Ovih dana iz Amerike, točnije iz Los Angelesa, stižu i neke lijepe vijesti – Riječanka Gala Nikolić svojom je glumom oduševila američke kritičare u predstavi »Fairview«. Predstavu, koju je u produkciji kazališne kuće Rogue Machine režirao Oz Scott, kritika opisuje kao» kompleksno i višeslojno djelo koje se poigrava očekivanjima publike«. Pulitzerom nagrađeni »Fairview« autorice Jackie Sibblies Drury započinje kao naizgled bezbrižan sitcom o afroameričkoj obitelji, no ubrzo se transformira u oštru i provokativnu analizu rase, identiteta i samog čina promatranja. U nekoliko činova drama mijenja perspektivu gledatelja i postupno dekonstruira kazališnu iluziju.

U osvrtu na predstavu Los Angeles Times izdvojio je upravo Galu Nikolić kao jedno od najupečatljivijih lica produkcije koja se izvodi u losanđeleskom Matrix Theatreu, što je i povod za razgovor s mladom glumicom.

Audicija

Predstava »Fairview« premijerno je izvedena u Matrix Theatreu u Los Angelesu. Kako je došlo do vašeg angažmana, odnosno debija u produkciji Rogue Machinea? Je li bila audicija?

– Casting direktorica Victoria Hoffman pozvala me na audiciju jer se tražila uloga »Europljanke iz nespecificirane europske zemlje«. Bilo mi je drago što je Victoria inzistirala da taj lik igra netko tko stvarno dolazi iz Europe – zbog tog unutarnjeg iskustva, mentaliteta koji se ne može naučiti. To me iznenadilo jer Amerikanci u Americi često glume Europljane s naučenim naglaskom. Nakon što sam dobila poziv na audiciju, pročitala sam dramu i oduševila se, ali sam ostala i zatečena. Tekst je bio slojevit, provokativan, bolan, ali i duhovit. Dok sam čitala, imala sam osjećaj kao da ulazim u nešto zabranjeno. Morala sam biti dio te predstave. Duboko sam osjećala da ću dobiti ulogu i da je to projekt kroz koji ću ostvariti suradnju s kazalištem Rogue Machine. Prvi korak bio je self-tape, snimljena audicija. Pripremala sam se nekoliko dana, a prijateljica mi je pomagala čitati ostale likove u sceni i umirale smo od smijeha. Rekla mi je: »Ako ti ovo ne dobiješ, neće nitko.«

Nakon tjedan dana pozvana sam na callback, odnosno drugi krug audicije uživo u kazalištu. Tamo su bili prisutni redatelj Oz Scott, umjetnički voditelj kazališta Rogue Machine Guillermo Cienfuegos i casting direktorica Victoria Hoffman. Čekaonica je bila prepuna žena – sve smo došle za istu ulogu. Tipična situacija jedne audicije u Los Angelesu, kao iz filmova. U Los Angelesu nema mnogo kazališta tako da je konkurencija za uloge u predstavama velika. Dva dana nakon audicije dobila sam poziv s pitanjem želim li igrati u predstavi? Nekoliko tjedana kasnije već sam sjedila na prvoj čitaćoj probi.

Uloga Bets

Što nam možete reći o kazalištu Rogue Machine?

MATRIX THEATRE

– Kada sam vidjela da je riječ o kazalištu Rogue Machine, gotovo sam »iskočila iz cipela«. To je moje kazalište iz snova. Rogue Machine Theatre jedno je od najznačajnijih kazališta u Los Angelesu, osnovano 2008. i od tad je dobilo preko trideset nagrada Los Angeles Drama Critics Circle Awards. Gledala sam njihove prijašnje predstave i uvijek su radili suvremene tekstove novih autora koji su bili politički i riskantni. A što nije uvijek standard teatra u Los Angelesu. Najčešće se rade vrlo sigurne i poznate drame, lakših tematika. Takve drame, naravno, privlače i više publike.

Prijatelji koji se bave kazalištem – glumci i redatelji – rekli su mi da su jako ponosni i sretni zbog mene. Mnogi od njih su i sami priželjkivali rad u tom kazalištu. Svi su oni kasnije došli gledati predstavu i pružiti mi podršku i njihove reakcije su bile odlične.

U predstavi igrate ulogu Bets. O kakvom se liku radi, kako ste ga doživjeli i glumački mu pristupili?

– Bets je Europljanka koja malo mari za rasnu politiku u Americi. No tijekom predstave počinje otkrivati vlastite predrasude i zapravo svoju neosjetljivost kada se razgovara o rasi. Bila sam u takvim razgovorima i prepoznajem način na koji »naši ljudi« razmišljaju. I sama sam imigrirala iz Hrvatske u Ameriku i borila se s pravilima američke kulture, koja su potpuno drukčija od onoga na što smo navikli. Bets je napisana tako da govori »krivom« gramatikom i naglaskom, što aludira na njezino europsko podrijetlo. Ja sam koristila »tvrđi«, balkanski naglasak. To mi je pomoglo da uđem u lik – govorila sam u nižem registru nego inače, posebno u odnosu na način na koji govorim engleski sa svojim prijateljicama u Los Angelesu. To su govorne karakteristike s kojima publika odmah može prepoznati da se radi o Europljanki.

Kada sam prvi put čitala dramu, imala sam osjećaj kao da je spisateljica imala Europljanku prijateljicu u svom životu. Napisana je da govori sve što joj je na umu, vrlo direktno i malo mari za to što će o njoj misliti. Postoji nekoliko trenutaka u tekstu u kojima je i Bets sama diskriminirana – upravo zbog naglaska i nedostatka rječnika, odnosno zato što se možda ne može izraziti onako kako želi, čak i kad je u pravu. Lik mi je vrlo prirodno sjeo – imala sam osjećaj da je poznajem od trenutka kada sam prvi put pročitala dramu.

JEFF LORCH

Na pitanje: »Koju rasu bi odabrala da može promijeniti rasu?«, odgovara da su Amerikanci opsjednuti rasom i da je to pitanje, sve što je pogrešno u Americi. Zašto ne razgovaraju o klasi, nego samo o rasi? I u konačnici, za nju je to pitanje veoma dosadno. Ona žudi za intelektualnim razgovorima, plesom i romantikom – za nečim što bismo mogli nazvati joie de vivre, takozvano bujno uživanje u životu. Nešto što zaista Europljani razumiju mnogo više nego Amerikanci koji su zatočeni u tom svom kapitalističkom načinu života. Obožava jazz, ali to je ujedno i njezin jedini stvarni ulaz u crnačku kulturu. Bets je visokoobrazovana, elegantna, proputovala je svijet, ali je i direktna i često gleda stvari svisoka. Uvjerena je da je u pravu i želi biti u središtu pozornosti. Kako bi Charles Mcnulty iz LA Timesa rekao: »Velika diva slavenskog zvuka«.

Rasizam u Americi

»Fairview« je Pulitzerom nagrađena drama Jackie Sibblie Drury. Kakav je, ukratko, sadržaj ovog komada? Koja pitanja otvara?

– Predstava je vrlo slojevita. Otvara niz pitanja i jedna je od onih koje vas prate još danima nakon gledanja. Sjećam se kada sam gledala predstavu »Aleksandra Zec« redatelja Olivera Frljića – zbog emotivnog udarca nakon završetka, nitko nije pljeskao. Na neki način, i ovo je takva predstava. Bavi se rasizmom u Americi i takozvanim white gazeom. White gaze je koncept koji opisuje način na koji se svijet, ljudi i priče često prikazuju i promatraju iz perspektive bijelaca kao dominante točke gledanja: film ili serija o crnačkoj obitelji, ali je priča napravljena tako da bude »razumljiva« i ugodna prvenstveno bijeloj publici. Označava i osjećaj da si stalno promatran i procjenjivan kroz tu dominantnu, »bijelu« perspektivu – posebno u umjetnosti, medijima i svakodnevnim društvenim situacijama.

Na početku upoznajemo naizgled običnu crnačku obitelj Frasier kroz formu laganog, gotovo sitcomskog humora, nalik na crnačke sitcome »Princ iz Bel-Aira« ili »The Jeffersons«. Mnogi takvi sitcomi su, paradoksalno, pisani od strane bijelaca. Gledamo jednu klasičnu obiteljsku dinamiku: priprema se večera za bakin rođendan, stvari ne idu glatko i završava tako da se majka Beverly onesvijesti od stresa. Publici je ugodno, opuštaju se, zavole likove. I onda – dolazi zaokret. Obitelj Frasier ponovo izvodi cijelu radnju prvog čina, ali ovaj put u potpunoj tišini. Jedini zvuk na sceni je razgovor koji čuješ na zvučniku, četvero bijelih likova. Taj razgovor počinje pitanjem: »Da možeš biti neka druga rasa, koju bi odabrao?« U početku djeluje kao naivno pitanje, ali vrlo brzo prelazi u prostor nesvjesnih predrasuda i skrivenog rasizma. Jedan kritičar je to nazvao »rasističkim turizmom« i to zaista zvuči tako, i to dobrih dvadeset pet minuta.

Taj dio prožet je i humorom, ali i nelagodom – mi ne znamo smije li se publika nama ili prepoznaje vlastita iskustva. Humor je tu često bolan. Jednom su nam tri crnkinje izašle iz gledališta tijekom tog dijela.

Zatim dolazi treći čin – najapsurdniji od svih. Radnja se nastavlja, ali na scenu ulaze bijelci koji glume članove crnačke obitelji, i to kroz njihove stereotipe i gotovo ispunjavaju neke svoje skrivene fantazije o iskustvu crnaca. Primjerice, jedan lik ulazi kao brat odvjetnik, ali uz glazbu 50 Centa, sa zlatnim lancima oko vrata dok pleše hip-hop. Ja ulazim kao baka čiji se rođendan slavi – ali već postoji jedna druga »baka«, koju igra Suze, ultraliberalna Amerikanka. Tako na sceni imamo dvije bake koje se bore za prostor u istoj priči. Ja predstavljam glamuroznu baku kojoj je dosta da joj govore da je »too much« i samo želi pjevati jazz. Dok Suze glumi baku kao neku preinaku svoje crne dadilje s kojom je odrasla.

Predstava kulminira kaotičnom scenom borbe hranom – umjetnom, šarenom, gotovo nadrealnom. I tada sve prekida tinejdžerica Keisha, koja se obraća publici. U svom monologu razbija četvrti zid i traži od svih gledatelja koji se identificiraju kao bijelci da ustanu i dođu na pozornicu, kako bi ona i njezina obitelj zamijenili mjesta s njima. Monolog naglašava da crnci često žive pod stalnim nadzorom ili »pogledom« bijelog društva ili white gazeom. Obrnuti raspored sjedenja prisiljava bijele članove publike da doslovno budu pod svjetlima reflektora i da ih se promatra, makar i samo na nekoliko minuta. To je apel za perceptivnu jednakost i svijest o vlastitoj ulozi u sustavu. Na kraju, i sam naslov – »Fairview« – počinje značiti nešto drugo: ne samo »lijep pogled«, nego i »pravedan pogled«. Jednaki pogled.

Umjetnost kao oblik borbe

Redatelj predstave je Oz Scott. Kakav je bio njegov proces rada na predstavi i kakvo vam to iskustvo predstavlja?

– Oz Scott je kazališni i televizijski veteran – režirao je na Broadwayu, kao i projekte za Disney i Universal Pictures. Već sama ta činjenica bila mi je posebna. Često nam je pričao priče sa snimanja i o ljudima s kojima je radio. U jednom trenutku htjela sam svoju baku u trećem činu oblikovati kao neku vrstu omaža Earthi Kitt. Bets obožava jazz i to je zapravo jedini razlog zašto na pitanje: »Koju rasu bi odabrala?«, odgovara da bi bila crnkinja – kako bi mogla pjevati pravi crnački jazz. Eartha Kitt mi je bila inspiracija kao esencija te glamurozne, seksi, pomalo drske žene koja uvijek ide kontra pravila. I onda, dok sam nešto pokušavala na probi, Oz mi usput kaže: »Samo da znaš – Eartha Kitt mi je jednom došla na audiciju.« On jednostavno poznaje sve.

MATRIX THEATRE

Kao redatelj, prije svega je iznimno topao čovjek. Tijekom cijelog procesa nije podigao glas. Na početku nam je rekao da, iako igramo likove koji izgovaraju rasističke rečenice i ulaze u stereotipe, moramo ići do kraja – inače predstava neće funkcionirati. Govorio nam je da dolazimo na probe s idejama, da pokušavamo, a on će reći što funkcionira, a što ne. Nije redatelj koji mora imati potpunu kontrolu, i to mi je dalo slobodu – imala sam osjećaj da lik gradim iz sebe, a ne da ulazim u unaprijed zadanu kutiju. Meni je bilo najbitnije imati povjerenje među kolegama – da svi razumijemo što radimo i zašto, i da dišemo kao jedno. Upravo je ta međusobna kemija stvorila prostor u kojem predstava može rezati duboko i istovremeno biti apsurdna i smiješna. Mislim da se osjetljivom materijalu treba pristupiti s osjećajem i poštovanjem, ali da u njega treba skočiti. Kao glumci ne smijemo biti sramežljivi iz straha da nekoga ne uvrijedimo, jer onda predstava gubi snagu.

Predstavu ste posvetili onima koji se bore protiv današnjih ugnjetavača. Što vas je na to motiviralo?

– Bertolt Brecht je rekao da umjetnost nije ogledalo stvarnosti, nego čekić kojim se oblikuje. Svatko se na svoj način bori protiv tlačitelja koji oduzimaju slobodu. Ja sam uvijek naginjala umjetnosti kao obliku svoje borbe. Režirala sam i napisala »Zemlju vukova« koja se bavi utjecajem male, poslijeratne zajednice kao što je Lika i njezinom patrijarhalnom pritisku na žene. Također sam režirala predstavu »Mrtve žene Hrvatske« u Los Angelesu, koja se bavila progonom vještica u Hrvatskoj. Naslov je inspiriran tekstom Vedrane Rudan, istog naslova, koji progovara o femicidu u Hrvatskoj. U Kazalištu Ulysses igrala sam u politički angažiranim predstavama.

Masovni prosvjedi se događaju svugdje na Zemlji. Fašizam raste u cijeloj Europi, i kod nas. Ne događaju se strašne stvari samo tamo negdje preko oceana. »Fairview« je jedna predstava koja jasno traži promjenu i osobnu borbu. Htjela sam jednom tako malom rečenicom ohrabriti one koji se već bore. Da znaju da nisu sami.

Velika prilika za vidljivost

Kako se trenutačno razvija vaša karijera u Americi? Što još radite, kakvi su sljedeći planovi?

– Predstava je već produžena, a vjerujemo da će dobiti i nova produženja jer je prodaja karata odlična – gotovo smo rasprodani svaki vikend. Na predstavu dolaze ljudi iz industrije: producenti, redatelji, glumci, casting direktori. Upoznala sam puno zanimljivih i važnih ljudi i nadam se da ću te odnose produbiti u budućnosti. Ovo je za mene velika prilika za vidljivost. U ovom poslu nikad ne znaš što ti takvi susreti mogu donijeti, ali vjerujem da otvaraju nova vrata. Također sam dobila vizu za Ujedinjeno Kraljevstvo, pa se krajem ljeta selim u London. Tamo se puno snima, a i mnoge američke produkcije dolaze raditi u Veliku Britaniju. Film me privlači i velika mi je želja snimati.

Kakva je općenito kazališna scena u Los Angelesu?

– Od kada sam dobila ovu ulogu, imala sam nekoliko audicija. Ovdje većina glumaca stalno ide na audicije ili snima self-tapeove – nema stabilnog angažmana u kazališnim ansamblima kao kod nas. Meni se to sviđa jer omogućuje rad na raznolikim projektima: od kazališta i filma do voice-overa i videoigara. Industrija je velika, a prilika ima mnogo.

JEFF LORCH

Los Angeles je prije svega filmski grad i kazališne scene nema u tolikoj mjeri kao, primjerice, u New York Cityju, ali konkurencija je baš zbog toga velika. Svi žele glumiti u kazalištu, pa i najveće zvijezde. To je jednostavno stvar prestiža i umjetničkog samopotvrđivanja. Kritičar Steven Stanley iz magazina Stage Scene LA napisao je: »Nećete naći osam sjajnijih izvedbi u gradu od onih koje pruža ‘Fairviewova’ fantastična glumačka postava.«

Ovdje se ide na audicije za cijelu Kaliforniju, a često gostuju i predstave iz Europe i New Yorka. Postoji i Hollywood Fringe Festival, sličan Edinburgh Festival Fringe, koji okuplja nezavisne predstave i performanse. Netko mi je jednom rekao: »Ako napraviš lošu predstavu, za razliku od New Yorka, u Los Angelesu nikoga nije briga – uvijek možeš ponovo raditi. Ali ako napraviš dobru predstavu, o njoj će se pričati danima i svi će je doći vidjeti.«

Kritike u Los Angelesu imaju veliku težinu i izravno utječu na interes publike i posjećenost predstave. Kritika u Los Angeles Timesu nosi posebnu važnost – i duboko sam dirnuta što sam u njoj poimence istaknuta. To mi zaista puno znači i to je za mene velika stvar.

Hoćete li možda nešto raditi i u Hrvatskoj?

– Igram u predstavi »Antigona – 2000 godina kasnije« Kazališta Ulysses, u režiji Lenke Udovički. Dio sam grčkog kora i igrala sam i prošle godine. Predstavu izvodimo u prekrasnom Malom rimskom kazalištu u Puli. Taj prostor savršeno odgovara antičkoj grčkoj tragediji – upravo su se tako nekad i izvodile, na otvorenom, u amfiteatrima. Predstava tamo zaista dobiva posebnu snagu. Cijeli ansambl je odličan i toplo preporučujem svima koji budu u Puli da dođu pogledati predstavu – sigurno neće pogriješiti. A nadam se novim prilikama, naravno, i režijskim i glumačkim. Otvorena sam za sve što život donosi!

Biografija

Gala Nikolić rođena je u Rijeci 1997. godine. Završila je trogodišnju Osnovnu školu za klasični balet i suvremeni ples pri OŠ Vežica u programu klasičnog baleta, a polazila je i glumačku grupu na engleskom jeziku Try Theatre. Završila je glumu na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci u klasi Rade Šerbedžije i Lenke Udovički. Glumila je u produkcijama Teatra Ulysses, HNK-a Ivana pl. Zajca te INK-a Pula. Glumi i u filmu »Ribanje i ribarsko prigovaranje« u režiji Milana Trenca. Napisala je i režirala monodramu »Zemlja vukova«. Živjela je u Londonu gdje je polazila masterclassove na London Academy of Dramatic Arts, National Youth Theatre te The Royal Conservatoire of Scotland.

Prva je iz Hrvatske koja je diplomirala na prestižnoj privatnoj umjetničkoj školi California Institute of the Arts. U Los Angelesu je debitirala 2021. godine u REDCAT Theatreu u predstavi »Kubrick’s Aryan Papers«.