RIJEKA – Dočekali smo i to: predstava u riječkom kazalištu koja se gotovo svima sviđa i za koju imaju samo riječi hvale. No to nije bila domaća produkcija, već gostovanje Gradskog kazališta Komedija iz Zagreba. Rock-opera Jesus Christ Superstar skladatelja Andrewa Lloyda-Webbera i tekstopisca Tima Ricea poznata je još od svoje praizvedbe 1971. godine, dakle prije više od pedeset godina. U ondašnjem svijetu priča o Isusu Kristu ispričana iz perspektive Jude Iškariotskog, poznatog i kao »izdajice«, svakako nije odmah dočekana s odobravanjem. Općenito, konzervativnije struje i u crkvenim i u svjetovnim krugovima nisu lako prihvaćale mogućnost da se Isus nađe na sceni okružen šljokičastim polugolim plesačima u kakvoj westendovskoj produkciji, a pogotovo ako protagonist bude sam Juda ili Isusu nekako preveć omiljena Marija Magdalena.

Ako se uz sve to doda i tada modernija rock- glazba u kombinaciji s pjevanjem koje podsjeća i na neke hippie varijante kazališnih predstava (poput Kose), kontroverza je bila zagarantirana. Možda se zato i nije dogodilo da se predstava prvo izvede u Londonu, koji očito nije bio spreman, već na Broadwayu, nakon čega su uslijedile brojne nagrade i globalni uspjeh.

Glazbeno zaokruženi brojevi

Iz današnje perspektive zanimljivo je slušati ovu glazbu i gledati cijelu predstavu u kojoj možemo više puta čuti određene retro zvukove poput arhaičnih prvih sintetiziranih zvukovnih boja, a koje se prema pravilima autorske licence svakako moraju koristiti. Tim Rice napisao je tekst koji vodi poznatu glavnu crtu Isusova života od Cvijetnice pa sve do smrti na križu (ali ne i uskrsnuća!), a Andrew Lloyd-Webber sve je upakirao u niz glazbenih zaokruženih brojeva koji se, u značajnoj mjeri, mogu izvesti i koncertno. Zapravo, pisanje ovog djela išlo je pomalo obrnuto jer je prvo objavljen studijski album s glazbenim brojevima (1970.) bez pisanja punog scenarija, a koji su kasnije povezani u jedinstvenu predstavu. Brojevi su jasne strukture i vrlo rijetko se kombiniraju različiti izvođački sastavi ili promjene scene unutar jednog broja, što je odlika kasnijih i dramaturški zrelijih djela Lloyda-Webbera. Ipak, sve navedeno ne umanjuje kvalitetu, zabavu i umjetničku ljepotu predstave koju publika u pravilu gleda u jednom dahu. I trajanje je svakako prilagođeno suvremenim trendovima pa ovo epsko djelo, uključujući jednu stanku, traje tek nešto više od dva sata, ali dva sata uzbudljivih glazbenih i scenskih užitaka.

Foto Ines Novković

Dvije večeri

Jesus Christ Superstar u Hrvatskoj je recentno izvođen više puta pa ga pamtimo još iz 2000. godine, kada je u naslovnoj ulozi, uz ostale, nastupao i mlađahni Giuliano, u režiji Vlade Štefančića i pod ravnanjem Veseljka Barešića, da bi ponovo uprizorenje doživio 2019. godine u režiji Damira Lončara i pod znalačkim ravnanjem Dinka Appelta. Svečana obnova potonje produkcije održana je upravo ove 2023. godine. No ono što zapravo najviše veseli jest činjenica da je Komedija u Rijeku došla održati dvije izvedbe i pritom pokazati full power svojih izvođačkih potencijala.

Dok je prve večeri 11. svibnja Isusa tumačio Filip Hozjak, Judu Ervin Baučić (inače nagrađen Nagradom hrvatskog glumišta za ovu ulogu), Mariju Magdalenu Renata Sabljak, Pilata Dražen Bratulić i Kajfu Adalbert Turner, druge je večeri, 12. svibnja, na scenu istrčala nova spektakularna podjela. Gotovo da i nema osrednjeg poznavatelja kazališne umjetnosti koji nije čuo za Đanija Stipaničeva, koji je kao Isus pokazao i potvrdio svoj status ponajboljeg pjevača ove glazbene vrste u Hrvatskoj, a koji, što je najvažnije, tu titulu nosi već gotovo desetljećima. Opasnu konkurenciju prije nekoliko godina dao mu je i mladi, ali fantastični Fabijan Pavao Medvešek kao Juda čije su scenske i glasovne sposobnosti osvojile gotovo sve koji su ga čuli. Vanda Winter kao Marija Magdalena s lakoćom je izvela zadanu dionicu u kojoj, nažalost, nema previše prostora za pokazivanje svih glasovnih mogućnosti koje ova umjetnica osvjedočeno posjeduje, a Igor Drvenkar, kojeg odnedavno resi i naslov novog pjevača Parnog Valjka, u ulozi Pilata odradio je izvrstan posao. Dašak opere u ulogu Kajfe unio je operni bas Siniša Štork, kojeg naša publika poznaje kao nekadašnjeg solista HNK-a Ivana pl. Zajca, a još jedan riječki pjevač Dino Antonić odlično je izveo ulogu Petra. No ono što je zapanjilo sve prisutne jest činjenica da su se u ostalim ulogama našli pjevači koji bi, bez pretjerivanja, prema onome što smo čuli, mogli tumačiti i neke veće uloge: Jan Kovačić kao Ana, Vjekoslav Vostrel kao Simon i Dražen Bratulić kao Herod.

Oduševljena publika

Predstava je ovo koja je zvučala kompaktno (oblikovatelj tona Igor Pauk), uigrano, fluidno i brzo, scenski zanimljivo (scenograf i oblikovatelj svjetla Ivo Knezović i kostimografkinja Mirjana Zagorec) i u svakom drugom smislu promišljeno i dorađeno. Sve pohvale idu i zboru i plesnom ansamblu koji je zvučao i izgledao odlično (koreograf Leo Mujić).

Foto Ines Novković

Ono što je važno nakon ovakve predstave je činjenica da je publika u oba dana posjete kazalištu bila ne samo zadovoljna nego i oduševljena. Prilika je to da se prosječni ili slabiji konzument kazališnih produkata oduševi i zavoli ovu predivnu umjetnost. To je predstava koju se treba i mora pokazati svima onima na kojima će ostati kazalište i koji danas ili sutra trebaju biti prava, iskrena i stalna publika. Umjesto toga, u oskudnim produkcijskim uvjetima na pitanje što se u kazalištu dobro može pogledati prečesto ni zaposlenici istog nemaju nikakav odgovor. Umjesto ovakvih sjajnih događaja mi prečesto imamo slabo razumljive, nedovoljno posjećene i nedokučive repertoarne odabire s vrlo često ponavljajućim gostujućim imenima. Šteta je što na ovakvim primjerima ne gradimo svoju lokalnu i regionalnu kazališnu budućnost jer bi uz postojanje ovakvih predstava postalo manje bitno imamo li i neke druge namijenjene i razumljive samo manjini. Do tada će većina željna obične zanimljive i kvalitetne produkcije morati »skočiti« do Zagreba (Ljepotica i zvijer, Mamma Mia!), Trsta (Fantom u operi) ili Ljubljane (Ljubljana festival).