Studiju Andrzeja Franaszeka bi svakako trebalo i u nas prevesti, jer to je djelo koje nas zavodi, ali i uvodi u svijet poljske povijesti, emigracije, književnosti, kulture, odnosno otvara nam vrata Miloszevog stvaralačkog laboratorija Literarni kritičar, urednik kulture u uglednom poljskom Tygodniku Powszechnom i profesor polonistike na Jagelonskom sveučilištu u Krakovu Andrzej Franaszek (rođen 1971.) napisao je nesumnjivo kapitalnu monografiju (na gotovo tisuću stranica gustog teksta, uz niz referenci, fusnota i prateće literature) o nobelovcu Czeslawu Miloszu, jednom od najvećih svjetskih pjesnika i najuglednijih intelektualaca naše epohe. Franaszek, priznati stručnjak za stvaralaštvo Zbigniewa Herberta, svojom najnovijom, bez pretjerivanja možemo reći, fascinantnom knjigom o Miloszu, prepunom sjajnih pasaža i novih kritičkih uvida u jedno bogato stvaralaštvo, pružio nam je nove poglede na složeno razdoblje poljske, srednjoeuropske, međuratne i poratne literature i povijesti.
Ali jednako tako i na razigrani, duhovni, kulturni život poljske emigracije, prije svega u Francuskoj, a potom i u Americi te se tako pokazao i dokazao kao trenutno najveći autoritet za proučavanje tzv. milošologije, svojevrsnog književnog fenomena u kojem je kondenzirana velika i tragična povijest poljskog naroda sa svim mijenama kroz koje je prolazio u posljednjih stotinjak godina. Blizina i margina
Dakle kroz Miloszevu biografiju Franaszek je pokušao (i u tomu uspio) portretirati tragiku cijelog, netom minulog stoljeća sa svim okrutnim paroksizmima koji su ga pratili: ratovi, revolucije, nacifašistički i staljinski totalitarizmi, emigracije, disidentsva, progoni, pogromi, štrajkovi, demonstracije, pobune… Sve se to, naravno, prelamalo i kroz Miloszevo stvaralaštvo, jer je egzistencijalno kroz gotovo sva ova politička stanja i duhovne situacije prolazio i poljski nobelovac. Podjednako kao akter i kao promatrač, uvijek u blizini, ali i uvijek na margini.
Franaszek je sakupljao materijale za ovu knjigu desetak godina; obilazio je arhive, biblioteke, institute u Poljskoj, Litvi, Francuskoj i Americi; iščitavao je cijele biblioteke posvećene Miloszu, poljskoj emigraciji, piscima i ljudima s kojima je nobelovac kontaktirao, a posebice su mu, po osobnom priznanju, bili dragocjeni materijali (bogata korespondencija) koju je pronašao u Beinecke Library sveučilišta Yale i u Maisons-Laffitte, odnosno Societe Historique Litteraire Polonaise. Jednako tako, autor monografije obavio je cijeli niz razgovora sa širokim krugom Miloszevih prijatelja, rođaka, ali i brojnih uglednika iz svijeta kulture i znanosti, koji su mu olakšali portretiranje jednog od nesumnjivo najintrigantnijih novodobnih književnika koji je svojom poezijom, ali jednako tako i studijima i esejima zadužio našu civilizaciju.
Maria Janion je u svom djelu »Kronski – Milosz; skice za povijest mišljenja i poezije« pisala o tomu kako je poljski nobelovac svojim raskošnim intelektom istraživao same izvore pakla i zla našeg vremena, ali i svekoliki svijet ideja naše epohe koji se ogledao u Miloszevom stvaralaštvu, odnosno kondenzirao na pregnantan način i upravo je stoga kritički najjasnije i najoštrije oblikovao sliku naše stvarnosti. Bez Milosza, tvrdila je M. Janion, cijela poljska stvarnost bila bi osakaćena i osiromašena, stajala bi na »rahitičnim nogama«, ali zahvaljujući njegovoj »duboko refleksivnoj misli« nekako lakše izlazimo na kraj sa svim scilama i haribdama koje su opterećivale i još uvijek opsjedaju i opterećuju naše doba.
Upravo u tom je duhu svoju obimnu biografiju o Miloszu pisao i A. Franaszek, nadovezujući se u svom istraživanju i na riječi litavskog pjesnika Tomasa Venclove koji je konstatirao: »Sada više nego ikada ranije vidimo da je Milosz bio jedan od najvećih duhovnih analitičara, neponovljivih pjesnika koji su svojim djelom oblikovali dvadeseto stoljeće«. Uz Milosza samo su se još, pisao je Venclova, s njim mogli mjeriti Eliot, Mandeljštam i Kavafis, jer su pogledali otvoreno i hrabro zlu u oči, naglasili tragične fenomene naše epohe te su nesvakidašnjom imaginacijom razobličili danteovske krugove pakla našeg povijesnog kaosa i intimnog beznađa. Naravno otvorili su nam i rajska vrata nekog drukčijeg i boljeg svijeta, a upravo je Milosz na tom fonu uspio uraditi najviše, jer je kao čovjek bez ogleda na sve tegobe života i povijesti vidio i (os)mislio nadu, ne kao utopijsku mogućnost, već kao pretpostavku smislenosti naših života.
Kronika stoljeća
Dakle život Cz. Milosza je svojevrsna kronika minulog stoljeća čije je zlokobne udarce nobelovac debelo osjetio na svojoj koži. Nakon sretnog, relativno kratkog razdoblja dječaštva »U dolini rijeke Isse« zaredali su: Prvi svjetski rat, ruska revolucija, strahote rusko-poljskog rata, politički problemi međuratne Poljske maršala Pilsudskog, apokalipsa Drugog svjetskog rata, užasi holokausta, nacistička okupacija Poljske i pakao Varšavskog ustanka, staljinski totalitarizam, emigracija, život s obje strane »željezne zavjese«, sve do pada sovjetskog komunističkog imperija, te na koncu i početak 21. stoljeća kada je Milosz fizički otišao s ovoga svijeta, da bi danas duhom bio prisutniji negoli ikada ranije.
Sve je to stalo u njegovo obimno književno stvaralaštvo, a Milosz se može pohvaliti da je kao rijetko koji intelektualac imao bogate i široko razgranate kontakte s najznačajnijim ljudima svoje epohe koji su je svojim djelima duhovno oblikovali. A. Einstein, K. Jaspers, A. Camus, J. Brodski, S. Sontag, L. Kolakowski, A. Michnik, J. Kuron, papa Ivan Pavao II. samo su neka od imena koja Franaszek spominje i čije je međusobne utjecaje analizirao. Ili, kako Franaszek navodi Miloszeve riječi: »Moj je život bio premalo sretan, a previše tragičan, ali sam imao i privilegiju da sve to proživim. Ne znam koje sam sve nesreće, posebice tijekom rata izbjegao, teško ih je i pojmiti, gotovo da ni sam ne povjerujem što mi se događalo i s kim sam se sve susretao. Ali, na koncu, kako je to govorio direktor hotela Eden (u djelu L. Kolakowskog), sve dolazi na naplatu. Zašto? Pa jednostavno zato što zastupnik upravitelja na rajskim vratima nije nitko drugi do sam Đavo«.
Dubina poezije
Čitajući obimnu, ali poput pustolovnog romana zanimljivu studiju A. Franaszeka, možemo sa većim razumijevanjem shvatiti sve brojne meandre Miloszeve osobnosti i duhovnosti. Sve ono što ga je formiralo kao velikog pjesnika, ali još većeg čovjeka koji humanost i humanizam nije propovijedao, već ih je intenzivno živio. Uvijek i nakon svih svjetskih priznanja i nagrada ostao je skroman čovjek koji je bio iskreno uvjeren da ništa posebno i veliko nije stvorio, jer je, kako je to često govorio, znao ljude koji su to, o čemu on piše i razmišlja, već davno prije njega ljepše i pametnije rekli, odnosno bolje napisali. Studiju Andrzeja Franaszeka bi svakako trebalo i u nas prevesti, jer to je djelo koje nas zavodi, ali i uvodi u svijet poljske povijesti, emigracije, književnosti, kulture, odnosno otvara nam vrata Miloszevog stvaralačkog laboratorija i upućuje na cijeli niz značajnih autora koji su na njega djelovali ili koji su sami »dotaknuti« njegovim pismom stvarali svoje začudne i zasebne literarne svjetove u kojima pažljivi čitatelj bez problema prepoznaje misli poljskog velikana svjetske književnosti.
Delikatnost i dubinu njegove poezije svatko može osjetiti, ali dokučiti je mogu samo oni, kako je to sam pjesnik na jednom mjestu rekao: »koji su smješteni u poljsku tradiciju, jer bez znanja o toj tradiciji čitatelj koji ne poznaje povijest poljske poezije uostalom ni povijest poljskog naroda teško išta ozbiljno može shvatiti. Moje su pjesme pune povijesnih konotacija i aluzija na poeziju od osamnaestog do dvadesetog stoljeća«. Miloszevo geslo je bilo »gledam i pamtim« i zapravo je postalo svojevrsnom opomenom tiranima i diktatorima svih vrsta, jer ove njegove riječi su izlivene u broncu i stoje na spomeniku u gdanjskom brodogradilištu odakle je i krenuo masovni val prosvjeda protiv komunističkog režima koji će na koncu i dovesti do rušenja Berlinskog zida i sovjetskog imperija u kojem je njegova razapeta i stoljećima komadana domovina Poljska imala status kolonije.
Kao malo tko u povijesti literature, Milosz je stvorio samosvojni književni izraz, uvijek je išao svojim putom i tako je stvorio na prvi pogled jednostavan i čitljiv opus, ali u biti dubok i složen u kome je veličanje poezije, moći i govora poezije uvijek bilo na prvom mjestu. Jezik poezije se ne smije zaboraviti, niti se njen jezik smije izgubiti, poruka je na kojoj je inzistirao Milosz, a koju kroz cijelu svoju obimnu monografiju neprestano, maestralno varira i Andrzej Franaszek.
