inspiracija, jer sve što je bilo i što će biti odigralo se već tada; naknadna šekspirijanska obrada prošlosti tek je potvrda naše epohe, kako »pod kapom nebeskom nema ničeg novog.« I stoga je Katunarićev »povratak« svijetu antike i mita (samo)razumljiv, nalik je Ernestu Renanu koji je u svojim »Sjećanjima« (iz 1883.), prvi put ugledavši Akropolu sav zanesen zapisao: »Sada ovdje, uz židovsko čudo, za mene postoji grčko čudo/miracle grecque, nešto što je postojalo samo jednom, što nikada nije viđeno, što se više nikada neće vidjeti, ali čije će djelovanje vječno trajati.«


U tom je svijetu p(re)okrenuta prava, istinska revolucija duha: Platon i Aristotel, Eshil i Sofoklo, Damon i Fidija nisu tek monumentalne paradigme naše kulture i uopće civilizacije, već su to (bili) ljudi od krvi i mesa koji su kreirali svoje doba; za čitavu povijest do koje tek treba doći, stvorili su savršene forme i sadržaje, koje danas ponosno nazivamo »idealima«, a posredovanjem mita, paralelnog svijeta koji im je služio kao uzor, ali i slika realnog života, nadahnuto su oblikovali ljepotu i mudrost dobro znajući da je onostranost tek iluzija, ali bez koje se čovjek teško može nositi sa svijetom i životom. I stoga je Ivan Herceg posvema u pravu kada je riječima pokušao dokučiti koje je to tajne Zeus šaputao autoru i mogu li one pomoći suvremenom čovjeku, čitatelju da se suoči sa svakodnevnim pitanjima, ali i da opstane, preživi u ovome ranjenom dobu, svijetu nekih drugih bogova?


Herceg piše: »Na svome putu od stihova Dražen Katunarić u ovoj knjizi na rapsodijski način, pitko i lepršavo propituje i preispituje koliko je antičkog, mitskog zapravo ostalo u nama i oko nas. I čini se poslušao je savjet velikog Zbigniewa Herberta, koji se kao i on u svome djelu oslanjao na antičku, mediteransku tradiciju, te dopustio, prepustio grčkim bogovima i mitskim junacima… da slobodno ulaze i izlaze iz labirinta pjesme, labirinta svakidašnjice, premošćujući stoljeća i tisućljeća te komuniciraju i komentiraju-ponovo žive i kreiraju…


U kojem (to) svijetu živimo i kojem svijetu pripadamo kao da stalno ispituje pjesnik te sjene vjekova, ovom ili onom, ili je svijet uvijek jedan prepleten, svevremenski, a mi smo samo statisti, nedostojni bilo kakve važne uloge, prepušteni crnom jedru za drugu obalu.«


Mitološki predložak


Naravno, sve su to dileme koje muče i svakog od nas; Katunarićev odgovor je, barem tako želim iščitati njegovu pjesničku (o)poruku: nismo bogovi, ali nismo ni nevažni, dana nam je mogućnost, je li ona zaslužena, drugo je pitanje, ali već kada smo tu (u)činimo sve kako bi taj život proživjeli ljudski, (vjero)dostojno čovjeka koji se sa svim svojim padovima i uzletima može vidjeti, ogledati, prepoznati u svijetu antičkih junaka i mita.


Kao što je uostalom u pjesmi »Argonauti« sjajno replicirao Ivanu V. Laliću, velikanu srbijanske, ali i europske poezije (preminuo u Beogradu 1996.) »nasloniši se« na njegove antologijske »argonautske« stihove ispisane u čast Jasona i lutanja njegove družine u potrazi za mitskim »zlatnim runom«: »Ova lađa progovorit će u sumrak/Ova lađa dat će nam pjenu nade/Putujmo sad da bismo donijeli priču o krajevima dalekim/Priču koju nitko nije čuo./Priču koja vrijedi kao žuđena čar povratka našeg.« Istina, Lalić je to lutanje doživio sličnim, a opet drukčijim očima: »Najlepše obale, naravno, nismo dodirnuli…/Na kraju smo se vratili odakle smo i pošli/More je ostalo isto. Sve je ostalo isto…/Ali malo ko zna tajnu«, da bi u zajedničkom tonu zaključili: »Nije važan svršetak./Važna je samo plovidba.«


A, to je na koncu i smisao poezije, književnosti, umjetnosti uopće, ali i života kao takvog kakav nam je dan. Priča o argonautima, grčkim junacima koji pod vodstvom Jasona (odgojio ga je kentaur Hiron) žele vratiti otetu svetinju (zlatno runo Zeusova ovna) iz Kolhide, vječna je tema o (ne)mogućnosti povratka izgubljenog (raja), iako su uz pomoć Medeje uspjeli u svom naumu; na koncu ostarjelog je Jasona, tako kaže legenda, ubio pramac broda »Argo«, pod kojim je sanjario o prohujaloj slavi.


Katunarić je svoje stihove posvetio Zeusu, Apolonu, Heri, Afroditi, Ahilu, Orfeju, Narcisu, Prometeju, Diomedu, Odiseju, Itaki, Delfima, Pitijama, spominje Kerbere…poziva se na Heraklita, Pindara, Sapfo, ali i Guillaumea Apollinairea, Jorgosa Seferisa i druge; u njegovim stihovima (pjesma »Uskrsni ručak«), kao zvučna kulisa odzvanja glazba Mikisa Teodorakisa, ali i i Janisa Ksenakisa, tog velikog, ali još uvijek neshvaćenog grčkog kompozitora, koji je na antičkom predlošku radikalno (pro)tumačio naš suvremeni svijet.


Stoga tu i nema harmonije, jer se poput Narcisa (o)gledamo samo na način da vidimo ono što želimo, a ne ono što stvarno jest. Čitajući pjesme Dražena Katunarića, čini mi se kako se na nekom imaginarnom platnu ispred mene »vrti« genijalni film »Grk Zorba«, Mihaila Kakojanisa (maestralne uloge Anthony Quinna, Irene Papas i Alana Batesa) i kao da stalno gledam, nakon što su im se svi planovi o brzom bogaćenju rudarskim poslom i doslovno srušili, taj čarobni sirtaki, suludo dojmljivi ples do samozaborava Zorbe i njegova »poslodavca« Engleza koji sjedi na obali mora, koji kao da nam poručuje: dok smo živi, ništa još nije izgubljeno, barem imamo tu slobodu tako misliti.


To su ujedno i slike Katunarićevih pjesama koje se služe mitološkim, antičkim predloškom samo kako bi upečatljivije (pro)govorile o nama samima; običnim ljudima koji često umisle da su bogovi, da im je sve dopušteno, a nikako da se (pod)sjete kako na koncu svaka takva priča svršava tragično. Mit je slika naše stvarnosti; to je podtekst Katunarićeva pjevanja.


Čarolija stihova


Ako tražimo neku zajedničku poveznicu između pjesama uvrštenih u ovu zbirku, ona bi se mogla svesti na misao: bogovi imaju jednu, jedinstvenu funkciju, podsjetiti čovjeka na njegovu konačnost. I pritom ne bi trebalo zaboraviti: u grčkoj mitologiji bogovi su igrali epizodnu ulogu; u prvom je planu bio čovjek koji se ničim ne da kupiti, ali ga je lako potkupiti ljepotom i za tu su njegovu slabost znali bogovi i obilato se njome koristili.


Stoga je kasnije Dante pohlepu p(r)okazivao u obliku zvijeri, a volju za moć karikaturalno deformirao, posebice kada bi se pompozno manifestirala i pri tome ismijavao, nas ljude, kada si umislimo da možemo pobijediti smrt, da smo vječni poput bogova. Zabludjelog čovjeka treba vratiti na njegovu ljudsku mjeru i to Katunarić čini, preciznije; pokušava (u)činiti.


Poezija ima tu začudnu moć da vješto može relativizirati sve čega se dotakne, a da pritom (ne)izravno naglašava i prenosi moralne imperative, dakle ono po čemu se čovjek razlikuje od svih ostalih živih bića, pa i bogova. Utoliko je Shakespeare sve ono što možemo (sa)znati već rekao i to na najljepši mogući način, ali prije svega zahvaljajući tome što se (o)grijao na vatri antičkih bogova.


Samo nas istina čini slobodnim, a Miroslav Krleža je s pravom upozoravao: umjetnost, napose poezija (ne zaboravimo, velikan hrvatske i svjetske književnost primarno se osjećao pjesnikom) mora inzistirati na elitizmu i maksimalizmu. U tom smislu, Dražen Katunarić je njegov duhovni sljedbenik, nastavljač te i takve »tradicije«; posjeduje sličnu moć da iz riječi izvuče maksimum, sve do srži i skrivenog smisla; naizgled jednostavnim rječnikom stvara čaroliju od rečenica/stihova koje su neka vrsta njegova credo quia absurdum.


Katunarićeva se poezija grozi primitivizma i gluposti, posebice nepravde koja poizlazi iz nejednakosti i da bi tome doskočila obraća se mitu za pomoć, jer jedino iz mita, antike, uopće klasičnih starina, prvenstveno od Grka možemo naučiti kako se s tim nositi na pravi način. Uskogrudnost je grijeh duše i u svojim pjesmama Katunarić na suptilan način izvrgava ruglu tu gotovo manijakalnu (post)modernu potrebu za destrukcijom i dekonstrukcijom.


Potrebu da se sve, doslovno sve stvari dovedu do apsurda, a da pri tome zaboravljamo kako time poništavamo polje ljepote koje uspijeva samo ako se dugo i pozorno gaji i obrađuje. Poznato je kako je daleko lakše nešto (s)rušiti, negoli (sa)graditi. I upravo su stoga klasične vrijednosti nenadoknadive i nezaobilazne, jer pokazuju zašto nešto jest, takvim kakvim jest.


Vječni izazov ljepote


Za antički svijet, ako (možemo li?) ostavimo po strani robove i nepravde klasnog, robovlasničkog društvenog ustroja i usredotočimo se na slobodne građane, svakodnevni je život bio prožet umjetnošću; umjetnost je bila dio njihove svakodnevice, ali povijest nas uči, podsjeća Katunarić da čovjek uvijek ide tamo gdje mu priroda naginje i ta naša sklonost grijehu nije ništa novo, samo je treba znati i moći prepoznati.


Umjetnost ima tu sposobnost i zato je u antici imala ogroman značaj i vrijednost. Zato su nam, ili bi barem trebali biti važni antički bogovi, jer njihovim posredovanjem prepoznajemo sebe same. Oni su životniji no što smo to mi, ljudi koji danas žive i utoliko stalno treba ponavljati: svaka se izmišljena priča već negdje nekome dogodila.


Poezija nas nesumnjivo obogaćuje, pa čak i onda kada joj se protivimo, kada je preziremo ili je posvema ignoriramo; dopire do nas kada to i ne želimo. Naprosto ima moć nalik antičkim bogovima, ali pitanje je može li nas promijeniti? Na to pitanje nikada odgovor nećemo naći i utoliko je poezija vječni izazov ljepote, utoliko je primamljiva, ali kroz igru riječi(ma) uvjerava nas da je sve moguće. I ono nemoguće.


U pjesmi »Kerber« Katunarić kaže: »Zalajao je na mene i odmah umuknuo. Shvatio je da smo isti.« Iako u pjesmi »I sumrak naglo pada nad Parnasom« gorko konstatira da je iscrpio sva pitanja i dvoji »što će biti s nama«, treba to shvatiti samo kao prolaznu slabost i uvjeren sam da će uslijediti njegove nove knjige, tako nasušno potrebne i važne nama, sada i ovdje, sve kao i do sada pisane u duhu onoga što je (iz)molio Sapfo; da nas sačuva od odvratnosti i čemera. A, njegove knjige uistinu to i čine.