Ako ne pripazite, na stepenicama koje vode u galeriju Gliptoteke HAZU-a mogli biste se spotaknuti o leš djeteta čije je golo tjelešce groteskno isparano kao u pokušaju abortusa koji je pošao po zlu. Glava ove najmanje skulpture na izložbi Stjepana Gračana mlitavo je zabačena unatrag, beživotno visi preko ruba stepenice i, da oči nisu zatvorene, gledale bi u prostor galerije ispunjen mnogim drugim sličnim antropomorfnim skulpturama, srodnicima u patnji i agoniji.

Iz svake od skupltura na ovoj velikoj Gračanovoj izložbi vrišti smrt. To ne iznenađuje; radi se o istaknutom predstavniku likovne grupe Biafra koja je sedamdesetih godina stvarala u opoziciji prema svim apstrakcijama i na velika vrata uvela društveni angažman u umjetnost. Naziv grupe uzet je iz naziva studentskog doma »Moša Pijade« u čijim su, tada još nedovršenim prostorijama, mladi kipari Branko Bunić, Stjepan Gračan, Ratko Petrić i Miro Vuco 1970. godine izložili djela u kojima povjesničar umjetnosti Zdenko Rus vidi »poetiku užasa«.

Istovremeno, nazivom su bijafranci namjerno prizivali misao na umiruće mase gladnih ljudi u Africi. Grupa je djelovala jedno desetljeće, nakon čega se samoukinula. No, Biafra u povijesti domaće likovnosti ostaje važno poglavlje koje prije svega govori o potrebi da se umjetnost izravnije okrene društvenoj stvarnosti, odnosno da prema njoj uspostavi angažirani, kritički odmak.

Skoro pola stoljeća nakon onog radikalnog proboja u zagrebačkom studentskom domu, Stjepan Gračan s neugaslom strasti zagovara potrebu angažmana u umjetnosti.

Djeca i svinje

– Stalo mi je da djelujem na druge, da promatrača emocionalno angažiram. Djeca su ovdje čest motiv jer smo na njih najosjetljiviji, emocionalno snažnije reagiramo na djecu, više nas pogađa sudbina djece nego odraslih ljudi.

Svinje, za razliku od djece za koju bismo dali sve, imaju tu nesreću da im je sudbina da nam budu hrana, a u kozmičkim relacijama sva su bića jednakovrijedna jer je život vrijednost sama po sebi. Zato spoj dječjih leševa i svinjskih leševa djeluje tako sablažnjivo: poluspaljeno dijete, poluspaljeni prasac. Ali to se događa, takve se stvari događaju oko nas, sjetimo se samo ovog zadnjeg rata, djeca su najlakša meta, govori Gračan.

Jedan se ciklus radova zove »Poslije svega«, a obuhvaća baš skulpture djece o kojima kipar govori s toliko nadahnuća.

– Kraj je kad nam unište potomstvo, nakon toga nema više ničega, to je naš apsolutni kraj, objašnjava taj naslov.

Zlo je uvijek aktualno

Jedan primjer angažirane provokativnosti kojom odiše ova duboko dojmljiva izložba predstavlja i skulptura »Made in the USA«. To je skulptura mrtvog vijetnamskog djeteta, izloženog u kutiji kao na odru. Gračan ju je modelirao 1970. godine, no ona i danas djeluje aktualno, kao prosvjed protiv bezumlja ratova pogonjenih interesom kapitala. Možda je, zapravo, i čitava izložba aktualnija danas nego što je bila prije dvadeset ili trideset godina kad su mnogi od ovih radova nastali. Gračan se slaže s tom primjedbom.

– Aktualna je jer je zlo aktualno, uvijek. Čini se da se ne razlikujemo puno od živina, pitanje egzistencije nam je primarno, kao i bitka za teritorij, hranu, prostor za potomstvo. U svemu tome je izražena nota zla, od pradavnog doba do danas, kaže umjetnik.

Iz njegovog opsesivnog bavljenja karnalnim, i iz mnogih skulptura životinja, uglavnom svinja, netko bi zaključio da je i vegetarijanstvo dio Gračanovog aktivizma. Dvije se skulpture zovu jednostavno »Meso« i upravo tako izgledaju, kao komadi povredljivog, krvavog tkiva. Napravljeni su od poliestera i silikonske gume.  No, Gračan jede meso, iako prema njemu ima osjećaje slične kao njegov književni uzor Bela Hamvas. Posvetio mu je i jednu veliku instalaciju koju čine četiri velike svinje – klate se sa stropa galerije, a pokraj njih je prozirna vreća puna šarenog cvijeća, također obješena o strop kao meksička pinjata.

– Taj rad je nadahnut jednom Hamvasovom pričom; dobio je svinju koja mu je postala ljubimac, obožavao ju je. Ipak, kaže on – »Kakve li će tek divne biti kobasice koje ću napraviti od tebe«. A ovo cvijeće, to je zbog poljskog cvijeća koje je Hamvas brao i donosio kući, gledao ih u vazi kako umiru, venu, uživao u njihovoj smrti. To je ono što spaja svinje i cvijeće, prolazimo izvjestan užitak svjedočeći agoniji. Ljepota je i u tome, kaže umjetnik.

Još mi je jednu zanimljivu, duboko potresnu priču ispričao Stjepan Gračan. Nekoliko instalacija koje čine skupovi antropomorfnih figura nose naziv po čudnom lijeku – Thalidomidu. Četiri takve figure torza su odraslih muškaraca s batrljcima umjesto udova. Nasađeni su na palete, kroz čije im proreze između dasaka vise predimenzionirana spolovila. Bogalji djeluju kao štićenici umobolnice, no iza njih još je jezivija priča.

Preživjeli diktator

Njegove žrtve ipak nisu sasvim nemoćne, ili barem nisu pomirene sa svojom patnjom. Mnogima od njih lica su iskrivljena u prkosnu, gnjevnu grimasu. Jedan se izdvaja kao glasnogovornik – pun je gnjeva i prijeteći podiže prst u osudi. Nikome nije ugodno stajati ispred ove skulpture, to je ostarjeli muškarac koji u promatrača pači prst, nagnut je naprijed u osudi, ispod duge mu se crne košulje otužno klati spolovilo.

Na stepenicama koje vode na drugi kat galerije sjedi pak jedan general od poliestera. Maslinasto zelene je boje, lice mu je mrko, ali istovremeno i začudno tupo. Gračan ga zove »Diktatorom« ili »Princom karnevala«. Upravo ga je za tu namjenu napravio 1982. godine, da ga spale na karnevalu, za otkupljenje svih naših grijeha. No, zbog organizacijskih problema, karneval se baš te godine nije održao, tako da je mrki diktator čudom preživio, spašen od lomače.