Velikan kinematografije

Jean-Louis Trintignant: Legenda francuskog glumišta

Jaroslav Pecnik

U povodu smrti velikana francuskog glumišta predsjednik Emmanuel Macron iskreno potresen je istakao kako je Trintignant bio »izniman lik koji je pratio živote Francuza kroz čitavu jednu epohu«.



Prije nešto više od dva tjedna (17. lipnja 2022.) u malom francuskom gradiću Uzes (Gard) umro je u dobi od preko 90 godina Jean-Louis Trintignant, veliki francuski glumac koji je sa svojih gotovo 160 snimljenih filmova (i jednako tako brojnim ulogama na kazališnim daskama) obilježio cijelu jednu epohu filma i teatra i koji je kao jedan od rijetkih, kako se to isticalo u brojnim nekrolozima diljem svijeta, u najuglednijim tiskanim i elektronskim medijima, nadživio i prevladao široke okvire francuskog Novog vala, pokreta koji je u mnogo čemu revolucionirao filmsku umjetnost, a u kojem je preminuli francuski glumac nesumnjivo (od)igrao jednu od najvažnijih uloga.


Svojim je unikatnim talentom i neponovljivim šarmom (p)ostao uzor generacijama filmskih i kazališnih stvaralaca (podjednako i glumcima i redateljima), jer je svojom specifičnom distanciranošću i snažnom ekspresivnošću duboko zadirao u dušu svakog lika koji je tumačio, svake uloge u koju je uranjao, dodajući joj osebujnu psihološku dramatizaciju, a emotivnim je turbulencijama maestralno interpretirao svoje junake, tako da su kroz tu kombinaciju realističnog i poetičnog svi ti njegovi likovi postajali univerzalnim simbolima, ne samo filmske umjetnosti, već i kulturne baštine u širem smislu riječi.


Raskošan glumački talent


U povodu smrti velikana francuskog glumišta predsjednik Emmanuel Macron iskreno potresen je istakao kako je Trintignant bio »izniman lik koji je pratio živote Francuza kroz čitavu jednu epohu«, a priznao je kako je i sam osobno bio veliki poklonik njegove umjetnosti, fasciniran njegovim glumačkim talentom, a posebice je isticao glumčev šarm, blagi, ali sugestivni glas i sve to ga je (u)činilo iznimnim i u svjetskim okvirima. Njegovom je smrću, zaključio je Macron, »zatvorena jedna veličanstvena stranica francuske kinematografije«. I uistinu, Macron nije pretjerao, a da je tome tako svjedoče brojne reakcije najistaknutijih ličnosti ne samo francuskog i svjetskog filma, već i svekolike svjetske kulturne javnosti.




Alain Delon je izjavio kako Trintignant nikada nije bio zvijezda poput Jean- Paula Belmonda, a to samo stoga što je bio iznimno samozatajan i povučen, ničim se nije želio eksponirati i uvijek je znao sačuvati svoju intimu oko koje je javnost postupno stvarala aureolu misterije, što je samo uvećavalo njegovu slavu. Ali, svi koji su ga poznavali slažu se u jednom: radilo se o skromnom čovjeku velikih ljudskih kvaliteta, raskošni glumački talent i jednako tako veličanstvena intelektualna radoznalost i obrazovanost, kritičko promišljanje stvari i ljudi oko sebe često su zadivljivali njegovu okolinu. Trintignant nije krio da je ljevičar; nikada nikome nije nametao svoje stavove, ali svoje je čvrsto branio.


U jednom od posljednjih intervjua, već teško bolestan od raka grla, pobunio se protiv izbjegavanja govora o smrti naglasivši: »O smrti treba govoriti, a ne praviti dramu i misteriju od toga, ali kada je čovjek blizu smrti, a ja jesam, morate znati da je to kraj i da nema povratka, nitko se nije vratio i rekao oh, poslije je super. Nadam se da ću zaspati i da više ni na što neću misliti; nisam siguran da će tako i biti, ne znam, nitko ne zna što nas čeka: pakao, čistilište ili raj, u koji siguran sam neću doći«. U tom je razgovoru pokušao i objasniti zašto se odbija liječiti od te opake bolesti (dijagnosticirane 2017.): »Odavno sam već mrtav, smrt kćerke me je posvema uništila, nikada nisam prihvatio da je nema, iako znam da nam se životi sastoje od kratkotrajnih trenutaka sreće i dugih razdoblja nesreće, međutim to mi ništa ne pomaže, moje Marie nema«.


Razmišljao je i o samoubojstvu, ali priznao je da ga je pomisao na magnetsku privlačnost i ljepotu filma spasila od te nakane. Od troje djece koliko je imao, danas je živ samo sin Vincent, također glumac i scenarist, a prvo dijete, kćerka Pauline, preminula je sa samo devet mjeseci.


Ljubav i vino


Na sve pohvale koje je tijekom dugog i plodnog života dobivao, veliki je glumac skromno odgovarao: »Ne smatram se naročito zanimljivim čovjekom, nikada nisam mislio da sam nešto posebno zato što snimam filmove. Desetljećima sam bio zaljubljen u istu ženu, moju drugu suprugu Nadine (Marquand, vjenčali su se 1960.) koja je bila i sjajna majka, izvrsna filmska montažerka, redateljica i glumica. Imali smo troje djece, ali i preživjeli velike tragedije. Kćerka Marie, kasnije poznata glumica, posebice se istaknula ulogom u filmu »Betty« Claudea Chabrola, preminula je s navršenih 40 godina kao žrtva brutalnog obiteljskog nasilja; njezin nevjenčani suprug, ljubomorni glazbenik i frontmen grupe Noir Desir, Bertrand Cantat, tako ju je pretukao na gostovanju u Vilniusu da je 2003. od zadobivenih ozljeda i preminula. Nakon te tragedije, Trintignant se praktički povukao iz javnosti i svijeta filma, da bi tek nakon desetak godina (2012.) snimio čuveni film »Ljubav« (»Amour«) u režiji Michaela Hanekea, a partnerica mu je bila slavna francuska diva Emmanuelle Riva. Film je nagrađen Zlatnom palmom festivala u Cannesu; Jean-Louis i njegova partnerica nagrađeni su najvećim francuskim filmskim priznanjem, statuom Cesara, a američka filmska akademija filmu je dodijelila Zlatni globus za najbolji strani film te godine. Za ulogu u Hanekeovom filmu Trintignant je dobio Europsku filmsku nagradu za najbolju ulogu, a postao je i laureatom (2013.) Etoile d’or du cinema francais. Pet godina potom s istim redateljem snimio je »Happy End«, a nakon toga, već gotovo slijep, posvetio se svojim vinogradima i vinima, jer treba spomenuti, Trintignant je jedan od najvećih i najpoznatijih vinara, a njegova vina hvale svi vinski sladokusci diljem svijeta.


Obuzet poezijom


Jean-Louis Trintignant rođen je 11. prosinca 1930. u gradiću Piolenc (Vancluse) na jugu Francuske; njegov otac Raoul bavio se proizvodnjom i trgovinom šećera, a majka Claire (Tourtin) bila je žena iz bogate i ugledne obitelji s velikim darom za umjetnost, posebice poeziju. Očevidno, sklonost prema umjetnosti Jean-Louis je naslijedio od nje, ali je bio strahovito stidljiv, te kako bi svladao tu manu, strah od javnog natupa, kao vrstan recitator već s 12 godina uključio se u rad školskog literarnog kružoka i odmah je skrenuo pozornost nastavnika na svoj talent. Cijelog života bio je obuzet poezijom, redovito je priređivao poetske recitale, sudjelovao na festivalu poezije u Avignonu, a s tom praksom nastavio je i kao slavni glumac, a posebice se isticao interpretacijom Shakespeareovih djela.


Često je nastupao u humanitarne svrhe, a više desetaka milijuna franaka/eura donirao je potrebitima diljem svijeta. Prije desetak godina u Avignonu, na festivalu na kojem je počeo nastupati kao dječak, doživio je prave ovacije recitirajući »Pjesmu za Lou« Guillaumea Apollinairea i »Dnevnik« Julesa Renauda. Ne mogu se ne pohvaliti, budući da mi je Trintignant uz Yvesa Montanda, Michela Piccolija i Jean-Pierrea Cassela, te Catherine Deneuve i Anni Giradot, jedan od najdražih francuskih glumaca, da sam osobno imao čast slušati ga u praškom kazalištu »Komedia« (2009.) kada je priredio recital poezije Jacquesa Preverta i Paula Eluarda i u prepunoj dvorani više od dva sata nadahnuto interpretirao njihove najslavnije pjesme i poeme, na opće oduševljenje nazočnih. Nezaboravna večer i nezaboravan doživljaj.


Glumac nelagode i tjeskobe


Nakon mature u avinjonskom liceju, upisao je studij prava u Aix-en-Provence, ali ubrzo ga je napustio i 1950. otišao u Pariz kako bi se posvetio glumi. Pohađao je glumačku školu Charlesa Dullina i Tanie Balachove, da bi već iduće 1951. počeo nastupati s glumačkom družinom Raymonda Hermantiera i to izvedbama Schillerove »Marie Stuart«, Molièreova »Don Juana« i Shakespeareova »Macbetha«. U međuvremenu je diplomirao na akademiji za film (Institut des hautes etudes cinematographiques), a svojim je specifičnim glasom, pojavom i uopće nastupom privukao pozornost publike gdje god da se pojavio. Tijekom 1955. imao je filmski debut; nastupio je u kratkom filmu Marcela Ichaca u ulozi mladog pariškog radioamatera koji sudjeluje u spašavanju otrovane posade ribarskog broda, a odmah potom je nastupio u filmu Christiana Jaquea »Kad bi svi momci svijeta« (»Si tous les gars du monde«), ali pravi uspjeh koji ga je učinio svjetski poznatim polučio je 1956. glumeći u djelu Rogera Vadima »I Bog stvori ženu« (»Et Dieu crea la femme«) zajedno sa slavnom Brigitte Bardot, s kojom je tijekom snimanja započeo ljubavnu vezu, iako je ona u to vrijeme bila u braku upravo s redateljem filma na kojem su radili. Film je bio rađen po mjeri Vadimove supruge, ali Trintignant je maksimalno iskoristio pruženu priliku i »gromoglasno« je započeo svoju filmsku priču »glumca nelagode i tjeskobe« što će kasnije biti konstantom čitave njegove karijere. Na neki način, ono što je Marcello Mastroianni bio za talijanski, to je Trintignant bio za francuski film. Igrom sudbine postao je bitnim sudionikom francuskog Novog vala, možda najslavnije epohe francuskog filma, a u navedenom filmu otjelotvorio je lik sentimentalnog, ali i suzdržanog Michela Tardieua, najmlađeg od trojice ljubavnika fatalne Juliette, djevojke slobodnog i nekonvencionalnog duha koju je B. Bardot maestralno odigrala.


Svojevrsna je ironija da početkom snimanja filma Jean-Louis i Brigitte Bardot nisu nikako uspijevali »uspostaviti glumačku energiju«, a glavna prepreka je bila patološka stidljivost njezina partnera. Valja napomenuti kako se Trintignant tijekom cijele svoje karijere odbijao razgolititi više no što pristoji i toga se držao dosljedno do samoga kraja. Kako bi potaknuo njihovu »uzajamnu glumačku strast«, Vadim je supruzi naredio da joj ljubavni odnos s partnerom bude što prirodniji. A, koliko je uspješan u tome bio pokazuje i činjenica da se glumačka ekstaza pretvorila u pravu ljubavničku i ubrzo su počeli zajedno živjeti. Kasnije, u svojim memoarima ona je zapisala: »Imajući u vidu da sam uvijek bila prirodna u svojim ljubavnim scenama, na kraju sam i zavoljela Jeana-Louisa. Osjećala sam sveobuhvatnu strast prema njemu…Privlačila me je njegova plahost i zatvorenost, a kasnije me je, moram priznati, naučio istinskom uživanju u životu. Zahvaljujući njemu naučila sam sve o dobrim vinima, shvatila veličinu klasične glazbe; u stvarima o kojima je govorio bio je pravi virtuoz«.


Opasne veze


Međutim, nakon što je Jean-Louis morao otići na trogodišnje služenje vojnog roka u Alžir, a potom u Berlin (to je vrijeme velike alžirske krize i ratne drame koja je duboko potresala francusko društvo) veza je ubrzo pukla, jer se na snimanju novogodišnjeg programa (za 1958.) Brigitte Bardot zaljubila u slavnog šansonjera Gilberta Becauda, ali kako je kasnije zapisala u već spomenutim memoarima »pokazalo se da je to bio samo malo duži flert«, da bi ujedno priznala: »U svom sam životu imala dvije velike ljubavi, Sami Freya i J. L. Trintignanta; nažalost obje su se spletom okolnosti ugasile; kasnije sam pokušavala s njima obnoviti barem prijateljsku vezu, ali nije išlo: jednostavno nisam znala biti prijateljica ljudi u koje sam bila istinski, ludo zaljubljena«.


Sličnu strasnu vezu Trintignant je imao (1973.) sa slavnom glumicom Romy Schneider, kada su snimali film »Vlak« (La Train«) u režiji Pierrea Graniera Deferrea, ali nakon tri mjeseca Jean-Louis odlučio je ostati uz suprugu Nadine koja mu je upravo tada rodila sina Vincentea. Naime Trintignantova prva supruga bila je Stephane Audran, ali brak je trajao nepune dvije godine (sredinom 50-ih); a za prekid dugotrajnog braka s Nadine, u kojem je po osobnom priznanju bio i najsretniji, sam je kriv, budući da mu supruga više nije mogla tolerirati brojne izvanbračne avanture. Treći put se oženio 2000. godine reli vozačicom Marianne Hoepfner, jer je i sam bio veliki zaljubljenik u sportski automobilizam.


Po povratku iz vojske, kada se Roger Vadim već nalazio u braku s Annette Stroyberg, usprkos ranijem sukobu, veliki redatelj se pokazao čovjekom široke ruke, Trintignantu je ponovo povjerio važnu ulogu u filmu »Opasne veze« (»Les Liasons dangereuses«, 1959.) u kojem je glumio uz Gerarda Phillipea i Jeanne Moreau. U moderniziranoj verziji romana Choderlosea de Laclosea, Trintignant je glumio studenta medicine koji se zaljubljuje u ciničnu ženu (J. Moreau) i skrivi smrt njezina supruga (G. Phillipe). Zatim su zaredali filmovi »Austerlitz« Abela Gancea (dijelom sniman u Hrvatskoj), a nekako u isto vrijeme snimio je i »Silovito ljeto« (»L’Estate violenta«) Valerija Zurlinija kojim je započeo dugu i plodnu suradnju s talijanskim redateljima i sineastima. U spomenutom filmu igrao je mladića koji se zaljubljuje u stariju ženu, udovicu s djetetom (Eleonora Rosi Drago) koja s njim stupa u vezu, jer je privlači iako zna da time u pitanje dovodi svoj ugled u konzervativnoj sredini u kojoj živi. U režiji Dina Risija snimio je 1962. »Opasne krivine« (»Il Sorpasso«) sa slavnim Vittoriom Gassmanom koji je u toj ulozi naprosto briljirao, ali i Jean-Louis je potvrdio svoj impresivni talent.


Politička drama »Z«


Uloge koje će ga učiniti ikonom francuske i svjetske kinematografije snimao je od sredine 60-ih pa do konca 70-ih godina minulog stoljeća. Uvod je bio film Coste Gavrasa »Zločin u ekspresu« (»Compartiment tueurs«, 1965.), da bi svijet filma definitivno osvojio snažnom ulogom udovca, oca malog djeteta i reli vozača Jeana-Louis Duroca u danas već kanonskom djelu francuske melodrame u režiji Claude Leloucha »Jedan čovjek i jedna žena (»Un homme et une femme«, 1966.) u kojem mu je partnerica bila Anouk Aimee (dugogodišnja iskrena prijateljica); taj će film zauvijek ostati zapamćen po antologijskoj sceni njihovog zagrljaja uz kultnu melodiju »Šabadabada« na plaži u Dovilleu. Film je postao svjetski film i nanizao je brojne nagrade, uključujući i Oscar, a Trintignant je odigrao ulogu života. Cijela priča, klasična je melankolična romanca o dvoje ljudi koji su pretrpjeli osobnu tragediju i gubitak najbližih i koji usprkos preprekama uspijevaju uspostaviti emotivnu vezu i vratiti povjerenje u ljubav i život.


Dvadesetak godina kasnije s istom glumačkom postavom Lelouch je snimio nastavak filma »Jedan čovjek i jedna žena 20 godina kasnije« (»L’Homme et une femme 20 ans deja«, 1986.), da bi konačno 2019. svi zajedno svršili ovu neformalnu trilogiju filmom »Najljepše godine jednog života« (»Les plus belles annees d’une vie«). Iz tog perioda svakako treba istaknuti film »Trans-Europe-Express« (1967.) u režiji slavnog francuskog pisca Alaina Robbe-Grilleta, rađen u najboljoj tradiciji francuske filmske umjetnosti, to jest uske veze s književnom i filozofskom tradicijom. S istim redateljem snimio je 1968. djelo »Muškarac koji laže« (»L’ Homme qui ment«). Zatim su 1968. uslijedile »Košute« (»Les Biches«) Claudea Chabrola u kojima je glumio s tadašnjom redateljevom, a svojom budućom (prvom suprugom) Stephane Audran. Potom je godinu poslije u režiji Erica Rohmera snimio »Moja noć s Maud« (»Ma Nuit chez Maud«), a partnerica mu je bila jedna od najljepših žena toga doba Francoise Fabian. Te iste 1969. Trintignant je dobio Zlatnu palmu u Cannesu za glavnu ulogu u političkoj drami »Z«, trileru Coste Gavrasa koji danas uživa kultni status u svijetu filma. Trintignant glumi istražnog suca koji pokušava objasniti okolnosti ubojstva grčkog ljevičarskog političara (glumi ga Yves Montand), a zajedno s njima glumila je i Irena Papas. U filmu »Z« Gavras je pokušao iz raznih uglova glumački otvoriti i razoriti cijeli niz moralnih i društvenih tabua propitujući politički zločin, a uloge koje se dotiču ratnih sukoba, svijeta špijunaže, političkih intriga i korupcije Trintignant je sjajno odigrao i kasnije u čitavom nizu filmova. Najupečatljiviji su: »Atentat u Parizu« (»L’Attentat«, 1972.) u režiji Yvesa Boisseta, zatim »Kiša nad Santiagom« (»Il pleut sur Santiago«, 1976.) u režiji Helvioa Sotoa, »Novac onih drugih« (»L’Argent des autres«, 1978.) u režiji Christiana de Chalongea i »Zločin« (»La Crime«, 1983.) u režiji Phillippea Labroa.


Upečatljive uloge


Na samom početku 70-ih, po romanu Alberta Moravie »Konformist« (Il Conformista), a u režiji Bernarda Bertoluccija, Trintignant je sjajno odigrao ulogu fašističkog doušnika Marcella Clericija, doktora filozofije koji beskrupulozno izdaje prijatelje i članove pokreta otpora ne bi li udovoljio svojim bolesnim ambicijama. Istodobno, to je i priča o strahu, potisnutoj homoseksualnosti, a kritičari se slažu da je to jedan od najboljih filmova tog razdoblja, u kojem su svoj neizbrisiv doprinos dale i glumice Dominique Sand i Stefanija Sandrelli. Tijekom 1975. zajedno s Alainom Delonom glumio je u odlično ocijenjenom kriminalističkom filmu »Flic Story« u režiji Jacquesa Derya, u kojem je igrao stvarni lik pljačkaša i ubojice Emilea Buissona koji je odmah po svršetku Drugog svjetskog rata u samo tri godine ubio tridesetak ljudi i izvršio i više stotina razbojstava. Delon je igrao inspektora koji lovi opasnog kriminalca (Trintignant). Za ulogu u filmu Gerarda Piresa »Agresija« (»L’Agression«, 1975.) primio je brojne pohvale; potom je roman Dina Buzzatija »Tatarska pustinja« (»Il Deserto dei Tartari«) ekranizirao Valerio Zurlini i u njemu je Trintignant upečatljivo odglumio lik zadrtog i strogog majora kojem je vojnička čast ispred morala i iznad ljudskog odnosa.


Dvije godine ranije (1973.) Trintignant se okušao i kao redatelj, snimio je film »Dobro ispunjen dan« (»Une journee bien remplie«, 1973.), crnohumornu komediju o pekaru koji umjesto kruha razvozi smrt. Nakon brojnih odbijanja konačno je pristao glumiti i u filmu svoje supruge Nadine »Nadolazeće ljeto« (L’Ete prochain«, 1985.). Zajedno s drugom legendom francuskog filma Claudeom Brasseurom sjajno je odigrao ulogu u filmu »Muška stvar« (»Une affaire d’hommes«, 1981.) u režiji Nicolasa Ribowskog, a 1983. prvi put je glumio na engleskom jeziku igrajući špijuna u američkom filmu »Pod paljbom« (»Under fire«) u režiji Rogera Spottiswooda. Iste godine nastupio je u posljednjem filmu slavnog Francoisa Truffauta »Konačno nedjelja« (»Vivement dimanche«). Značajno mjesto u Trintignantovom opusu ima film »Tri boje: Crveno« (»Trois couleurs: Rouge«, 1994.) slavnog Poljaka Krzysztofa Kieslowskog.


Neobično plodnu suradnju Trintignant je imao i s velikim talijanskim redateljem Ettoreom Scolom; posebno treba istaknuti njihova ostvarenja »Terasa« (»La Terazza«, 1980.), »Ljubavna strast« (»Passione d’amore«, 1981.) i »Noć u Varennesu« (»La Nuit de Varennes«, 1982.), ali po osobnom priznanju najviše je uživao raditi s redateljem Claudeom Lelouchom, pa čak i u filmovima poput »Nitkov« (»Le Voyou«, 1970.) ili »Neočekivana izdaja« (»Partir, revenir«, 1985.) koji nisu ostavili dublji trag u francuskoj kinematografiji, a ipak su pamtljivi po izuzetnom Trintignantovom šarmu. Na koncu, upravo u tim nepretencioznim filmovima kao što su »Žene mog života« (»La Femme de ma vie«, 1985.) Regisa Waringera, »Fiesta« (1995.) Pierrea Boutrona ili »Svi koji me vole doći će vlakom« (»Ceux qui m’aiment prendront le train«, 1998.) Patrisa Chereaua, Jean-Louis je bio nominiran za nagradu Cesar, bilo za glavne ili sporedne uloge.


Uz glumu, poeziju i vino, Trintignant je s istom strašću volio i sportski automobilizam, a u tome su veliku ulogu odigrali i njegovi stričevi. Prvi od njih (Louis) smrtno je stradao 1933. sudjelujući na utrkama u Pikardiji, a drugi Maurice je vozio Formulu 1, pobijedio je na utrci u Le Mansu, a dva puta je osvojio veliku nagradu Monaca. Sam Jean-Louis Trintignant je u nekoliko navrata sudjelovao na utrkama u Monte Carlu, Chamonixu, a bio je i sudionik Tour de France Automobil.


S odlaskom J. L. Trintignanta završila je slavna epoha francuskog klasičnog filma kojoj je upravo on svojom suptilnom izražajnošću, snažnom ekspresijom i hermetičnom sugestivnošću dao neizbrisiv pečat. Glumac takve snage i talenta rijetko se rađa.