Zatražili su priču o 10 obalnih mjesta u Hrvatskoj, a jedno od njih definitivno će biti Rijeka. Bit će to turistički tekst: gdje otići, gdje odsjesti, gdje jesti..., ali za obazrive čitatelje Guardiana. Svaki put kad vidim Jadransko more, osjećam se kao kod kuće, pa kad sam vidio Rijeku i more iza nje, znao sam da bih tu mogao živjeti
Rezidencija Kamov proteklih je tjedana ugostila britanskog pisca Jamesa Hopkina. Hopkin je manje poznat hrvatskoj javnosti, budući da njegove knjige, hvaljene i nagrađivane, još uvijek nisu našle mjesto u planovima domaćih izdavača. No dio javnosti ipak je negdje čuo za Hopkina, budući da je ovaj pisac ujedno i dopisnik za brojne novine i magazine, koji često piše o Hrvatskoj, što se ovdje onda citira pod povećalom.
No to je samo zarađivanje za kruh, Hopkin se prije svega smatra piscem, a iz onoga što smo o njemu saznali, ujedno je i pravi literarni nomad.
Počnimo s rezidencijom. Kako ste došli do Rezidencije Kamov? – Sudjelovao sam na prošlogodišnjem Festivalu europske kratke priče u Zagrebu i Pazinu, a posjećivao sam Hrvatsku i pisao o njoj i ranije, pa sam se raspitivao o rezidencijama koje bih mogao posjetiti i u njima pisati. Predlagali su mi razna mjesta, na nekoliko od njih sam se i prijavio, a iz Rijeke su me pozvali.
Je li to vaš prvi posjet Rijeci? – Bio sam prolazio ovuda autobusom na putu iz Zagreba u Pazin. Ljudi su mi rekli da je to Rijeka, a ja sam vidio samo velike dizalice i po svemu sudeći zanimljiv grad uz more. Ali svaki put kad vidim Jadransko more, osjećam se kao kod kuće, pa kad sam vidio Rijeku i more iza nje, znao sam da bih tu mogao živjeti. Uostalom, moj djed je bio pomorski kapetan u Southendu, sat vremena od Londona. Još mi je k tome i dosta ljudi reklo da je Rijeka prijateljsko, tolerantno mjesto u »crvenoj« Hrvatskoj, poznata po svojoj alternativnoj sceni, pa mi se i to svidjelo.
Dalmatinska trilogija
Koliko sam shvatio pisat ćete o Rijeci za Guardian. O čemu se radi? – Zatražili su priču o 10 obalnih mjesta u Hrvatskoj, a jedno od njih definitivno će biti Rijeka. Bit će to turistički tekst: gdje otići, gdje odsjesti, gdje jesti…, ali za obazrive čitatelje Guardiana! Jednostavan članak koji će navoditi ljude da dođu ovamo, ali za nekoliko dana u prolazu prema Trstu ili Istri. A osim o groznoj britanskoj klupskoj sceni koja se nastanila u Istri, koju ne volim, Britanci ne znaju ništa više od Splita i Dubrovnika. Pa ću vjerojatno i do Istre – Umaga, Rovinja… No dva od tih deset mjesta morat će naravno biti Split i Dubrovnik (smijeh). To je jednostavno tako.
Jeste li čitali štogod hrvatskih pisaca? – O, Krležin »Povratak Filipa Latinovicza« imao je velik utjecaj na moj prvi roman. Opetovano sam ga čitao. A »Na rubu pameti« poprilično utječe na moju novu knjigu. Uvijek kada pišem uzmem šest knjiga koje čitam, ne uzimam više i ne čitam ništa izvan toga jer si ne dozvoljavam širi utjecaj, zbog atmosfere koju želim stvoriti. A govorimo o cijeloj godini čitanja, u kojoj čitam samo tih šest knjiga.
Jeste li još koga čitali? – Čitao sam i Roberta Perišića, za čiji sam roman napisao kritiku za Prospect, zatim kratke priče Maje Hrgović, Romana Simića, »Kiklopa« Ranka Marinkovića. To je sjajan roman. A pročitao sam i nekoliko Kamovljevih priča, obzirom da sam ovdje u rezidenciji. Želim čitati i »Sonnenschein« Daše Drndić. Pa je onda tu i Tea Tulić, jako mi se svidjelo ono što sam pročitao iz njene knjige u prijevodu Envera Krivca. Nadam se da ću joj uspjeti naći izdavača u Britaniji.
Ali Krleža je na posebnom mjestu? – Bez obzira na politiku, nacionalnost, svjetski pisac je poklon čovječanstvu. A Krleža je svjetski pisac.
A izvan tog turističkog članka o Rijeci, kakvi su vaši dojmovi sada, kada ste Rijeku ipak vidjeli iz prve ruke? Kultura, ljudi, krajolik…? – Ono što su mi ljudi rekli o Rijeci uglavnom je istina. Nalazim je prijateljskim mjestom. Ljudi znaju da nisam odovud, znatiželjni su, ali nikad na neugodan način. Obično misle da sam Nijemac ili Talijan. Ali dobro reagiraju kada govorim nespretan hrvatski pa onda engleski. Obično odgovaraju na engleskom uz smijeh.
Volim more, kako sam već rekao, pa me zanima taj čudan odnos koji ljudi uspostavljaju s morem. Teško je u centru doći blizu mora, ponekad se ono doista čini neotkriveno, ili skriveno mašinerijom, zgradama, zidovima. Ali kad odem plivati na Kantridu, Pećine, odjednom to otvoreno more, Učka u pozadini, sva ta ljepota! A opet ponekad vidim ljude u autobusu, leđima okrenute moru, pa im želim reći: molim vas, pogledajte more, planine, divno! Ali pretpostavljam da su se naviknuli na to… No za mene, vidjeti Jadran, kao što rekoh, je kao da sam kući, a plivati u njemu… aaa! I toliko je povijesti ovdje. Na primjer neke od napuštenih austrougarskih vila u Opatiji koje su i duhovi napustili!
Očito poznajete ove krajeve, no kako ste se upoznali s Hrvatskom? – Prvo sam došao kao turist 2006. godine, gore u kontinentalne krajeve, pa sam tjedan dana proveo na Braču, da bih se sljedeće ljeto vratio na obalu i tada pisao za Independent o Hvaru. Osim što sam bio očaran ljepotom tog otoka, stekao sam puno hrvatskih i bosanskih prijatelja pa sam se tako odlučio vratiti. No već tada sam razmišljao i o fikciji, planirajući »Dalmatinsku trilogiju«. A prije dvije godine pisao sam i dug članak o tradicionalnim ribarskim obiteljima na Hvaru za Intelligent Life magazine. Taj je članak inspirirao britansko-talijanski film koji će izići sljedeće godine.
Naslov »Dalmatinska trilogija« može se naći i u vašoj biografiji. O čemu se radi? – To nije moj naslov, već naslov za BBC-jev Radio 4. Radi se o tri priče koje će se naći u mojoj sljedećoj knjizi »Fairy Tales for Fugitives«. Jedna je smještena na Hvaru, druga na Korčuli, a treća na Visu. U svom radu inače tragam za odnosima između likova i mjesta na kojima žive, a ove se priče mogu okarakterizirati i kao pomalo nadrealne bajke za bjegunce. Ne pišem da bih rekao »ovako to mjesto izgleda«. Nikako. Priča odlazi u fikciju, postaje imaginarno mjesto. Naravno, u pričama postoji dramatska napetost između ljudi koji žive tamo i onih koji dolaze.
Europski identitet
Radite li na tim pričama ovdje, u rezidenciji, ili ovdje dovršavate najavljeni roman? – Roman – »Say Goodbye to Breakfast« – sam zapravo već napisao, sad je u procesu uređivanja. No nije mi lako odmah ući u dubinu priče, ne samo ovdje nego i inače, budući da moram misliti i na onih 12.000 riječi o Rijeci, dojmove, skice, što će se naći u mojoj knjizi »After Beauty«, u kojoj se bavim jednom od mojih čestih tema: postoji li europski identitet. I što će se desiti kad dođu investitori iz EU. A to je sasvim drugačije pisanje. Priče možda i krenu s neke čvrste pozicije, ali onda odskoče u sasvim drugom pravcu. To su svojevrsni dokumentarci o tome gdje sam, ali i gdje su mi misli, a to se ne može dogoditi u samo nekoliko tjedana. Ali imam dosta materijala; zasad još uvijek istražujem i skupljam.
Susret u Ribooku U ponedjeljak, 29. travnja, u 19 sati u knjižari Ribook u Rijeci održat će se književna večer s Jamesom Hopkinom. Razgovor će moderirati Marina Vrđuka Beleš iz Udruge Katapult.
Nezahvalno je zaključivati na malom uzorku, ali dvije vaše priče koje sam imao prilike čitati, odnosno slušati, pokazuju da počinjete dokumentarno, no vrlo lako prelazite u nadrealno, ponekad i bizarno, uz snažan ironijski odmak. Pišete li i inače tako? – To je vjeran kratki opis mojih dviju priča, ali mislim da se to ne može transponirati na roman. Lirizam i ritam mojih kratkih priča vrlo je teško održati za dužinu romana, osim ako ga ne pišete u fragmentima. Mislim da je sve to očuđenje i u romanu, ali on ipak polakše kuca. Ili neka poglavlja eksplodiraju pa mora postojati mjesto za odmor. Ono što preživljava i u romanu je moj stil, moj glas, moj ritam, ali forma se mora promijeniti.
Trendovi u Hrvatskoj i u svijetu pokazuju da je fikcija došla do točke u kojoj je počela biti toliko dokumentarna da je postala dosadna, pa su puno potentniji postali tekstovi na granici eseja, fikcije i (auto)biografije. Vi idete drugim putem, prema poetizaciji teksta, prema simbolu i jakoj metafori. Je li to vaša reakcija na teror realizma i pišete li tako od početka? – To je oduvijek bio moj pristup i vjerojatno jest rekacija na srednjostrujaški način pisanja, način pisanja iz vrlo udobne pozicije, ali i na činjenicu da pišem i kao novinar, za što je potrebno sasvim drugačije stanje svijesti, drugačiji, ograničeniji način razmišljanja. A to ne volim. Kad pišem fikciju, oslobađam se. I otvaram u mnogim smjerovima. Oduvijek me zanimao apsurd, crni humor, alegorijsko pisanje u kojem je sve barem dvije stvari, pa onda i subverzivno. Ali najviše me zanima kako se vratiti samima sebi, kako nas ohrabriti da se više angažiramo, a ne da odlazimo dalje i dalje kako to postmoderna ironija voli. Tako da definitivno ima i protesta u mojim djelima.
Primijetio sam i mnogo čežnje. – O, da, ja sam jako dobar u tome (smijeh). To je istina. Nietzsche je rekao da onaj koji čezne, ne čezne za onim za čim je čeznuo, nego za čežnjom. Pisanje se svodi na traženje i želju, pa je čežnja ona snaga koja pisanje i pokreće.
Novi roman
Recite nešto o svom novom romanu, kakav je to tekst? – Smješten je u vrijeme kraja Velike Britanije, odnosno Engleske, svakako u kontekstu njenog odnosa prema Europi. Dakle kao svojevrsna parodija Velike Britanije, koja je azil za luđake i pluta prema Americi. Neki uspijevaju napustiti taj brod koji tone i pobjeći na europsko kopno pa ja pratim njihovu avanturu i pitam se hoće li se ikada moći vratiti. Robinson Crusoe naopako!
Vaš prvi roman dobio je odlične kritike… – Ali ne i dobre brojke (smijeh).
E, pa jeste li usvojili onda i neka nova znanja? – O, naučio sam puno, jer sam u prvom romanu htio previše toga. Napravio sam zapravo tipičnu grešku za prvi roman. Imao sam dvije narativne linije, pisanje u trećem licu, muškarac, koje se izmjenjuje s pisanjem u prvom licu, žena, a čitatelj uvijek ima favorita pa zanemaruje drugog. Malo komplicirano. A onda se i opisi provlače na osam stranica, iako uključuju izvanredne metafore!, za što sada nema šanse; završavam sve u samo nekoliko odlomaka. Pisanjem, i čitanjem naravno, postajete bolji i kao vlastiti urednik. A uostalom gotovo da i nisam imao urednika; imao je tek nekoliko primjedbi, a to nije bilo dovoljno.
Literarni nomad
Jeste li imali kakvih kontakata s hrvatskim izdavačima, hoćemo li uskoro čitati štogod od vaših knjiga i u prijevodu? – Ne, nisam još imao takvih kontakata, ali volio bih da moji prijatelji ovdje mogu čitati moje knjige, ili se barem pretvarati da ih čitaju!
James Hopkin studirao je englesku književnost i filozofiju na sveučilištu Manchester Metropolitan. Stekao je magisterij iz moderne književnosti te potom i doktorat na sveučilištu East Anglia, za koji je dobio stipendiju British Academy Award. Godine 1998. počeo je pisati književne kritike, autorske intervjue i putopisne članke za časopis The New Statesman i novine The Guardian.
Autor je članaka i za publikacije, kao što su The Times, The Independent on Sunday, The Independent, Intelligent Life, Lonely Planet, The Observer, The Financial Times, The Times Literaray Supplement i druge. Kratke priče redovito objavljuje u antologijama, književnim časopisima i na radiju. Predavao je kao gostujući profesor književnosti na Sveučilištu u Leipzigu.
Godine 2002. osvojio je nagradu First Norwich Prize za književnost, a 2007. izdao je hvaljeni roman prvijenac »Winter Under Water«, te iduće godine i zbirku priča »Even the Crows Say Krakow / Apple Vapours«. Za svoj književni rad dobio je priznanje »J.B. Priestley« 2010. godine. Novi roman pod nazivom »Say Goodbye to Breakfast« izlazi mu u ovoj godini u izdanju Picadora.
Kakav imate plan nakon Rijeke? Koliko sam shvatio vi živite gotovo kao literarni nomad, od mjesta do mjesta? – Da, nemam stalnu adresu. Odnosno sutra je moja stalna adresa, kako je E. E. Cummings napisao. Nakon Rijeke mislim da ću do Trsta, a onda možda do Umaga, Rovinja i Motovuna ponovno, u kojem sam bio prošle godine. Želim vidjeti Istru kako spada, prije nego je pregaze Britanci, haha! Nakon toga ću u Zagreb na nekoliko dana, a onda u Manchester odobriti novi roman. U srpnju čitam u Tbilisiju, a potom sam u spisateljskoj rezidenciji u Danskoj na mjesec dana. Nikad nisam bio tamo. Stoga izgleda da sam doista nomad! U kasnom kolovozu, budem li imao novaca, bit ću u Dalmaciji, vjerojatno moleći svoje bosanske i hrvatske prijatelje da mi plate pivo, jer zapravo neću imati novaca!
