I glumcima i publici oduzeta je Držićeva drama, u korist sapunice na temu rata generacija
Držićev »Dundo Maroje« u režiji Marca Sciaccaluga ostavlja dojam nemaštovite i šture slikovnice za slabije učenike srednjih škola, ali i to samo ako drastično podcijenimo kapacitet i glad mladih generacija za kvalitetnom izvedbom. I ako zaboravimo da loše kazalište trajno udaljava mladu publiku iz svojih redova. Točnije bi bilo reći da je Sciaccalugov »Dundo« namijenjen publici kojoj renesansa predstavlja sličicu i komadić dosjetkice, ali nikako ne epohu čiji se projekt ljudske emancipacije od države i crkve još uvijek nije do kraja realizirao, premda je apsolutno aktualan. Držićev raskošan, bogato latiniziran i talijaniziran hrvatski jezik tretiran je otprilike kao staroirski, dakle egzotičan i neproničan, zbog čega ga glumci – uz značajno podizanje obrva i didaktički usporen izgovor – »prevode« na štokavski (ili se iz čista mira prebacuju na književni idiom današnjice), odnosno doslovno ga ilustriraju gestama, kao da se još uvijek, na premijernoj izvedbi, probijaju kroz temeljno razumijevanje akcenata i teksta te kao da publici treba prvenstveno prepričati i rastumačiti »što je dalje bilo«.
Jezične »barijere«!?
Sjetimo li se jedne od najboljih definicija jezika umjetničkog djela, prema kojoj »svaki veliki pisac govori jezikom koji ne postoji« (Maurice Blanchot), svejedno u kojoj epohi pisao, u čemu je i razlog zašto jezik umjetnine predstavlja izazov, pa i uzor svojoj sredini, žalosno je da Gavellini glumci u Držićevu jeziku nisu uspjeli pronaći vlastitit eros. Pomet Franje Dijaka tek prema samom kraju predstave uspijeva iz sebe iscijediti kapljicu uvjerljive zaigranosti i radosti, bolje rečeno likovanja. Nema sumnje da je Pomet vrlo zahtjevna uloga, u kojoj su se izgubili čak i kazališni velikani poput Vilima Matule. Ali zato ga je Mustafa Nadarević odigrao s nezaboravnim špilom karata koji je letio u zrak i rasipao se kao znak vladavine neobuzdane Fortune, što nam govori da Pomet nije slučajno majstor »akomodavanja« i spretne ukotvljenosti u sve bujice jednog mediteranskog grada. Franjo Dijak možda će vremenom pronaći svog Pometa, ali ga na premijernoj izvedbi nije imao.
Ni trga, ni radosti
Uprizorenje u cjelini ne ostavlja dojam glumačkog užitka. Prije beskonačne muke, zbijene na sićušni koridor drastično smanjene Gavelline pozornice, zatrpane papirnatom scenografijom rimskih gostionica (rad Guida Fiorata). Amar Bukvić igra sina razmetnoga, Maru, kao da su ga od silnog stresa ukočila leđa, što je posve legitimno, no nikako ne shvaćam grč tuđmanovskog smijeha koji se javlja tijekom Bukvićeva stalnog »očajnog smijuckanja« na račun financijskih zavrzlama u koje se upetljao. Žarko Savić kao Dundo Maroje otpočinje predstavu prekrasnim, prebogatim, dubokim i dugačkim uzvikom »Aaaaaajme« – u kojem se zbilja ogleda čitava današnja i čitava ondašnja situacija recesijske ogorčenosti, ali kasnije nema intenzitet te prve replike. Sven Medvešek prevrće se po pozornici i udara u zidove, ali ne postiže ni lakoću akrobata, ni dojam teškog pijanca.
Vratimo se stoga temeljnom pitanju: tko zna spojiti jezik i tijelo na Gavellinoj pozornici, pa još s obzirom na Držića? Slavica Knežević, kako Perina baba. Sven Šestak, kao gorki i burni Popiva. Svakako Dijana Vidušin u roli ledene Laure i Nataša Janjić kao svima osmjehnuta, nikome bliska Petrunjela. Govoreći o tome tko je u dva i pol sata uspio nasmijati vrlo ozbiljnu i zamorenu publiku ove Držićeve komedije, onda je to isključivo Enes Vejzović u ulozi sveznajućeg i svemoćnog Sadija (istinskog Pometa uprizorenja) te Ozren Grabarić, ali samo prema kraju izvedbe, u ulozi ponešto konvencionalnog i zgrčenog, samo djelomično »napravljenog« Bokčila. Ostatak glumačkog ansambla (Hrvoje Klobučar, Zoran Gogić, Živko Anočić, Đorđe Kukuljica, Janko Rakoš, Marion Matota, Dragoljub Lazarov) nekako je prebrodio predstavu, ali nije se u njoj pronašao.
Plićine
U kvalitetnim uprizorenjima »Dunda Maroja«, ljepota mediteranskog socijalnog incesta (svi se prije ili kasnije nađu u istoj ulici, u istom krevetu, kod istog lihvara) te posvemašnji užas gubitka privatnosti kao rezultat te vječne i prisilne javnosti, pretvarali bi i publiku u suučesnika velike komedije »zatvorenih vrata«, iz kojih uvijek procuri informacija o onome što je skriveno ili debelim lokotom zaključano. No Držić je mnogo dublji od toga. Marco Sciaccaluga uskratio mu je ono najvažnije: filozofiju. I političku filoziju i prkos preživljavanja upisan u vrlo tamni i gnjevni tekst, u kojem svaki sluga »jaše« svog gospodara i svaka kurtizana inteligencijom nadmašuje neokaljanu djevicu. Finale predstave, napravljen u maniri sukoba starije i mlađe generacije, pri čemu čitav Gavellin ansambl opetovano i korski moli za »oprost« griješnika, gotovo je nepodnošljivo kičast i promašen.
Znakovito je da u predstavi nije potpisan dramaturg, iako bi samo o štrihovima i dodacima tekstu mogli napisati poveću studiju. Brljavljenje po renesansi štetno je i za glumce i za publiku. I jednima i drugima oduzeta je izvanredna Držićeva drama, u korist sapunice na temu rata generacija. Definitivno je vrijeme da se ravnatelj Gavelle, Darko Stazić, zapita zbog čega zapravo surađuje s talijanskim redateljskim zanatlijom Marcom Sciaccalugom? Dramsko kazalište Gavella ima umjetničke obveze koje nadilaze ideju zabavišta i amaterske inscenacije školske lektire.
