Iz fragmentarno strukturiranog Rudaničinog proznog teksta (stotinu što kraćih, što dužih poglavlja) redateljica i autorica dramatizacije Tatjana Mandić Rigonat odabrala je dio materijala, zadržavajući se na onim epizodama koje su ključne u romanu i sadrže dramski naboj. Svojom dramatizacijom Mandić Rigonat nije iznevjerila duh romana Vedrane Rudan, ali je možda malo ublažila oštar i izravan Rudaničin stil. 

   Tri plana zbivanja

Uz pomoć scenografa Aleksandra Denića naznačena su tri plana zbivanja – onaj u staračkom domu, u trgovini anđelima te onaj iz kojega izviru mračne sjene prošlosti. Denićeve scenografske zamisli odražavaju ideju iluzije, koja likovima romana pruža utočište i bijeg od teške i nimalo ugodne stvarnosti. Svakodnevno bombardiranje selfhelpovskom potragom za srećom ovdje dobiva ironijski komentar u nazivu staračkog doma »Felicita« (Sreća). Riječ je o skupom domu za ostarjele roditelje koji izgleda poput kakvog luksuznog hotela, u kojemu starci umiru pokriveni kičastom, ružičastom svilenom posteljinom. 

    S druge strane pozornice smješten je dućan u kojemu se trguje anđelima, što je u današnje vrijeme prodavanja sreće postao vrlo unosan posao. U trgovinu ulaze same nesretne i frustrirane žene, tražeći utjehu u anđelima u koje ne vjeruje čak ni ona koja ih prodaje. No, u blizini je i jedan pravi, utjelovljeni anđeo – lik Male kojega tumači Jelena Lopatić. Iznad ovih likova nadvile su se svjetleće svetačke aureole, koje bi mogle biti i mjehuri od sapunice. Detalji scenografije aludiraju na kršćansku kulturu, čije naličje predstavljaju seksualna zlostavljanja i nasilje u obitelji. 

    Treći plan zbivanja, u kojemu se pojavljuje lik oca zlostavljača, možda je mogao biti i drugačije riješen od nekoliko puta ponovljenog izlaska iza crnih zavjesa. Devet ženskih likova, sukladno njihovom karakteru, prikladno je odjenula kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, pridajući nekim kostimima almodovarski štih. Svjetlo je oblikovao Predrag Potočnjak, a scenski pokret Ivana Peranić. 

   Glumačke kreacije

U ovoj uglavnom klasično režiranoj predstavi u prvom planu su same glumce. Premda su središnji likovi Majke i Kćeri, gotovo da i nema glavnih i sporednih likova. Ovoga puta svaka glumica, u manjoj ili većoj mjeri, dobila je priliku za kreaciju. Zoja Odak tumači Kći s velikom emotivnom predanošću, nijansirajući svoj lik od nježne majke vlastitoj kćeri do bijesne žene koja je u svom obračunu s prošlošću spremna i na simboličko ubijanje Oca i Majke. Glumački klimaks predstavlja bolno obračunavanje s ocem zlostavljačem, kojega je kao patrijarhalnu figuru utjelovio Nenad Šegvić. 

    Edita Karađole u ulozi Majke iznova je pokazala da joj leže uloge kapricioznih starica. No, ispod maske staračke razmaženosti ovoga puta krije se mnogo dublja trauma majke koja nije zaštitila svoje dijete kad je to bilo potrebno. U tom smislu lik pasivne i nezainteresirane Majke kao da sažima sve majke i žene koje nemaju hrabrosti suprotstaviti se nametnutom patrijarhalnom društvenom okviru. Feministička poruka Rudaničina romana, barem što se tiče ovih prostora, i danas još uvijek ima svoje opravdanje. 

    Jedno drugačije lice starosti utjelovila je Marija Geml, koja tumači štićenicu staračkoga doma koju obitelj nikad ne posjećuje. U funkciji ironijskog komentara pojavljuje se i zbor starica »Felicita« (Marija Dmejhal, Ruža Marić i Ana Radoja), dok je lik njegovateljice u domu, u interpretaciji Sabine Salamon, zamišljen poput neke ušminkane hostese.   

Upečatljivi sporedni likovi

  Jelena Lopatić suptilno je izgradila lik Anđela (Male), koji je svojevrsni narator i komentator zbivanja. Emotivna komponenta dolazi do izražaja i u interpretaciji Tanje Smoje, koja igra drugu kćerku – sestru Rođenu, teško bolesnu ženu. 

    Predstava »Dabogda te majka rodila« vješto balansira između brutalnosti i povišene sentimentalnosti, otvarajući među tima dvjema krajnostima prostor za emociju. Realne situacije i vrlo životne rečenice Vedrane Rudan gledateljima pružaju i visok stupanj identifikacije, kao i neku vrstu katarze. Humor i ironija dobro uskaču na ona mjesta kojima bi predstava lako mogla iskliznuti u patetiku, što se srećom nije dogodilo.