Lawrence Kiiru (inače redatelj, ovdje i glumac) te Vilim Matula (slojevita autorska ličnost na razmeđi glume i režije) na osnovu Genetova teksta »Crnci« (1958.) napravili su predstavu »Black/White is My Color«, kao dramu međurasnih odnosa naših krajeva. Aktualnost propitivanja integracije u doba intenzivnog priliva imigranata u Hrvatsku iz arapskih, afričkih i azijskih zemalja posve je neupitna. Kiiru se predstavlja kao »asimilirani crnac« ili osoba koja je ovdje prije više dekada na hrvatskom jeziku završila Akademiju dramske umjetnosti i ostvarila bogatu redateljsku karijeru, dok Matula nastupa u svojoj klasičnoj roli propitivača društvenih predrasuda, dakle kao domaća »crna ovca«. Po nizu političkih predrasuda domaćeg desnog spektra, Matula je ionako crnji ili kontroverzniji od Kiirua. A opet, nije se tijekom karijere borio s klasičnim rasizmom na osnovi boje svoje kože. S druge strane, Kiiru neizbježno poznaje borbu protiv skrivenih političkih struja europskih rasizama na osnovu boje svoje kože, ali pozicija koju je izborio unutar hrvatskog društva odgovara Othellovoj iznimno srdačnoj kooperativnosti u Mlecima. Još nam Shakespeare pokazuje da crno tijelo koje želi ugled u bijelom društvu mora navući masku neupitne suradnje s bijelim poretkom. Zajedničko razmišljanje Matule i Kiirua o tome što su to čiste boje, treba li nepalskim dostavljačima napraviti tulum dobrodošlice, postoje li igdje »čiste rase« i tko zbilja za sebe može reći da pripada nekoj stabilno određenoj nijansi smeđeružičaste boje kože, vodi kroz jednosatnu predstavu na šarmantan, zavodljiv način. Treba reći da je slično ironičan stav prema ideji monokromatske kože ili osporavanja isforsirano i lažno nepremostivih razlika među rasama 2015. godine zauzeo i Robert Wilson, režirajući »Crnce« u Parizu.

Bijeli sluga i crni gospodar

Kao pripovjedač, Matula je u ovoj predstavi srdačniji, suradljiviji i tolerantniji no ikada, dok je Kiiru označen kao gorki »gospodar« situacije i samim time osoba koja si može dopustiti različite provale ljutnje, sarkazma, žalosti, protesta, naredbodavnog tona ili ironije. Deklarativno, društvene uloge su zamijenjene. Kiiru je kapriciozni gospodar, Matula je maksimalno ljubazni sluga (koji k tome poštuje i Genetovu molbu da bijeli glumac igra njegov komad s crnom maskom ili zacrnjenim licem). Raspravlja se o domaćim načelnicima policije koji ispituju Kiirua, pjesmama koje je kenijski emigrant naučio pjevati otkad je došao u Hrvatsku (tadašnju Jugoslaviju) i u kojima se naročito slavi ljepota bijele/bile/bele kože (ovisno o štokavskom, čakavskom i kajkavskom narječju), malo i o deportiranoj Africi, Kiiruovom sudjelovanju u legendarnoj predstavi »Kolumbo« redatelja Georgija Para i faktički crnoj boji Majke Božje u Mariji Bistrici. Tu i tamo izbija komadić integralnog teksta Genetove drame (mahom u izvedbi Matule), inače vrlo kompleksna jezična partitura nastala u vrijeme kad francuski pisac pruža izravnu podršku američkoj Stranci crnih pantera, točnije afroameričkim borcima protiv rasne mržnje i segregacije.

O tom povezivanju francuskog pisca i antirasističke organizacije na tlu Chicaga također nećemo čuti ništa u predstavi (nije jasno zašto Matula i Kiiru nisu u svoj proces uključili i dramaturga), kao što recimo nema spomena o čuvenom Genetovu »Prvomajskom govoru« koji je održao na Sveučilištu Yale pred 25.000 slušatelja. Ali upravo ono na čemu Genet inzistira u tom govoru, konkretno da je svaka superiornost bijelaca nad crncima nečuveno lažna i manipulativna, a četiri stotine godine rasizma dovelo je do toga da crnci jako dobro upoznaju licemjerje bijelaca i imaju ga sva prava prozvati i politički osporiti, zbilja jest ostvareno kao tema predstave. Iz svega se čita neizrečeno pitanje kako da europski imperijalizam preuzme odgovornost za štetu koloniziranja i deportiranja afričkog stanovništva. Dio odgovora tiče se metode pripreme same predstave: obojica autora svjesni su da njihova suradnja prestavlja nešto neobično, udaljeno od tipičnog domaćeg otpora prema strancima, nekonvencionalno. Čak i kad je u pitanju Europa kao zemlja bitno liberalnija od Amerike, crnac i bijelac rijetko se pojavljuju na scenama kao nosive glavne uloge. U Zagrebu, obojica apeliraju za ravnopravnost.

Jezik prividne harmonije

Drugo je pitanje koliko su se Matula i Kiiru u svojoj »mekoj« prijateljskoj igri na temu opreznog doticanja rasizma spremni udaljiti od konvencionalnog jezika, što je ponovo važno za Genetovu estetičku i političku gestu. »Crnci«, naime, nimalo ne vjeruju jeziku kao književnom standardu, već inzistiraju na tome da jezik mora postati eksplozija konvencija (usporediva, recimo, sa suvremenom rap-glazbom). Glumački par na zagrebačkoj pozornici tek će tu i tamo ući u poetski govor ili u kolokvijalizme, japanske citate, kao i pjevanje na svahiliju, ali kao da je namjera predstave pokazati da jezik suštinski smiruje i spaja, a ne rasplamsava ili raskrinkava međuljudske napetosti. Upravo na planu koncertnosti ove izvedbe, oslanjanja oba glumca na glas, tu još ima dosta prostora za umjetničko istraživanje. Isto tako, za Geneta je svaka društvenost obilježena osobitom queer agendom, stavom da ni rodovi ni seksualne orijentacije nisu bogom dani i stabilni. Naravno, legitimno je pročitati »Crnce« i kao tekst lišen bilo kakvih natruha queer žudnje, s dvoje izvođača/autora koji prvenstveno raspravljaju o predrasudama i klišejima vezanima uz rasnu netrpeljivost. Ali queer dimenzija Geneta jest bitna i ima svoju oštricu, svoju kritiku homofobije, čak i u drami koja se primarno bavi rasističkim nasiljem.

Finalno, vrijedno je pogledati »Black/White is My Color« kao dvije paralelne i donekle dokumentarističke izvedbe glumačkih razmišljanja o rasizmu. Obojica izvođača suvereno vladaju scenom. Kiiru je posebno zanimljiv zbog ponosne i protestne muzikalnosti i plesnosti koje spretno upleće u tkanje izvedbe, dok je Matula odličan kao emocionalni katalizator i visoko stilizirani, barokni glumac (Molière bi ga uzeo u trupu kao prvog glumca). Mislim, međutim, da treba dublje ući i u nasilje originalnog komada i u njegovu slojevitu metateatralnost. Kiiru i Matula zapravo su se ogradili od Geneta naslovivši svoju predstavu novim naslovom, ali uzmaknuvši i od težine »suđenja« i od mučnog tematiziranja »egzekucije«, koji čine integralni dio francuskog predloška. Umjesto toga, apeliraju za »zajedničku pjesmu«. Možda to zbilja jest najbolji put socijalne integracije svih rasa, ali kazalište traži i otvaranje, ne samo vidanje rane. Poznavajući Matulin scenski rad, moguće je da predstava nastavi rasti u tom smjeru, odnosno da se nastavi nadopunjavati i transformirati s novim izvedbama. No i u postojećem obliku, apsolutno je vrijedna gledateljske pažnje.