ZAGREB – Hiromi Uehara jedna je od najslavnijih japanskih jazz klaviristica i kompozitorica, tako da njezin ulazak u naslov drame »Hiromi« Vida Hribara (dramatičara i džezera) nipošto ne može biti slučajan. Nije slučajan ni podnaslov »Tri preludija«, vjerojatno preuzet od istoimenih jazz kompozicija Georgea Gershwina iz 1926. godine, povijesnog momenta u kojem klasika »usvaja« jazz i u kojem jazz dobiva patinu klasike.

Na sceni su naime tri generacije »napuštenih ljudi« koji žive zajedno: sin, tata i djed. Svaki od njih ima svoj preludij ili svoju točku promatranja zajedničke mrtve točke, a moment potpune halucinacije, fascinacije, zaljubljenosti i ispunjenosti, objave smisla i istodobno iskustva bijega od stvarnosti, za sve troje donosi na scenu lik Hiromi. Formalno, ona je djedova supruga jer pomlađuje djeda, no ona je isto tako i mama i potencijalna ljubavnica svih muških generacija ovog domaćinstva. Vrlo slično drami »Povratak kući« (1965.) Harolda Pintera, u kojoj mlada žena svim muškim generacijama jedne obitelji bez majke počinje predstavljati i ljubavnicu i mamu i neku vrstu dostupne prostitutke, ovisno o tome što kome od njih treba. No za Pintera je Ruth osoba koja kontrolira muške žudnje i u tome uživa, a ne obrnuto. U drami »Hiromi« ženski lik također ima veliku moć nad »svojim muškarcima«, s time da nije jasno je li ona stvarna ili izmišljena. Svakako je trojici muških usamljenika podjednako najvažnija. Kao i kod Pintera, velika njegovateljica i zavodnica muškog libida odlično se zabavlja na pijedestalima koje za nju posvuda postavljaju »njezini dečki«. Jedina razlika u odnosu na Pintera je da Hribarova Hiromi ne trpi nasilje svojih prosaca, nego kanalizira njihova međusobna nadmetanja i obračune, ublažujući i transformirajući njihove sitne kućne netrpeljivosti.

Projekcija Japana

Scenski prostor scenografkinje Mare Bajsić zbija šale s obligatornom scenografijom klasične japanske no-drame: drveni pod, u pozadini nacrtani bor, papirnati paravani. Ali ništa od toga nije stvarno japansko: sve je posveta dalekoistočnim tradicijama, s blago parodijskim odmakom. U prvom planu scene tako se nalazi neobična skulptura futurističkog grada u akvariju za ribice, kroz čije promjene svjetla, teksture i zvukova uzburkavanja vode redatelj Vid Hribar također naglašava i emocionalne promjene na sceni. Iako ribice deklarativno pripadaju Hiromi, one su stvarnije od nje, jer one ostaju s dečkima i kad Hiromi otputuje »na klavirsku turneju«. Već i sam način na koji je mišljen prostor ove predstave otkriva potencijalno sjajnog mladog redatelja, potpuno svjesnog da i zvuk i slika moraju na sceni imati kvalitetu umjetničkog čina, a ne samo prvoloptaške rekvizite. Redateljsku kompetenciju demonstrira i besprijekorna glumačka podjela. Japansku pijanisticu Hiromi igra mlada glumica Rea Bušić, izvrsna u gradacijama koketne »naivnosti« koja prelazi u posve suverenu kontrolu jezika i muških emocija, nikada ne postajući ni vulgarna ni konvencionalna. Bušić igra ovu ambivalentnu rolu tako da ni publika nije posve sigurna uči li pred nama Japanka s naporom govoriti hrvatski ili se Hrvatica odlično zabavlja glumeći da ne zna razliku između fonema »r« i »l«, tipičnu za Japan. Tu se zbiva prava mala jezična drama, vezana i za politiku igranja gejše koja u isti mah svima nastoji ugoditi, ali respekt zadobiva zato što je i nadasve samosvojna.

Majstorska je i izvedba Dede u interpretaciji Matije Čigira. Naglašavajući krhkost pokreta, ali i potrebu stalnog natjecanja u gipkosti i pokretnosti s mlađima od sebe, Čigir utjelovljuje »mladog starca« koji se toliko zaljubio u zen, budizam, kulturu pijenja čaja, haikue i japanski jazz da je zapravo »mlađi« od svog sina i unuka. Njegovo dijete ili srednju generaciju igra Silvio Mumelaš, kao lik apsolutno oduševljen da mu netko kuha i svira. Što se njega tiče, život je došao do točke u kojoj samo treba svladati »japanskost« egzistencije i sve će biti u najboljem redu. Mumelaš dobiva fini humor i suptilnu melankoliju osobe koja se silno trudi ugoditi japanskoj »maćehi«, ali baš zbog tog pretjeranog truda, strogosti i rigidnosti u tome ne uspijeva. Ona ga naziva »praznim poklonom«, što ga jako povrijedi. Najmlađi je Vedran Živolić koji najviše sumnja u cijelu Hiromi-viziju svoje obitelji, ali on joj je (ujedno i kao lik pijanista) najsličniji i najbliži. Živolić tako donosi na scenu »ježa« koji vremenom postaje Hiromin miljenik.

Zajednički snovi

No možda najvažnije pitanje ove predstave nije što je stvarno, a što nestvarno, nego zašto je nestvarno toliko zanosnije od stvarnog. Dramaturginja Nina Bajsić također radi na suptilnosti i mnogobrojnosti odgovora na ovo pitanje. Zanima je da svi scenski snovi protagonista nekako dođu do točke zajedništva, što se više događa kroz glumačku igru nego kroz dramski tekst. Glumcima je od velike pomoći i glazbena partitura Vida Hribara, nenametljiva ali vrlo šarmantna glazba, također u duhu ludizma i šansonijerskog preludiranja, tako da se čini kao da svi likovi predstave »Hiromi« žive u čarobnom svijetu zvukova i zajedničkih sablasti, iako nam dramske dionice otkrivaju da se jedva uspijevaju sjetiti svojih osobnih povijesti, odnosa, točaka u kojima su uspijevali jedan drugome pokazati privrženost. Hoće li ih fikcija posve progutati? Ili će uspjeti dozvati jedan drugoga u mnogo grublju stvarnost? Neću vam otkriti kako drama stiže do svog zenita, ali svakako je riječ o naslovu koji nakon mnogo vremena nastavlja tradiciju Teatra &TD kao mjesta sofisticirane kazališne kozerije, za koju su nekoć bili zaduženi glumci kao Ivica Vidović, Ivo Serdar, Vanja Drach, Pero Kvrgić. Razlog tome su i rafinman i nenametljiva erudicija Vida Hribara i njegovog autorskog tima. Kad govorimo o pravim mladim nadama kazališne kuće u sklopu Studentskog centra, poznatije kao Teatar &TD, Vid Hribar – sada i kao redatelj – svakako je na prvome mjestu.