Izložba »Kako živi narod – izvještaj o pasivnosti« Kristine Leko, koja se u Muzeju suvremene umjetnosti može razgledati do 21. listopada, neobičan je izložbeni projekt nastao kao rezultat četverogodišnjeg terenskog istraživačkog rada ove angažirane umjetnice, docentice na Universität der Künste Berlin, gdje predaje umjetnost u javnom prostoru i participacijsku umjetnost.

Dokumentarno-istraživačka izložba, koja predstavlja imaginarno selo na kojem obitava osam sasvim običnih hrvatskih obitelji, inspirirana je istoimenom knjigom Rudolfa Bićanića »Kako živi narod – Život u pasivnim krajevima« iz 1936. godine. Leko je osamdeset godina poslije uglednog ekonomista krenula njegovim tragom – od Livna, preko zapadne Hercegovine, Like, Dalmatinske zagore, zaleđa i otoka pa do Vukovara. Razgovarajući s ljudima diljem zemlje, bilježila je suvremene životne okolnosti s naglaskom na rad i ekonomiju, odnosno na aktualne društvene i ekonomske probleme u povijesnoj perspektivi.

– I nakon osamdeset godina ništa se suštinski nije promijenilo. Ljudi imaju veće kuće, imaju automobile, poljoprivredne strojeve, materijalno su situiraniji, no i dalje ne upravljaju aktivno svojim životima – konstatira autorica koja u sugovornicima i njihovim sumještanima iščitava snažan postkolonijalni mentalitet koji ih priječi da se odvaže na promjene i budu njihovi aktivni nositelji. Upravo je iz toga razloga cilj izložbe promišljati i tražiti rješenja za izlaz iz posvemašnje pasivnosti ovih krajeva.

– Ono što ovoj izložbi daje dodatnu vrijednost njena je poučna, edukativna misija. Mi ciljano radimo s osamnaestogodišnjacima, oni su naša glavna publika jer je to generacija koja može generirati promjene, naraštaj na pragu zrelosti koji se treba društveno i politički emancipirati – objašnjava Leko koncepciju izložbe koja je namijenjena srednjoškolcima, a optimalno bi bilo da izložbu dnevno posjeti čak šest razreda. Kroz izložbu srednjoškolce vodi desetak educiranih studenata, vodiča i vodičkinja, dodaje naša sugovornica, napominjući da je svrha izložbe otvoriti prostor za raspravu s mladim posjetiteljima i tako i potaknuti da sami razmišljaju o odgovorima na pitanja na koje nije naišao ni sam Rudolf Bićanić.

Narod najbolje zna

– Cilj je razviti diskusijski format izložbe, a time, u svjetlu aktualnih rasprava o izmjeni kurikuluma, zagovaramo i sustav obrazovanja koji bi se temeljio na razmišljanju, raspravljanju i iznalaženju rješenja u problemskim situacijama – naglašava autorica koja se nada da će se izložba vremenski produžiti pa tako obuhvatiti još veći broj učenika od planiranih pet tisuća, a radi se i na tome da nakon zatvaranja u MSU-u izložba krene na turneju po Hrvatskoj.

– Ova je izložba cjelovita tek kad je interaktivna, kad se njome kreću i raspravljaju grupe, kada stvara svoje privremene zajednice i njihovu društvenu dinamiku. Takvom dramaturgijom podriva se opće mjesto u umjetnosti koja postavlja pitanja, a ne daje odgovore – stoji u uvodnom slovu izložbe ove afirmirane društveno angažirane umjetnice.

Na naslovno pitanje kako živi narod, posjetitelj odgovor nalazi gledajući dokumentarne videomaterijale, tekstove i slike koje bilježe priče o neimaštini i iseljavanju, kao i velike promjene unutar obitelji koja je posebice u tradicionalnim sredinama nukleus društva. A nakon što iz svega ponuđenog posjetitelj zaključi »kako živi narod«, protagonisti priče, kao i autorica i njezini suradnici pozivaju ga na javnu raspravu čiji bi odjeci trebali ohrabriti pokušaje razbijanja začaranog kruga pasivnosti i otvoriti prostor promjenama. Da ne bi nepoznati netko osamdeset godina nakon izložbe Kristine Leko opet konstatirao da se ništa suštinski nije promijenilo.

A narod najbolje zna što treba mijenjati, jer on nije, kako je to Bićanić pisao, tek pasivni trpni subjekt, nego u vlastitoj predaji i iskustvu nosi potenciju za vlastiti razvoj, ponekad kroz povijest ubrzan, a ponekad naprasno zaustavljen.

Uvijek kriminal

Stoga autorica i njezini suradnici/ce pozivaju posjetitelje da prošeću kroz imaginarne domove osam obitelji i čuju njihove priče. Treba poslušati probleme gastarbajterske obitelji Pervan iz Tijarice iseljene, gdje drugdje, nego u Berlin, muke ribara Lukšića s Visa koji je zatvorio obrt jer su mu državni nameti postali neizdrživi. Valja čuti i što mori Čortane, stočare iz Korenice koji poduzetnički predlažu nabavu mobilne hladnjače-mesnice koja bi ličku janjetinu prevozila u Zagreb, vidjeti što muči rusinsku obitelj Burčak iz Vukovara koja se bavi voćarstvom i vinogradarstvom preživljavajući na rubu rentabilnosti zbog neorganiziranog tržišta i otkupa proizvoda. O svojim svakodnevnim egzistencijalnim borbama autorici su kazivali i hrvatski branitelji oboljeli od PTSP-a Šibensko-kninske županije, jedine udruge u državi be ijednog suicida. Možda je tajna u maslinarstvu kojim se bave. Razgovarali su s Kristinom Leko i drniški pršutari Zvone i Nevenka Marin, Bošnjaci iz hercegovačkih Donjih Mamića, polunapuštenog sela koje je nekad živjelo od duhana, kao i poljoprivrednici Salapići iz Livna, čije mlađe generacije fakultetski obrazovane ne mogu doći do posla – što je jedan od temeljnih uzroka novog vala iseljavanja. Masovne su emigracije iz ovih krajeva posljednjih godina izazvane uglavnom erozijom društvenih vrijednosti, a tek onda ekonomskom situacijom. Ljudi naprosto žele živjeti u uređenoj državi u pravednijem društvu.

Autorica ne krije da je u razgovoru s članovima svih osam obitelji kao kardinalni problem domaće ekonomije i prepreka boljitka iskrsnuo kriminal u nekom svom obliku – od problema pronevjere, prevare, sive ekonomije, crnog tržišta do korupcije, klijentelizma ili uništenih prirodnih resursa… I te bi crne točke trebale biti platforma javnih diskusija i polazište nužnih promjena.

– Voljela bih da ova izložba ljudima posluži kao alat kojim će vidjeti svijet oko sebe – poručuje autorica izložbe koja je povijesnim iskustvom pokušala dati kontekst za lakše razumijevanje današnjeg stanja. Izložba »Kako živi narod«, ukratko, vrijedan je mozaik naše društveno-političke svakodnevnice kojoj je nužna mijena.