Marina Vujčić kao autorica obično ima dobru ideju, točnije rečeno uzima za temu uistinu relevantan politički ili etički problem. U slučaju najnovije HNK-ove premijere, to je reproduktivna kontrola ženskog tijela ili dramska vinjeta distopijske države koja je uspostavila stroge klinike za početak i čuvanje trudnoće, vođene čeličnom rukom ideologije svetog majčinstva, prema kojoj žena jednostavno »nije realizirana« ako nije majka. Ima tu i zanimljivih likova pobunjenica, žena koje se usuđuju kormilariti protiv struje, bolje rečeno izabrati abortus kao svoje reproduktivno pravo. Inspirativna je i slika samog prizorišta, močvare, kao turističke lokacije na koju tobože žene dolaze ili »oploditi« se ili čuvati plod, ali one se tamo utapaju (cijeli postupak podsjeća na veoma razvodnjenog »Jastoga« grčkog redatelja Yorgosa Lanthimosa).

Kvazibajkovitost

Problem je u tome što kao dramaturginja, Vujčić robuje pripovjednim klišejima i sapuničasto skrojenim zapletima, s kojima se drama kao umjetnost kratko (i neuspješno) družila samo između kasnog osamnaestog i kasnog devetnaestog stoljeća. Osim toga, jezik njezinih likova obično je jednostavan i funkcionalan, nerijetko i banalan, ne ostavljajući prostora glumcima za ulazak u kompleksnije kovačnice značenja. Ne mislim pritom da bi Vujčić trebala razviti pobunjenički eros kolumni Vedrane Rudan (koje bi inače odlično sjele u ovu predstavu), nego da njen ton »mirnog prihvaćanja« jezičnih općih mjesta i komunikacijskih starudija zahtijeva bitno kritičnija urednička pitanja. Primjerice, kako je moguće da žene tako lako i bez ikakvog otpora pobjegnu iz trudničkog zatvora, a tobože smo u »gadnoj« kazališnoj distopiji? Ili zašto se autorica toliko boji nekog konkretnog političkog konteksta – bilo američkog, bilo hrvatskog – da ispada da se drama odvija u nekoj bljedunjavoj nigdini? Nije valjda autorica povjerovala u lažnu neutralnost kvazi-mitskog prizorišta? Ili posegla za mitologizacijom da izbjegne eklatantan politički problem, pod nazivom konzervativno osporavanje prava žene na abortus?

Obilna (prozna) galerija likova

Redateljica Nenni Delmestre prilazi predlošku doslovno, bez dramaturške razrade, trudeći se prvenstveno oko kičaste močvarne scenografije (Lina Vengoechea) na HNK-ovoj pozornici. Umjetna trska, plastični lopoči. Malo vode u podnoj kadici. Drveni stol s klupama. Baš kao vrtni odjel Bauhausa. I glumci odrađuju svoj posao najbolje što znaju, ali ni kod njih nije oslobođen puni potencijal močvare kao Ofelijina opasnog i zavodljivog mjesta, lude »mrtve luke«, sablasnog i ljekovitog živog blata, smještenog obično u blizini ljudskih naselja (kao recimo u filmu »Ivanovo djetinjstvo« Andreja Tarkovskog, vizualno usredotočenog na ratnu zonu močvarišta).

Glumačku družinu predvodi nadasve živa, umjetnički snažna i uzorno nepripitomiva Jadranka Đokić (Nora), čiji je partner uvjerljivo zabrinut Igor Kovač (Bruno). Tu je i uvijek jednako reska i dikcijom stroge vojne koračnice identično zarobljena Ana Begić (Eva), čija neugodna izvoljevanja scenski pristojno »trpi« Luka Dragić kao njen suprug Toma. Domara ustanove Gašpara igra (blagi, uzorno odmaknut od emocionalnog kovitlaca ostalih likova) Goran Grgić, koji bi mogao biti i glavni lik čitave ove močvarne sapunice u nekoj drugoj režiji. Krutu Vilmu ili voditeljicu ustanove igra Mirta Zečević, a u ulogama melankoličnih trudnica pojavljuju se Jelena Otašević Babić, Tesa Litvan, Dora Lipovčan, Iva Šimić Šakoronja i Gloria Dubelj. Pjesnika/pastuha s dobrom mjerom ironičnog zanosa igra Filip Vidović, dok suicidalnu Floru žalobno i na neobičan, dirljiv način ponosno utjelovljuje Luca Anić. Zanimljivo gorljivog svećenika kojemu moramo priznati istinsku pasioniranost igra Silvio Vovk, potencijalno idealan protagonist Marinkovićeve »Glorije«. U manjim rolama pojavljuju se i Iva Jerković, Marin Stević, Ivan Colarić i Alen Šalinović. Veliki broj glumaca i slabo razrađenih uloga, kojima ni režija ne otvara prostor produbljivanja.

Sjena na površini »rasplodne vode«

Lik »žene u crnini« koja se na sceni pojavljuje kao neka vrsta duha močvare utjelovljuje Ivana Boban. Glumica jake potmule snage, koja s publikom komunicira nijemo, tek tamnim i tajanstvenim osmijehom. Rekla bih da to čini i veoma intrigantno, ne dozvoljavajući publici da prihvati samo »realne« koordinate čitavog uprizorenja, nego i nijemu traumu bilo nerealiziranog bilo nametnutog majčinstva. Potencijal ove role kazališno je veoma otvoren i zato što je pred nama netko tko potencijalno ne pripada ni živima ni mrtvima (kostimografsko rješenje Barbare Bourek sugerira neku minulu epohu s haljinama nalik krinolinama), kao što ne pripada ni majkama ni utopljenicama – ne možemo odrediti tko je ta žena u crnom, kakav je gubitak zarobljuje u močvari, što je možda najvažniji element čitave predstave.

Ali da bi ona došla do svog punog potencijala, potrebno je znatno ozbiljnije scenski razraditi kontekst nasilja nad trudnim ženama. Nitko to ne poduzima u ovom autorskom timu. Kao, imamo predstavu kojoj je stalo do feminističkih vrijednosti i u kojoj se jedna od trudnica ubija zbog toga što je partner fizički i emocionalno zlostavlja, ali nedajbože da se riječ »feminizam« prevali preko nečijih usta. A svjetlosnim smo godinama daleko i od toga da se bilo tko posluži feminističkom literaturom i feminističkom analizom u pripremi ove predstave. Zato je finalni dojam izvedbe mlak, na mnogo načina oportunistički, kao i u razdoblju kad je Delmestre režirala »trudničke drame« Lade Kaštelan. Kao da se stalno nastoji pobjeći u bajku, u mit, u neku neodređenu čarobnu zonu, umjesto da se iz nje rasanimo ili u potpuno autonomnu maštu nadrealizma ili u konkretan politički kontekst. Močvara je zapravo savršeno pogođena slika za taj strah žena i od samog feminizma. Kao da je »lakše« utopiti svoje neželjene trudnoće, a s njima i sebe, nego pobuniti se protiv poretka koji ih nameće. Utapanje sebe u alkoholu također je jedna od tema koju opravdano otvara Marina Vujčić, a scena je nedovoljno produbljuje. U eventualnim budućim inscenacijama, tom problemu ženskog straha od vlastite moći valjalo bi pristupiti i temeljitije i hrabrije.