Snimio Sergej DRECHSLER
Momčilo Golub osebujna je osoba, istodobno vrlo duhovita i vrlo duhovna, a tim dojmom odiše i cijela njegova izložba. U videu »Vjera je promjena mentaliteta« vidimo ga na ulici gdje čistaču cipela ponizno čisti cipele, poput Isusa koji je oprao noge svojim učenicima
Ako umjetnost nije utemeljena na pitanju života i smrti, ona se – po mom mišljenju – ne bavi bitnim stvarima, kaže splitski umjetnik Momčilo Golub koji se prvi put predstavlja riječkoj publici velikom samostalnom izložbom u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti. Rođen u Ljubuškom 1949. godine, Golub je 1974. diplomirao na Likovnoj akademiji u Beogradu, gdje je dvije godine potom magistrirao na grafičkom odjelu.
Kao stipendist francuske vlade 1980. specijalizirao je slikarstvo na »Ecole des Beaux-Art de Paris«, a 1990-1991. studijski boravio u »Cite Internationale de Arts« u ateljeu francuskog Ministarstva kulture. Započevši kao grafičar, Golub je tijekom 80-tih godina prošlog stoljeća predstavljao prvo postkonceptualne, a kasnije i rane postmodernističke umjetničke tokove u umjetnosti. No, početkom 90-ih se povukao s likovne scene i iz nje izbivao više od dva desetljeća, do povratka 2011. godine.
Na izložbi naslovljenoj »Lirika i druge priče« predstavlja tri serije radova, nastale u rasponu od zadnjih tri i pol desetljeća: »Studije draperija«, »Objekte« i »Liriku«.
Dva elementa
Serija »Studije draperija«, amblematska za Golubovo stvaralašvo, datira iz 80-ih godina, a obuhvaća niz radova koji se sastoje od dva ključna elementa: reprodukcije povijesnog, najčešće poznatog slikarskog umjetničkog djela te pomno odabrane tkanine od koje je sašivena odjeća portretirane osobe.
Među odabranim reprodukcijama dominiraju damski portreti francuskog slikara Jeana Augustea Dominiquea Ingresa (1780-1867) te slike holandskog majstora Gerarda Davida (1460-1523). Umjetnik svakoj studiji pridružuje metar za mjerenje tekstila, kao da uzima mjeru osobe koja je davno živjela.
Za neke odjevne predmete izabrao je tkanine u različitim bojama, jer se baš takve pojavljuju i na reprodukcijama publiciranima u različitim izdanjima. No, više od problema reproduciranja okupira ga život osoba na slikama.
– Slikarima su pozirale osobe koje su zaista živjele. Slike svjedoče o njihovoj egzistenciji i njezinoj prolaznosti. To je ono što me stvarno intrigira, a ne slikarstvo pojedinog umjetnika, iako se divim umijeću starih majstora. Slikari su slikali pastom iz tube koja podsjeća na pastu za zube. Velika je vještina biti takav majstor da pastom poput paste za zube naslikaš čelik, svilu, saten, velur, tergal… bilo koji materijal. Ingres je dvorsku damu koja je poželjela biti portretirana i njezinu haljinu naslikao hiperrealističnom preciznošću, uvjerljivošću kolor fotografije. No, u suštini on mene ne zanima kao slikar, već kao svjedok jedne egzistencije – kaže Golub i dodaje:
– Stari majstori su stvarno i konkrento pretvarali u virtualno, a ja u našem vremenu činim obrnuto. Virtualne tkanine pretvaram u stvarne, kao materijalni dokaz nečije egzistencije, opipljiv trag postojanja konkretne osobe.
Život u novinama
– Novine sam skupljao tri godine, svakodnevno kupujući primjerke New York Timesa, Süddeutsche Zeitunga i Frankfurter Allgemeine Zeitunga. Bile su mi zanimljive jer na gornjoj polovici naslovnice imaju fotografiju koja se ne prelama kad se novine saviju. Počeo sam ih skupljati kad sam uočio naslovnicu s fantastičnom fotografijom Baracka Obame koji iz oka vadi mrvicu. Iz cijele kolekcije izdvojio sam po pedeset primjeraka s najboljim fotografijama. Rad još nisam imenovao, ali ga imam namjeru nazvati »Isuse, život danas, to su novine u širom ispruženim rukama«. Novine nastaju na temelju konkretnog i neposrednog života. U njima je život – kaže umjetnik.
Uz objekte raznorodne naravi, Golub izlaže i seriju »Lirika«, kao osobnu antologiju lirskih pjesama koja je reproducirana ili prevedena u trodimenzionalne predmete. Kao rezultat druženja s knjigama nastala je i instalacija s kutijama za motanje duhana kojima pridružuje bilješke što ih je ispisivao na marginama knjiga. Većina njegovih radova u bliskoj je vezi s poezijom i filozofijom.
Na jednoj od novijih instalacija načinjenoj od dva vojnička i jednog civilnog kaiša te vojničkih čizama koje su preuzele šarene vezice s tenisica »za trčanje po Marijanu« kad je izbio rat, umjetnik citira Hegela. »Država mora s vremena na vrijeme ojačati duh nacije pomoću ratova«. »Ratovi služe da poremete pravo pojedinca na njegovu samostalnost«. »…da se ne bi otrgnuo od cjeline«.
Izazov slike
Momčilo Golub osebujna je osoba, istodobno vrlo duhovita i vrlo duhovna, a tim dojmom odiše i cijela njegova izložba. U videu »Vjera je promjena mentaliteta« vidimo ga na ulici gdje čistaču cipela ponizno čisti cipele, poput Isusa koji je oprao noge svojim učenicima.
– Dugo sam bio zagrijan za budizam. Bio sam žalostan što cijela Europa nije budistička i što nemam kose oči da odem u zen budistički samostan. Krist raspet na križu me uopće nije interesirao sve dok spletom okolnosti u Parizu nisam postao kršćanin i otkrio da me budistička praznina više ne zanima.
Danas sam iskreni vjernik. Držim da je univerzum osoba i da nitko od ljudi nije dostojan ući u kraljevstvo vječnosti po vlastitoj zasluzi, nego samo po milosti. Milost je prava stvara. Milost je dar, a ne zasluga stečena naporom budističkog meditiranja.
Izložba Momčila Goluba bit će otvorena do 17. siječnja, a na idućoj se umjetnik planira predstaviti slikarskim djelima.
– Nakon ove izložbe imam namjeru ogledati se u slikarstvu, jer sam vrlo zagrijan da se odmorim od konceptualnih radova. Mislim da sam se tim poslom dovoljno bavio i da mi više ne treba da se u tom smislu provjeravam. Izazovnije mi je da probam napraviti slike u duhu današnjeg vremena.
