Muzej antičkog stakla na zadarskim bedemima kao gradska atrakcija

Krajem prvog, cijelo drugo i početkom trećeg stoljeća, Zadar ili jedan od centara u okolici imao je vlastitu staklarsku radionicu ili radionice. To se vidi po specifičnim oblicima koji na svom dnu imaju reljefne žigove, otiske radionica koji se ne pojavljuju ni na jednom od prostora Rimskog carstva, već su specifične za ovo područje

Palača Cosmacendi izgrađena je 1877. godine, a zanimljivo je da je u svoje vrijeme i sama ostavljala dojam neprirodne dogradnje bastionu koja je poremetila tradicionalne prostorne odnose, a naročito nadogradnjom pojednih paviljona koji su sjedali na same zidine. No, do današnjih dana sačuvano je samo najvrjednije južno krilo, s reprezentativnim pročeljem okrenutim unutrašnjosti grada na poluotoku.   Vlasnik palače bio je Antonio Cosmacendi, vlasnik tvornice likera i ugostitelj koji je na glavnom zadarskom trgu držao popularnu gradsku kavanu – središte tadašnjeg društvenog života.   Kad se u 19. stoljeću dio srednjovjekovnih obrambenih zidina počeo preuređivati u javne zelene površine, vrtove i perivoje, bastion Moro postaje »Mali perivoj« u kojem Cosmacendi 1864. otvara mali kafić i gradi ledanu u koju se led dopremao s Velebita, da bi desetak godina potom u perivoju podigao i privatnu palaču.   Kako nisu imali nasljednike,  već za života vlasnika pojedini prostori palače bili su u najmu, pa i u javnoj funkciji.  Od 1895. do 1908. tu je stolovala »vlada« Kraljevine Dalmacije,  na što podsjeća i adresa  Muzeja – Poljana Zemaljskog odbora.

Muzej antičkog stakla u Zadru svakih dvanaest dana priredi neko zanimljivo zbivanje, a gotovo svakog drugog dana u nekom od medija pojavi se članak o toj instituciji. To su podaci na koje upućuje evidencija o broju održanih događanja u Muzeju za prve tri godine djelovanja, kao i broj  inventiranih članaka u njegovoj hemeroteci.

Takva dinamika zbivanja i medijski interes potvrđuju živost institucije koji je prepoznat kao jedna od vodećih gradskih atrakcija, iako ima i onih koji s rezervom prihvaćaju njegovo postojanje.

Napisi u lokalnom tisku pokazuju da ga dio struke i danas ne priznaje, smatrajući da je odluka o izdvajanju zbirke antičkog stakla Arheloškog muzeja Zadar u zasebnu muzejsku ustanovu nanijela štetu toj instituciji  i stručno je nije moguće opravdati. No, unatoč takvim prijeporima koji ostaju rezervirani uglavnom za uske arheološke krugove, MAS je stekao imidž otvorene i dinamične ustanove koja živi sa zajednicom u kojoj djeluje, uspješno komunicira s javnošću i ima joj što pokazati, čime je učinjen značaj iskorak u usporedbi s drugim muzejima koji tu praksu tek počinju slijediti.

Prema riječima ravnatelja dr. Ive Fadića, Muzej godišnje obiđe oko 25.000 posjetitelja, što je u zadarskim okvirima poprilična brojka, a ove bi godine mogla biti i premašena.

Otvorena vrata

– U predsezoni smo imali dvostruko više gostiju nego lani, a i srpanj se pokazao jači nego prošlogodišnji. S posjetom smo iznimno zadovoljni, a jednako tako i raznolikošću posjetitelja koji dolaze iz cijeloga svijeta. Uglavnom su to gosti grada, domaći i strani. Ove smo godine primjetili puno više Francuza nego što ih je bilo do sada, a iako kažu da su u velikoj krizi – čak i Španjolaca. Između ostalih, gošća nam je bila i kraljica Malezije, saznajemo od dr. Fadića.

Iako se govori da upravo kolekcija iz Murana okuplja najvrjednije primjerke zadarskog stakla, dr. Fadić smatra da MAS ne ovisi o toj građi, ali bi ga itekako radovalo kad bi nam se vratila:   – Nakon okupacije 1943. godine Talijani su doslovno sanduke i sanduke stakla spakirali i odnijeli u Italiju. U kolekciji od 420 primjeraka ima mnogo uobičajenih predmeta, kakvih je u našoj zbirci na stotine, ali ima i izrazito vrijednih komada. Kao sjećanje na tu kolekciju u sklopu stalnog postava virtualno prikazujemo šezdesetak takvih posebnih primjeraka. Međutim, i u našoj kolekciji zahvaljujući najnovijim istraživanjima ima jednako toliko vrijednih primjeraka, tako da je Muzej i bez toga dovoljno reprezentativan.   Svojedobno su vođeni i međudržavni pregovori o eventualnom povratu te građe, ali bezuspješno. Po mom mišljenju ta građa je tamo van svakog povijesnog konteksta, jer nema nikakvog vremenskog i povijesnog kontinuiteta. Muzej u Muranu na katu prikazuje uglavnom muransku produkciju, a ovo je doslovno stisnuto u prizemlju, jer i nemaju gdje to pokazati. Naravno da bilo bi fer kada bi nam kolekciju vratili.

Ovaj je ravnatelj vrata Muzeja širom otvorio različitim događanjima – od izložbi, preko predstavljanja knjiga i predavanja, koncerata i kazališnih predstava, do domjenaka… Takva otvorenost osigurava i dobru medijsku pokrivenost, koju u ovoj kući shvaćaju sastavnim dijelom posla, o čemu govori i naš susret za vrijeme njegova godišnjeg odmora. K tome, stvoreni su brojni ugovori o suradnji s gotovo svim hotelskim kućama u gradu i bližoj okolici, odjelima za povijest i arheologiju zadarskog Sveučilišta, zavičajnim muzejima u Biogradu i Benkovcu, ali i tvrtkama poput »Euroherca« koji je u sklopu akcije »20 darova za 20 godina«  Muzej antičkog stakla odlučio donirati s 50.000 kuna za promociju kulturne baštine.

– Izabrali su nas kao vrlo mlad i vrlo aktivan muzej u sredini u kojoj živimo. Nedavno su nam se javili iz »Lufthanse« koja održava direktne letove za Zadar iz Poljske i Njemačke i želi nas staviti na svoje stranice. Zaista smo otvoreni  za sve oblike suradnje, ljudi znaju za nas i žele nas posjetiti, a veseli nas  ako svojim  radom možda  postavljamo i neke nove standarde – kaže dr.  Fadić.

Zadarski MAS jedini je specijalizirani muzej antičkog stakla u svijetu. S više od dvije tisuće izložaka u stalnome postavu javnosti otkriva profinjenu ljepotu staklotvorina nastalih i prije više od  dvije tisuća godina koje su unatoč krhkosti do današnjih dana uspjele ostati netaknute, a najviše ih potječe s rimskih nekropola Zadra i njegove okolice.

– Zadar i zadarsko okruženje u koje spadaju Starigrad podno Velebita (Argyruntum), Nin (Aenona) i Podgrađe kod Benkovca (Asseria), obiluju nalazima antičke staklene građe koja datira od kasnog 1. stoljeća prije Krista pa sve do kraja 4. i početka 5. stoljeća naše ere. Zahvaljujući upravo toj okolnosti mi danas, što u depou, što u stalnom postavu imamo skoro 6 tisuća gotovo u cijelosti  sačuvanih staklenih predmeta, kaže dr. Fadić.

Obilje građe

Zbog vjerovanja u zagrobni život u vrijeme antike uz pokojnika su se ostavljali raznovrsni prilozi. Velike i male dragocjenosti za svakodnevnu upotrebu, zdravlje i ljepotu završavale su u grobu s pokojnikom da bi mu život na onom svijetu bio ljepši bolji i lagodniji. Zahvaljući tome danas u muzejskim vitrinama možemo vidjeti pravo bogatstvo različitih oblika staklenih boca i bočica, zdjelica, plitica, čaša, vrčeva, urni… u kojima su čuvani miomirisi, ulja, mirodije, hrana, ukiseljeno povrće, kozmetički i medicinski preparati, suze ili posmrtni ostaci njihovih vlasnika.

U zbirci Muzeja antičkog stakla čuva se više rariteta i unikata, poput šalice od bijelog neprozirnog stakla u obliku šišarke, balzamarija u obliku datulje, bočice u obliku grozda, zdjelice izrađene u tehnici višebojnih staklenih traka, čaše s grčkim tekstom »Uživaj u onome čemu prisustvuješ«… Među njima je i već čuvena staklena riba, kakvih u svijetu ima tek šest ili sedam, od kojih su u Zadru pronađene čak dvije, ali se jedna čuva u Muranu, koji posjeduje kolekciju s 420 primjeraka koja je 1943. godine iz Zadra odnesena u Italiju.   A čemu su te ribe služile?   – Namjenu tih predmeta danas je vrlo teško odgonetnuti, ali s obzirom da je u obliku ribe, pretpostavljamo se u toj posudi čuvao garum – čuveni začin, odnosno riblji umak. Za čuvanje garuma služile su i posebne male amforice, a u izvorima se spominje da je bio posebno kvalitetan na prostorima istočne Liburnije.   Rimljani su ulovljenu ribu, srdelu, stavljali u škrape i puštali je da se blago posoljena sunča i topi u tim plitkim kamenim bazenčićima. Riba se toplila ili bolje rečeno trulila do mjesec dana, a zatim je slijedio proces iscjeđivanja soka koji se miješao i s uljem i s vinom i s vodom, a bio je posebno cijenjen i drag Rimljanima koji su ga radili širom Carstva i posluživali kao dodatak jelima, kaže dr. Fadić.

– S obzirom na takvo obilje građe, koja je iznimno atraktivna, iznimno ekskluzivna, s pojedinim primjercima koji spadaju u svjetske unikate ili raritete, rodila se ideja o osnivanju specijalističkog muzeja u kojem bi ta građa  bila i prikazana, jer u nekom sklopu muzeja sigurno ne bi bila dostupna javnosti. Vrlo malo toga bi bilo izloženo, a sve drugo bi čamilo u depoima. Zbog toga  mislim da je odluka o osnivanju muzeja o kojoj osobno nisam ni sanjao, misleći da bi to mogla najviše biti  neka područna zbirka – pun pogodak.

Tim više što poslanje muzeja vidim u tome da postane referalni centar za izučavanje staklene građe općenito, a posebno antičke, ne samo u Hrvatskoj nego i u Europi i svijetu –  napominje dr. Fadić koji začetak MAS-a vidi u nizu uspješnih izložbi  u organizaciji Arheološkog muzeja  koje su mu prethodile – počevši od izložbe »Antičko staklo Argyruntuma«  iz 1986. godine (koja je kao prva tematska izložba antičkog stakla u Hrvatskoj u deset godina prošla pedesetak europskih gradova), do projekta »Antičko staklo Hrvatske« iz 1997. godine gdje je glavninu građe opet činila ona s područja Zadra i njegove okolice.

– S tom smo izložbom gostovali u Rimu, Veneciji, Ankoni, Torinu, a za vrijeme Expoa 1998. i u  Nacionalnom muzeju Portugala u Lisabonu. Naravno, to je imalo određenog odjeka, što je ondašnje ministarstvo na čelu s ministrom Biškupićem prepoznalo. Zbog ljepote i bogatstva građe  početna  zamisao o područnoj zbirci prerasla je u ideju o muzeju koji je osnovan odlukom Vlade RH 2006. godine kad su se dogodile i neke druge dobre okolnosti. Grad i županija napustili su palaču Cosmacendi u kojoj su do tada imali urede. Palača se doslovno raspadala, tako da su se kroz podove vidjele donje prostorije, a nakon preseljenja ureda u novu županijsku zgradu, bila je  spremna za prodaju bilo kome. No tada je došlo do jedne sinergije u kojoj su Grad i Županija zgradu darovali državi, a država je nosila cijelu investiciju obnove palače i dogradnje aneksa za Muzej koji je zgrađen za manje od tri godine. Javnosti smo ga otvorili 5. svibnja 2009. godine – podsjeća dr. Fadić.

Alien

Obnova palače Cosmacendi izvedena je pod nadzorom Državne uprave za zaštitu spomenika na čelu s glavnim konzervatorom Miljenkom Domijanom i mnogi kažu da je to sada jedan od ljepših objekata na poluotoku, a uz palaču je obnovljen i dio perivoja na bastionu Moro – sjeveroistočnom zadarskom bedemu.

No, neoklasicističko je zdanje dobilo i suvremenu dogradnju – kontroverzni zelenkasti aneks arhitekta Branka Silađina koji se prislonio uz sjeverno pročelje palače iznad zadarske luke, mosta i uvale Jazine. Arhitekt ga je nazvao »Kristal« i obložio matiranim staklom, objasnivši da se radi o prirodnoj boji stakla i nekoj vrsti nebrušenog kristala, no među Zadranima je primljen s naglašenom odbojnošću. Većina ga je doživjela kao aliena koji je devastirao prostor i pokvario vizuru grada, posebno gledano s mosta i suprotne obale.

Najbrojni predmeti u muzejskoj zbirci su balzamariji kojih je više od tisuću. Ima ih različitih oblika – trbušastih, stožastih, zvonolikih, cjevastih – a nekad su se romantično nazivali lakrimariji, jer se pretpostavljalo da su služili skupljanju suza žalosnica.   Međutim, danas se zna da su glavnu primjenu imali u farmaciji i kozmetici. U balzamarijima se čuvala otopina raznih smola u eteričnom ulju, a pojedini tipovi koristili su se i pri obredu spaljivanja pokojnika: balzamariji s posebnim mirisnim tvarima, a posebno oni cjevastog oblika, bacali su se na lomaču zbog suzbijanja neugodnih mirisa. Upravo zbog izloženosti velikim temperaturama mnogi su nađeni u deformiranom obliku.   Najveće staklene posude koje je izrađivao, upotrebljavao i poznavao antički svijet bile su urne, koje nisu imale isključivo obredno značenje. Naime, osim za pohranu posmrtnih ostataka, služile su i u kućanstvu – za čuvanje zimnice. Rimski pisac Columella, koji prvi govori o upotrebi stakla u kućanstvu, posebno je preporučivao one četvrtastog oblika za čuvanje ukiseljenog povrća.

– Za građane je to najprije bio šok. Očekivali su da će se s te zelene kocke odlijepiti folije ispod kojih će zablistati staklo, ali se to nije dogodilo.  Jer, to je staklo  koje ne ostavlja dojam stakla. Ni meni se  boja osobito ne sviđa, ali smo se navikli i danas smo na taj aneks ponosni. Da  je mogao biti drukčije boje  ili drukčije izveden – istina je.

Međutim, potpuno je  funkcionalan, a bio je nužan iz više razloga. Jedan od njih je užasno stanje fasade s te strane palače, jer je  cijeli objekt izvorno imao  oblik potkove pa je ta fasada bila dvorišna. U Drugom svjetskom ratu  taj dio zgrade  je srušen. Sjećam se da su u mom djetinjstvu ruševine još visile na bedemu, a uklonjene su tek 60-tih godina.   Osim toga, aneks nam je trebao i zbog funkcioniranja muzeja. U tom smo  prostoru dobili depo i kotlovnicu, u prizemlju polivalentnu dvoranu u kojoj  održavamo povremene i gostujuće izložbe, a na prvom katu hodnu liniju i veliku izložbenu dvoranu koja nam je  ujedno i udarna dvorana s temom pokapanja, ističe Fadić.

Lokalna radionica

Stalni muzejski postav podjeljen je u sedam tematskih cjelina, kroz koje se posjetitelj upoznaje s poviješću stakla i razvojom staklarstva, importom staklene robe i lokalnim radionicama, upotrebom stakla u kozmetici medicini i farmaciji, u kućanstvu, u izradi nakita, a uz posebno izložene raritete i unikate, te staklene minijature, središnji dio posvećen je nekropoli kao ishodištu stakla i njegovoj uporabi u obredu pokapanja. Ovaj prostor s rekonstrukcijom nekoliko grobnih cjelina, ukazuje na načine ukapanja i bogatstvo priloga u paljevinskim grobovima na nekropolama Zadra i okolice.

– U staklene urne različitih oblika stavljali su se posmrtni ostaci pokojnika, a takva staklena urna uglavnom bi se polagala u kamenu urnu, u koju i oko koje su stavljani brojni prilozi. Uz jednog pokojnika znali smo naći i po 27 staklenih priloga. Rekao bih da je staklo znatno zastupljenije od keramičkih zdjelica i vrčeva, što je apsolutno specifikum Zadra u kojem je istraženo više od dvije tisuće grobova.

No, to nije i jedina specifičnost ovoga prostora – saznajemo od dr. Fadića. Naime, među različitim staklenim izrađevinama koje su na ove prostore dospijevale trgovačkim putevima s istočnog Sredozemlja – Egipta, Sirije, Palestine, Cipra i Grčke – kao i s Apeninskog poluotoka, gdje prioritet ima Akvileja, nađeni su oblici koji govore o postojanju lokalne radionice.

– Izučavanjem građe ustanovili smo da su Zadar ili jedan od centara u okolici imalu vlastitu staklarsku radionicu ili radionice. Za sada sa sigurnošću možemo tvrditi da je to bio kraj prvog, cijelo drugo i početak trećeg stoljeća. Po čemu to sudimo? Najprije po vrlo specifičnim oblicima koji se javljaju isključivo na ovom prostoru, kao što su primjerice šesterokoutne i osmerokutne pseudo »Merkur« bočice. One na svom dnu imaju reljefne žigove, otiske radionica koji se ne pojavljuju ni na jednom od prostora Rimskog carstva, već su specifične za ovo područje. Uz to, postoji još cijela plejada oblika porijeklom s istočnog Mediterana, ali toliko brojnih i sa specifičnim žigovima, da nema dvojbe kako su lokalne zadarske radionice preuzele te forme i radile ih, kaže dr. Fadić.

Zadarski puhač

U tu skupinu spadaju zvonolike boce, zvonolike bočice s drugim vratom u kojima su se čuvale hlapljive tekućine, kao i vrčići kvadratična tijela koji su na širem zadarskom području bili posebno omiljeni. Oni manji služili su za razne začine, a veći i za transport tekućina, što potvrđuje nalaz u Pompejima gdje su takvi vrčevi bili pakirani u sanducima sa slamom, što znači da su u njima bila transportirana ekskluzivna ulja ili vina.

Tezu o postojanju lokalne staklarske radionice potvrđuje i jedinstveni nalaz keramičke uljanice iz Aserije s prikazom staklarske peći i dva puhača stakla, kao i ime njezina vlasnika, a upravo činjenica da je na zadarskom prostoru takva radionica postojala u vrijeme antike bila je povod da se formira i u Muzeju.

– Već u prvoj investicijskoj fazi zatražili smo mogućnost da oformimo radionicu i vratimo se staklarstvu kao obrtu koji je u Hrvatskoj doslovno zaboravljen. I prije nego je Muzej obnovljen nabavili smo sve potrebne peći, a prva dva ljeta dolazili su nam na žalost jedini preostali puhači u Hrvatskoj s radionicom u Humu na Sutli – obitelj Bojana Podhraškog i njihovi djelatnici. Tijekom 3-4 ljetna mjeseca u Muzeju su održavali radionice, a već u drugoj sezoni pojavio se naš zadarski puhač Marko Štefanac koji je tada poželio volontirati i odmah se pokazao izuzetno nadarenim. Uz sve Bojanove prognoze da za to treba par godina, on je u toj sezoni naučio osnovne vještine pa smo peć ostavili upaljenu i preko zime kako bi mogao vježbati. U nepunih godinu i pol dana dobili smo vrhunskog majstora puhača.

Osim toga, izrađujemo staklo u tehnici fuzije, a imamo i izradu nakitnih predmeta na helenistički način, što znači da naša dizajnerica Antonija Gospić svaku perlu unikatno izrađuje na plamenicima, doznajemo od dr. Fadića.

Staklena odiseja

Ove radionice posebna su zanimljivost za posjetitelje kojima se tijekom cijele godine, svaki dan osim nedjelje, nudi mogućnost da pogledaju kako nastaju ogrlice, narukvice, privjesci prstenje ili pak bočice, zdjelice, vrčevi i drugi predmeti nadahnuti antičkim originalima kojima Marko i Antonija opskrbljuju muzejsku suvenirnicu. Štoviše, mogu i sami isprobati lulu za puhanje stakla, pa sutradan, nakon hlađenja, doći po predmet što su ga oblikovali i ponijeti kući za uspomenu.

– Posjetitelji su iznimno zadovoljni ponudom suvenira. Nakit je posebno drag ženama, a velik je interes i za sve druge predmete koji nisu doslovne replike, ali oblikovno imitiraju antičke proizvode u našem stalnom postavu. Naravno, antički su predmeti prekrhki, premali, pretanki  pa ih radimo nešto malo masivnije iz kristalnog stakla – kaže dr. Fadić koji s ponosom ističe da je kompletna ponuda suvenirnice – od staklenih predmeta do različitih publikacija i plakata nastala u produkciji MAS-a koji izdaje i časopis »Asserija«.

U produkciji Muzeja napravljena su i dva glazbena CD-a – »Impresija stakla« i »Staklena odiseja« – kao glazbena kulisa stalnome postavu, a njihov je proizvod i dio dokumentarnih filmova koji se vrte na zidnim plazmama. Na taj način posjetitelji se mogu upoznati s pričom o nastanku Muzeja, istraživanju antičke nekropole Zadra, ali i antičkom staklenom građom s ostalih nalazišta u Hrvatskoj.

U sklopu Muzeja djeluju i specijalistička konzervatorsko-restauratorska radionica, kao i specijalistička knjižnica, zamišljena kao baza podataka za cijelu Hrvatsku. Za vrijeme našega posjeta u dvije prizemne dvorane bile su postavljene izložbe slovenske umjetnice Zvonke Požun koja se bavi izradom i oslikavanjem stakla u jednoj od zaboravljenih tehnika 16. stoljeća, kao i izložba skulptura Raula Godonija. To su samo posljednje dvije u nizu od tridesetak izložbi, kako arheoloških, tako i onih suvremenih umjetnika, što su u MAS-u održane za protekle tri godine, a prema riječima ravnatelja u pripremi je i sljedeća:

– Pripremamo veliku izložbu o reljefnim žigovima na staklenim predmetima Hrvatske, jer se pokazalo da samo u Zadru imamo 300 predmeta s reljefnim žigovima. Njihova analiza pokazuje nam provinijenciju i puteve dolaska stakla na ove prostore, ali dokazuje i lokalne radionice.