Predstava »Aleksandra Zec« bit će praizvedena 15. travnja u riječkom HKD Teatru. Riječ je o autorskom projektu Olivera Frljića, kazališnog redatelja, dramaturga i performera, koji je u Rijeci, u HNK Ivana pl. Zajca, radio predstave »Turbofolk« i »Škrtac«. 

  Diplomirao je filozofiju i religijsku kulturu, te kazališnu režiju i radiofoniju. Već tijekom studija na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti profesionalno režira, a nakon studija počinje njegova regionalna i međunarodna afirmacija. 

  Frljić je do sada radio u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Austriji, Njemačkoj, Poljskoj i Belgiji. Produkcije su mu predstavljene na festivalima i u kazališnim kućama u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi, Aziji… 

  Uz rad u institucijama, Frljić je surađivao i s većinom skupina sa zagrebačke nezavisne scene (Montažstroj, BADco, OOUR, Sodaberg…). Oliver Frljić najavio je i kandidaturu za intendanta HNK Ivana pl. Zajca, no kako je natječajna procedura još uvijek u tijeku, to u ovom trenutku nije želio komentirati. 

 Geneza autorskog projekta o Aleksandri Zec bila je takva da je najprije trebao biti rađen u zagrebačkom kazalištu »Gavella«. Zbog poznatih događanja oko zabrane plakata za predstavu »Fine mrtve djevojke« raskinuli ste suradnju s tom kućom, a zatim je stigao poziv riječkog gradonačelnika da predstavu režirate u Rijeci. I sad smo pred riječkom praizvedbom. Da li bi vaša predstava bila drugačija da je postavljena u »Gavelli«, odnosno jesu li zagrebački i riječki kontekst postavljanja ove predstave jednaki?

  – Definitivno nisu i ne mogu zamisliti kako bi izgledala predstava da je na kraju ipak bila rađena u Zagrebu, s kakvim bi se problemima susretao i kakav bi scenski materijal iz toga nastao. Međutim, kad je uprava »Gavelle« cenzurirala plakat za »Fine mrtve djevojke«, postalo je besmisleno razmišljati o realizaciji u tom kontekstu. Raditi projekt pod takvom upravom značilo bi davati legitimaciju njezinim cenzorskim postupcima. Nagovarati neka druga kazališta da ga produciraju, isto tako nije imalo smisla. 

Kontinuitet obespravljivanja

Glumački ansambl predstave imao je ogromnu odgovornost u radu jer su svi bili svjesni da se bavimo stvarnim osobama, našim sugrađankama koje su ubijene na najgori mogući način. Ta odgovornost se reflektirala i na proces i na scenski materijal koji je u njemu proizveden. 

 Zašto ste odlučili napraviti predstavu o Aleksandri Zec i s pozornice progovoriti o ovoj temi koja je do danas ostala prešućena?

  – Nekoliko je razloga. Godine 1991., tijekom sudskog procesa za ubojstvo članova obitelji Zec napravljene su proceduralne greške zbog kojih su ubojice pravomoćno oslobođene. Za te proceduralne greške, koliko mi je poznato, nitko do sada nije odgovarao. 

  S druge strane, tijekom procesa je nedvojbeno utvrđeno da su u egzekuciji korišteni oružje i vozilo jedinice pričuvnog sastava MUP-a. Sud je oslobađajuću presudu temeljio na tome da se uzimanje i korištenje oružja u toj jedinici nije evidentiralo, pa se prema tome ne može sa sigurnošću utvrditi tko je točno tim oružjem ubio članove obitelji Zec. Sud je uzeo pod normalno da se u postrojbi jedne vojske oružje moglo uzimati i vraćati kako se kome prohtije, bez ikakve evidencije, a da nitko ne postavi pitanje što se s tim oružjem u međuvremenu radilo. Zar tu ne postoje elementi, hrvatskom pravosuđu tako drage, zapovjedne odgovornosti? 

Ekstremna netolerancija

Ishod ovog procesa mogao je označiti pravni presedan koji bi i drugim žrtvama nelegalnog državnog nasilja omogućio dobivanje moralne i materijalne satisfkacije. Procjenjujući da je puno jednostavnije isplatiti samo jednu obitelj, bez formalnog preuzimanja odgovornosti za ono za što država odgovorna jest, tadašnja Sanaderova vlada je uspostavila kontinuitet u obespravljivanju hrvatskih građana nepoćudne nacionalnosti. 

 U popratnom tekstu predstave navodite: »Kao i u Antigoni, mi se još uvijek spotičemo o previše leševa koji nisu dobili pravo da budu ukopani«. Hoće li, kao u antičkoj tragediji, vaša predstava proizvesti učinak kolektivne i individualne katarze?

  – Katarza podrazumijeva i spremnost za katarzu. Nažalost, sve govori da naše društvo nije spremno za nešto takvo. Ono postaje ekstremno netolerantno ako netko ratna i poratna događanja pokuša interpretirati u nekom drugom ključu od onog službeno nametnutog. 

  Uz cijeli državni institucionalni pogon, koji propisuje kako je jedino ispravno i dopušteno misliti recentnu povijest, te s koje ideološke pozicije, u Hrvatskoj postoje i paramilitarne snage koje svoju istinu o prošlom ratu pronose i nesankcioniranim oduzimanjem tuđih, ustavom zagarantiranih prava, te direktnim napadom na državne institucije i njezine predstavnike: čekić-revolucija i onemogućavanje kretanja premijeru i predsjedniku u vukovarskoj Koloni sjećanja najsvježiji su primjeri takvih aktivnosti. 

 Ni više od dvadeset godina nakon ubojstva obitelji Zec pravda nije zadovoljena i osumnjičeni za ubojstvo negiraju umiješanost u ubojstvo i pozivaju se na pravomoćno oslobađajuću presudu s početka devedesetih. Može li kazalište, makar simbolično, preuzeti pravdu u ruke?

  – Moj rad je upravo pokušaj da kazalište preuzme onu moralnu odgovornost za koju nadležne institucije u ovom društvu nisu spremne. Ne mogu se pomiriti s tim da živim u zemlji u kojoj se danas-sutra može ponoviti ono što se dogodilo Aleksandri Zec ili biti zaboravljeno. Zbog toga smatram da je jako važna Inicijative mladih za ljudska prava koje se bori za prostor javnog sjećanja na one naše sugrađane koji se nacionalno ili ideološki nisu uklapali u viziju etnički pročišćene i ideološki unificirane Hrvatske. Riječ je o inicijativi za imenovanje parka obitelji Zec, Ulice Josipa Reihl-Kira, Ulice Milana Levara, Ulice Slobodana Budaka i Ulice Vladimira Primorca. 

 U kojoj mjeri se vaša predstava oslanja na dokumentarnu građu? Jeste li u potrazi za dokumentima naišli na prepreke i zataškavanja?

  – Istraživao sam različitu dokumentaciju vezanu za ovaj slučaj. Od sudskih spisa koji uključuju zapisnike informativnih razgovora koje je policija provela u istrazi, preko balističkih vještačenja, obdukcijskih nalaza, zapisnika s glavnog ročišta, pa sve do pravomoćne oslobađajuće presude ubojicama. 

Medijska šutnja

Znakovito je da se prvo spominjanje ubojstva članova obitelji Zec na središnjem HTV-ovom Dnevniku dogodilo tek 16. 12. 1991., osam dana nakon zločina, i da je išlo tek u zadnjoj minuti. Od tog trenutka je po ovom pitanju započela samoinicijativna šutnja nacionalne televizije, jer ondašnjim HTV-ovim poslušnicima nije trebalo reći da se slučaj obitelji Zec u nacionalnom eteru ima ne spominjati. Ta tišina je potrajala sve do 11. 5. 1994., kada se urednik emisije »Slikom na sliku« Tihomir Ladišić, sramežljivo usudio upitati svog gosta, državnog odvjetnika Krunislava Olujića, o izjavama Stjepana Mesića o slučaju obitelji Zec i Reihl-Kira. Toliko je u periodu od tri i pol godine od ubojstva Aleksandre, Marije i Mihajla Zec o istom imala za reći nacionalna televizijska kuća. 

  Dokumentarna građa je, dakle, bila polazište za ovaj projekt, ali tu nije riječ o dokumentarnom kazalištu. Marin Blažević je predstavu žanrovski odredio kao poetsku simfoniju i to je, vjerojatno, njezin najprecizniji opis. Veliki problem je bio doći do zapisnika u kojima je petorka pred istražnim sucem priznala ubojstvo članova obitelji Zec. Uostalom, taj famozni zapisnik bio je, kao što sam već rekao, i razlog zbog kojeg je vlada odlučila intervenirati kad su Gordan i Dušana, preživjeli članovi obitelji Zec, pokrenuli građansku parnicu protiv Republike Hrvatske 2003. Tu je država najjasnije pokazala da je preuzimanje bilo kakve moralne odgovornost za ono što se dogodilo ne zanima. 

  Međutim, tim više slučaj obitelji Zec i slični slučajevi ne smiju pasti u zaborav. U umjetnosti, na sreću, za razliku od prava, ne postoji zastara. 

 Ubojstvo obitelji Zec jedan je od primjera, najblaže rečeno, nelogičnosti našeg pravnog sustava. Kako je moguće da je unatoč priznanjima ubojstva u spisima, koji su kasnije izuzeti iz procesa, kao i pronalaska oružja kojima su ubijeni Aleksandra, Marija i Mihajlo Zec, Okružni sud u Zagrebu za petero osumnjičenih 1992. donio oslobađajuću presudu? Zbog navodne proceduralne pogreške nitko nije osuđen – ni tada ni ikada kasnije. Kakva je to poruka?

Tragedija društva

Aleksandrini mlađi brat i sestra, Dušan i Gordana, uspjeli su preživjeti kobnu noć u prosincu 1991. Jeste li ih kontaktirali vezano uz rad na predstavi? Jeste li od njih možda dobili neke podatke i odgovore?

  – Pokušao sam se sastati s njima, ali na kraju taj sastanak nismo uspjeli realizirati. Poštujem njihovu tragediju i odluku da se ne uključuju u ovaj projekt. Isto tako smatram da je ono što se dogodilo obitelji Zec, uz osobnu tragediju ovo dvoje ljudi, tragedija i cijelog društva – njegov civilizacijski poraz. 

 Poznat ste kao redatelj koji voli otvarati društveno tabuizirane teme. Postoje li još neke od takvih tema kojima bi se trebalo baviti u današnjem hrvatskom kazalištu, a ne bavimo se?

  – Postoji mnoštvo takvih tema i ne znam koliko ih ima smisla nabrajati jer bi se ovaj cijeli intervju mogao posvetiti samo tom nabrajanju. Ipak, zanima me kad će neko kazalište u Hrvatskoj napraviti predstavu o homofobiji koja je zadnjim referendumom dobila i demokratsku legitimaciju. 

 Što ćete raditi nakon »Aleksandre Zec«?

  – Puno toga. Najprije se vraćam u Zagreb gdje ću u kazalištu Kerempuh raditi autorski projekt. Zatim u Grazu u Schauspielhausu postavljam »Woyzecka«. U Münchenu ću realizirati projekt o ksenofobiji prema imigrantima iz jugoistočne Evrope. Uz to paralelno idu i gostovanja starih i novih predstava. 

  U svibnju ćemo zagrebačkoj publici pokazati »Aleksandru Zec«. Predstava o izbrisanima iz Kranja gostuje na Sterijinom pozorju u Novom Sadu, te na Festivalu Kontakt u Torunu u Poljskoj. »Zoran Đinđić« iz beogradskog Ateljea 212 bit će prikazan na jednom od najznačajniji njemačkih festivala Neue Stücke aus Europa u Wiesbadenu. »Mrzim istinu«, predstava koju sam radio u zagrebačkom teatru ITD, gostuje na festivalu u Poznanu, te u Dublinu. 

  Početkom srpnja ću u sklopu francuskog festivala Le Manifeste voditi desetodnevnu radionicu o suvremenom političkom kazalištu, a u sklopu istog festivala će biti prikazana i moja ljubljanska predstava »Proklet bio izdajica svoje domovine«.