U svojoj redateljskoj viziji Zurovac nije jednostavno transponirao film u kazališni medij, već je pomoću originalne glazbe Marjana Nećaka kreirao vlastiti umjetnički svijet u kojemu se prožimaju različite izvedbene forme
U ključnoj sceni filma »Diskretni šarm buržoazije« Luisa Buñuela iz 1972. godine protagonisti se iznenada zateknu na kazališnoj pozornici, prisiljeni pred gledateljima izvesti predstavu. U tome im pomaže šaptač, a pokazat će se da je to bio samo košmarni san unutar sna. U istoimenoj predstavi, koju je prema motivima Buñuelova filma u HNK Ivana pl. Zajca postavio autorski tandem Marjan Nećak – Staša Zurovac, filmski likovi prešli su na pozornicu i doista igraju predstavu. Time je dodatno naglašena Buñuelova ideja višeslojnog igranja uloga kao osnovnog načina postojanja u društvu.
Zabrana
Staša Zurovac nije jednostavno transponirao film u kazališni medij, nego je uz snažnu potporu originalne glazbe Marjana Nećaka kreirao vlastiti umjetnički svijet
U slobodnoj interpretaciji koreografa i redatelja Staše Zurovca, u tu igru otpočetka je uključena i publika. U gledalište ona ulazi obavijena mirisima sponzorskih parfema, a zatim na podijeljenim listićima papira slijede precizne upute s upozorenjem. Svi sudionici predstave tako ljubazno mole cijenjene gledatelje da tijekom izvedbe ne jedu, ne piju, ne žvaču gume, ne kašlju, ne koriste zvona, ne zijevaju, ne čitaju i ne pišu SMS poruke i tako dalje, jer u protivnom… Na ovaj način Zurovac se poigrao konvencijama vezanim uz kazalište, naročito onima koje se kreću u sferi zabrane i posljedične kazne. Na to se nadovezuje zadnji prizor u kojemu sudionici izvedbe unatoč upozorenju o štetnosti pušenja za zdravlje, na različitim jezicima, ipak povlače dim. To je samo jedan od primjera licemjerja društva koje, između ostalog, poručuje: »Proizvodimo cigarete, ali vas upozoravamo da vas one mogu ubiti«.
U svojoj redateljskoj viziji Staša Zurovac nije jednostavno transponirao film u kazališni medij, nego je uz snažnu potporu originalne glazbe Marjana Nećaka kreirao vlastiti umjetnički svijet u kojemu se prožimaju različite izvedbne forme – od suvremenog plesa i teatra pokreta, do dramskog, mimskog i lutkarskog kazališta te filma. Budući da okosnicu predstave čini intenzivan spoj glazbe, koreografije i glumačke ekspresivnosti, »Diskretni šarm buržoazije« žanrovski je najbliži koreodrami. Korištenje francuskog jezika i poigravanje ikonama francuske popularne kulture mogu se shvatiti i kao hommage Buñuelovoj pariškoj fazi.
Večera
Inspiraciju za film »Diskretni šarm buržoazije« on je, naime, dobio u vrijeme boravka u Parizu. Kako navodi u knjizi »Moj posljednji uzdah«, njegov suradnik ispričao mu je da je pozvao neke ljude kod sebe na večeru, ali je to zaboravio reći svojoj ženi…Tako je nastao prvi kadar filma. Motiv večere poslužio je Bunuelu da razvije ideju radnji i riječi koje se stalno ponavljaju. U »Diskretnom šarmu buržoazije« to je grupa prijatelja koji pokušavaju večerati zajedno, ali im to nikako ne polazi za rukom. U jednu takvu realnu situaciju ubačene su neočekivane prepreke koje nisu smjele djelovati suviše fantastično, a tu je onda u pomoć priskočio san.
Težnja grotesknom uobličenju postala je gotovo zaštitni znak Zurovčeva autorskog rada, čime i ovoj predstavi daje vlastiti redateljski i koreografski pečat
Od prvog prizora Staša Zurovac dosljedno razvija Buñuelovu zamisao isprepletanja stvarnosti i snova, no od filmske društvene satire čini i korak dalje, pridajući protagonistima ove scenske fantazmagorije izrazitu grotesknu crtu. Težnja grotesknom uobličenju postala je gotovo zaštitni znak Zurovčeva autorskog rada, čime i ovoj predstavi daje vlastiti redateljski i koreografski pečat. Transponiranjem iz filmskog u kazališni medij došlo je do reduciranja vizualnih znakova – scenograf Žorž Draušnik naznačio je scenski prostor ulaznim vratima, stolom za konvencionalni ritual večere i detaljem ormara – tog mračnog predmeta želja iz kojeg izlaze duhovi podsvijesti i ispadaju leševi. Uz elemente nadrealizma, pojavljuju se i »dadaistički« koncipirane lutke francuskih vojnika. Bunjuelovska satira na buržujski mentalitet, Vlast, Vojsku i Crkvu, kod Zurovca je prerasla u zastrašujuću viziju današnjeg društva kojim caruju nemoral, licemjerje i sve veći jaz između bogatih i siromašnih. Taj problem jasno je sažet u svega jednoj rečenici izgovorenoj na hrvatskom jeziku – u trenutku hedonističkog opijanja šampanjcem Žarko Radić (u ulozi konobara, očuha, generala…) spominje kontejnere prepune smrznutih penzionera. Aluzija na ove prostore, ali i autoironijski komentar, predstavlja i sintagma »musique balkanique«.
Imaginarij
Ovako polifono zamišljen projekt okupio je i umjetnike različitih profesija – članove riječkog Baleta, Hrvatske drame, orkestra Opere i soliste. Sukladno konceptu, plesači su se ovoga puta nešto više morali oslanjati na glumačku ekspresiju, dok su glumci uz ekspresivnost slijedili i koreografske zamisli.Sukladno konceptu, plesači su se ovoga puta nešto više morali oslanjati na glumačku ekspresiju, dok su glumci uz ekspresivnost slijedili i koreografske zamisli.
U svojoj interpretaciji Staša Zurovac je neke likove multiplicirao. Balerine Svetlana Andrejčuk,Tena Ferić, Marta Kanazir, Deana Marčić, Svetlana Rasskazova, Tanja Tišma, Oxana Brandiboura, Antonija Družeta, Paula Rus i Laura Orlić utjelovile su konobarice, mame, duh žene, bend…, dok Cristina Lukanec, Irina Koteles i Kristina Kaplan igraju tri žene. Upečatljiv je prizor u kojemu tri muškarca bliska vlasti (Andrei Koteles, Dmitri Andrejčuk, Benjamin Duran) trguju drogom. U kritici Crkve važan je lik svećenika koji želi biti vrtlar, a nikad nije otkrio ubojicu svojih roditelja. U neočekivanom raspletu svećenik (Alen Liverić) otkriva da je ubojica starac na samrti (Davor Jureško), kojemu upravo daje posljednu pomast te ga zatim ubija iz puške. Druga priča, kroz san konjičkog poručnika, razotkriva potisnute edipalne sadržaje. Vojnik u filmu evocira svoje tužno djetinjstvo i pojavljivanje duha majke koji mu poručuje da mora osvetiti ubijenog oca. Duh žene, kao i jednu od konobarica i mamu, ekspresivno tumači Tanja Smoje. U ulozi udovice pjevačko umijeće pokazala je Olivera Baljak, a u liku pokojnika moć transformacije iznova je potvrdila Jelena Lopatić. Služavku igra Sabina Voinea Vukman, gerilku Laura Orlić, vrtlara, Ramireza, šaptača i seljanku također Alen Liverić, a čitav taj imaginarij u kojem se gube granice između zbilje i snova prizvali su i Vitali Klok, Ashatbek Yusupzhanov, Zoran Jakšić, Danijela Menkinovski, Marta Voinea i Svebor Zgurić.
Komentar
Za glazbeni dio, u kojemu Marjan Nećak kombinira različite stilove, kreirajući atmosferu i emocionalni naboj pojedinih prizora, zaslužan je i dirigent Igor Vlajnić. Uz članove orkestra, koji su postali i akteri filmskog dijela, treba istaknuti i soliste Marijanu Radić, Anđelku Rušin, Vivien Gallettu, Sergeja Kiseleva, Marjana Nećaka i Sašu Matovinu. Dodatnu dimenziju uprizorenju dao je video materijal čiji je autor Marin Lukanović. Dok je u Buñuelovu filmu antologijska nekoliko puta ponovljena scena u kojoj protagonisti žustro koračaju cestom koja nikud ne vodi, u Lukanovićevoj inverziji cestom prolaze članovi autorske ekipe: Staša Zurovac, Marjan Nećak, Igor Vlajnić, Žorž Draušnik, kostimografkinja Katarina Radošević Galić, oblikovatelj svjetla Deni Šesnić i Marin Lukanović. Ova svojevrsna »odjavna špica« može se shvatiti i kao ironijska autoreferencijalna dosjetka, a u kontekstu kazališta i kao komentar na teatarski hijerarhijski ustroj koji je opet na neki način preslika klasno raslojenog društva.
