Dado, idemo raditi izložbu!

– Koju izložbu!?

– O Ježevoj kućici, »Ježeva kućica – izmišljanje boljeg svijeta«.

– Ježevoj kućici!? Slušaj sada! »Po šumi, širom, bez staze puta, Ježurka Ježić povazdan luta…«

Zaustavio se naš fotoreporter tek tamo negdje pred kraj priče koja je obilježila mnoga djetinjstva, a i još će.

Branko Ćopić i Ježeva kućica i izložba Muzeja Jugoslavije koja gostuje Zagrebu u Srpskom kulturnom centru. Izložbu je u Beogradu vidjelo preko 150.000 posjetitelja.

O izložbi svi govore biranim riječima. I izložba počinje tako da ne možete a da ne provirite malo u kampicu koja je Ježeve kućica, a onda da se malo i ne zanjišete na lijani, na automobilskoj gumi koja visi na igralištu koje je tu zbog Divlje Svinje.

Tako su, naime, djeca htjela, a djeca kuže sve i o Ježurki, i o kućici, i o Liji, Vuku, Medi i Divljoj Svinji.

Red je onda i priznati Sari Sopić, onoj koja je autorica izložbe zajedno s Mirjanom Slavković, da smo se na gumi njihali usprkos strahu da bi čelična konstrukcija pod ozbiljnom težinom mogla pokleknuti.

Sara Sopić / Foto Davor Kovačević

Ali, zašto su djeca htjela učiniti gušt baš Divljoj Svinji?

– Mi smo proces pripreme izložbe započeli radionicama s djecom, uzrasta pet do deset godina, prvo u Beogradu a vrlo brzo i u Zagrebu i Sarajevu. Radili smo iste radionice s idejom da čujemo kako djeca danas razumiju ovu priču, je li im važna, ako jest, zašto jest i na kraju, ono najvažnije, kako bi oni napravili izložbu o ovoj priči, objašnjava Sara.

ZVUK ŠUME

To je, kaže, razlog zbog kojeg na ovoj izložbi svaka životinja ima svoju kuću, mada u priči samo Jež ima svoj dom.

– Djeca su za svaku životinju vrlo detaljno smišljala kako izgleda njen dom. I Divlja Svinja je bila omiljena na svakoj radionici.

Zato zauzima centralno mjesto na našoj izložbi. Velika je i to je moralo biti nešto blatnjavo, prljavo, mjesto gdje je zabavno, gdje se mogu igrati, gdje se mora neka interakcija smisliti.

Brojna izdanja »Ježeve kućice«, a samo jedno »pravo«

A kako se ponavljao zahtjev da tu postoji neka lijana, ljuljačka, zipline, onda smo to i uradili zajedno s autorskim timom, priča Sara.

Ana Dimitrijević i Aleksandar Popović iz Karkatag kolektiva, oni su bili dio autorskog tima i ovo igralište za Divlju Svinju je njihov umjetnički rad.

– Mi smo ga malo adaptirali, a dizajner zvuka je dodao zvučnu instalaciju, zvučno zagađenje koje je u plastičnim bocama u kutovima igrališta. Glavna ideja je ipak ta da se i odrasli i djeca provozaju na lijani. Stoga, čestitam vam što ste se osmjelili. To nam je dosta važno, sa smiješkom će Sara.

Nego, zvukovi. Daleko od toga da se samo zvučno zagađenje može čuti. Možda i jest tako, s vremena na vrijeme, tamo gdje je Divlja Svinja, ali zapravo, baš kao u priči, tu ptičice pjevaju tako i toliko da su novinari redakcije Novosti širom otvorili prozore da im cvrkut u redakciju uđe.

– To je možda jedini realističan element u postavu. Šuma je doslovno dočarana zvukovima. Bojan Palikuća, koji je dizajner zvuka, doslovno je obilazio različite šume po cijeloj Jugoslaviji. Toliko je bio pedantan, a čak je i instalaciji u kući Divlje Svinje pridodao i zvuke okolnih zagrebačkih ulica da bude još autentičnije, ističe Sara.

Stoga ne čudi kada kaže da su tim za izložbu činili sami zanesenjaci toliko posvećeni svom poslu da se to na izložbi i vidi.

– Što ih je motiviralo da toliko posvećeni budu!? Nije valjda da se svi sjećaju »Ježeve kućice«, pitamo.

– Mislim da je najvažnija stvar ta što se Mirjana i ja nismo postavila kao kustosice, već smo čitav autorski tim postavili u ulogu kustosa. Baš kao i djecu i studentice scenografije. Dijelili smo autorstvo, radili od početka zajedno i zbog toga su se svi autorski upisali puno više nego što bi to bilo da su samo pozvani kao arhitekti, dizajneri, jednostavno će Sara.

NEMATERIJALNO NASLJEĐE

Trčimo malo pred rudo, ali ne može čovjek već sad ne pitati kakva su očekivanja bila od tih »novih« čitanja »Ježeve kućice« i što se na koncu dobilo.

– Željele smo vidjeti je li ova priča nešto što ljudi iz ove regije sami biraju da to čuvaju kao nematerijalno nasljeđe koje im je važno, koje je dio njihovog identiteta i koje sami žele prenijeti na buduće generacije. To nije nametnuto, ne dolazi s vrha i ne mijenja se ako se društveno političke situacije mijenjaju, objašnjava Sara.

Sve počinje pismom…

Jednostavno su, kaže Sara, pustile da ih proces vodi pa da vide što će iz svega proizaći.

– I dobili smo potvrdu da je Ježeva kućica ono što je važno i što ova regija čuva. U Zagrebu nam se dogodila i potvrda toga jer su nam mnogi roditelji rekli da se u školi više ne uči »Ježeva kućica«, da je izbačena iz lektire, ali da njihove učiteljice namjerno čitaju »Ježevu kućicu«, koja je na popisu dodatne lektire, baš kao otpor nacionalističkim politikama, kazuje Sara.

Pritom priznaju roditelji kako napamet znaju ovu priču, dokazuju tim da priča živi, a i izdavačka kuća Naša djeca je u Zagrebu i »Ježeva kućica« je i dalje jedan od dobrih razloga da dobro posluje. Sama izložba koncipirana je tako da je prvi dio postava vezan baš uz samu priču, dok je drugi dio vezan uz lik i djelo Branka Ćopića.

Uranio je novinar malo pa na brzinu preletio obje sobe taman da čuje i kako povjesničar Tvrtko Jakovina u »Ježevoj kućici« vidi i Ćopića kako progovara o tadašnjem sukobu Tito – Staljin.

– S druge pak strane, pogotovo danas, ovo je i priča o tome koliko je dom važan i koliko je kvadrat doma došao skup i nemoguća misija. Danas se ovo da čitati na razne načina, lamentira naglas novinar.

I slaže se Sara, dom je u današnjem svijetu toliko važan a toliko ugrožen, dom je nikad fražilniji.

– Zato smo mi u dijelu koji se tiče priče ubacili i šator. S jedne strane bio je to zahtjev djece da postoji neki šator na izložbi u kojem će se moći sklupčati.

S druge strane, u njemu ne živi ni jedna životinja iz priče, nego smo tu smjestili suvremene izdanja »Ježeve kućice« nastala nakon potresa u Zagrebu i u jeku migrantske krize, aludirajući upravo na to da se uvijek sjetimo ove priča kada nam je dom ugrožen i kuća ugrožena, kazuje Sara.

KONFISKACIJA PAMĆENJA

Ježeva kućica priča je pisana za region, regiju, prostor bivše Jugoslavije. Bi li je razumjeli, recimo, u Švedskoj s obzirom na univerzalnu neku poruku!? Čini se da je tema svjetska, slaže se Sara, ali…

– A opet, Dubravka Ugrešić u svom eseju koji citiramo iz njenog djela »Konfiskacija pamćenja« kaže da se najviše osjetila strankinjom u razgovoru sa svojim prijateljicama i kolegicama u Nizozemskoj baš kad su pričali o omiljenim pričama iz djetinjstva.

One su sve navodile »Winnie the Pooh«, Disneyeve junake, a ona se sjetila Ježurke i toga kako ni s kim nije mogla podijeliti zašto je Ježurka toliko važan, priča Sara.

Esej se i citira baš tu pred Ježevom kućicom. U njemu Ugrešić kaže: »Ako čitatelj predoči sebi državu kao kuću, bit će mu lakše zamisliti da su mnogim stanovnicima bivše Jugoslavije zajedno s ratom i nestankom zemlje konfiscirane mnoge stvari, ne samo njihova domovina i njihova imovina, nego i njihovo pamćenje.«

– Mi baš zato u Ježevoj kućici, u kamp-kućici modela Adria 370, imamo i predmete koji su se mogli naći u nekom skromnom domu u Jugoslaviji, nešto što mlađe asocira na kuće djedova i baka, a malo starije na njihove kuće. Sve to, ali ne s idejom idealizacije, veličanja Jugoslavije, neke prvoloptaške nostalgije, već s idejom da nas ta emocija ubaci u jedno posebno stanje koje će nas dalje kroz izložbu voditi, pa da u tu slagalicu ugradimo i neku svoju emociju i izađemo s izložbe s nečim novim, objašnjava Sara.

Emocije. Puna ih je »Ježeva kućica«, bilo da vrtite brojčanik starog telefona, bilo da bacite oko na govornike koji progovaraju iz starog portabl TV prijemnika, onog što još uvijek »guzicu« ima, a ne ravan ekran.

– Uopće ne izgleda loše ova kamp-kućica, velimo.

Smije se slatko na ovo Sara, kaže kupili su »novu« u okolici Zagreba za potrebe zagrebačke izložbe jer bi beogradsku trebalo sjeći popola da uopće izađe iz muzeja. Koliko je uopće zagrebačka izložba drukčija od beogradske, s obzirom da je i prostor u Zagrebu mrvu manji?

– Ne mnogo. I za nas je ugodno iznenađenje to što nismo morali ništa izostaviti, priznaje Sara.

LIJA I JEŽURKA

Ono bitno je, veli, da je postav taman takav da se, kada prođete dio izložbe koji govori o piscu, morate opet vratiti u onaj bolji svijet koji je kreirao za sebe i za svoje čitatelje. Cijeli prvi dio izložbe vezan je uz kuću, ono što čini kuću i dom. Djeca su, kaže Sara, inzistirala na tome da sve započne pismom. Zato sve kreće od poštanskih sandučića što krase ulaze naših zgrada.

– To što Lija šalje Ježurki pismo njima je bilo jako važno. Zato je na početku zvučna instalacija gdje se u poštanskim sandučićima predstavljaju životinje koje žive na našoj izložbi. A kad otvorite Ježurkin sandučić, čujete pismo kojim ga Lija poziva na večeru, priča Sara.

Mali kustosi su očito ozbiljno shvatili svoj posao i odradili ga sjajno. I sve su im se želje poštovale, skoro sve.

– Je li bilo nekih zahtjeva, želja koje se nije dalo ispuniti, pitamo.

– Bilo je puno i takvih zahtjeva, recimo da na vrhu Ježeve kućice bude teleskop koji će probiti krov muzeja da se mogu gledati zvijezde noću, smješka se Sara.

Studentice scenografije su pak izradile svoje viđenja šume i likova, pa je Svinja švercer koji šverca traperice, Medo ima kavanu, a kampica je njihovo rješenje kućice Ježeve. Inače, taj naš Medo nosi i dio izložbe koji je rezultat istraživanja o najrazličitijim adaptacijama Ćopićeve priče. Istaknut će Sara kako je puno zagrebačkih kazališta ustupilo materijale za izložbu, a neće zaboraviti kazati ni to da je prva kazališna adaptacija »Ježeve kućice« bila ona u ZKM-u. Da bi pak oni »mali« kustosi bili posve zadovoljni, tu su i lutke s kojima se da napraviti na licu mjesta i vlastita predstava.

– Sada već moram pitati koji je vaš omiljeni lik iz priče, zanima nas.

– Uf, teško je to reći, s vremenom smo se vezali kolegica i ja za sve likove. Znali smo se šaliti da je ona Ježurka, a ja Lija, smije se Sara.

TITOV DŽUBOKS

Razloga za smijeh zato i nema previše u Vučjoj jami.

– U Vuku je sve ono što nas plaši. Njega su djeca pikirala kao onog zlog, opakog, i tu je moralo biti nešto mračno i strašno. Mi smo tu smjestili dio istraživanja koje nas plaši, a to je čitanje Ćopićevog djela i samog Ćopića 90-ih.

Pa smo ubacili tekst jezikoslovca Stjepana Babića koji kaže da je »Ježeva kućica« pedagoški problem, a s druge strane tu je i čitanje srpske profesorice s Filološkog fakulteta koja objašnjava kršćanski karakter Ćopićevih likova. Pa optužbe da je bio četnik, pa Krajišnici koji pjevaju o Ćopiću neku nacionalnu pjesmu. Dakle, tu je sve ono protiv čega se Branko borio u svom radu. I kad bi ga pitali u intervjuima da se izjasni koje je nacionalnosti, a često su ga to pitali, on bi uvijek rekao: »Mati mi je iz Hrvatske, rođen sam u Bosni, cijeli svoj radni vijek sam proveo u Beogradu i mrzim da me svrstavaju u neki tor. Cijela ova zemlja je moje rodno mjesto«, ističe Sara.

Ježeve kućice očito su se hvatali svi onako kako im je u nekom trenu to odgovaralo. Ili, kako to sažima Sara, čovjek koji je srpskog porijekla, pa još onaj koji je imao problema s Komunističkom partijom jednostavno je tih 90-ih bio idealan da ga se zloupotrebljava i instrumentalizira. Na sreću, nakon Vučje jame evo nas za stolom koji je Lija postavila za večeru s Ježurkom.

– Lija je bogata. To su sve predmeti iz kolekcije Muzeja Jugoslavije, pokloni što ih je Tito dobio, poput zdjele za voće koju mu je poklonio Haile Selasije. Postavili smo malo reprezentativnih predmeta, podmetnuli muzejsku kolekciju s idejom da se predmeti koriste i malo zanimljivije, veli Sara.

Tu je i džuboks, i njega je Tito imao, a kad je tako, onda je i logično da je dizajner zvuka tu ubacio snimke jazz koncerata koji su se održavali 70-tih u Beogradu.

– Kad čovjek ovo vidi, onda ga i ne čudi da je Tita satira kadikad smetala, velimo.

– Da, pogotovo Ćopićeva. On je pisao da ga razumije običan čovjek, nije pisao za elitu nego za obične ljude i svatko se mogao s tim identificirati, svatko je to mogao razumjeti i nasmijati se. Zato su ga doživljavali kao opasnost, smatra Sara.

AFIRMACIJA ŽIVOTA

Ćopić dječji pisac. I to je Ćopić, tamo su ga, možda i silom gurali, no zahvaća njegovo djelo i dublje i dalje. Ima tu spomena i elite, ravnopravnosti i neravnopravnosti…

– I korumpiranih političara. A o svemu piše zanimljivo, zabavno i iz perspektive običnog čovjeka, kaže Sara.

Pitanje je krajnje hipotetsko, ali da se gleda iz pozicije vlasti, svake, što s takvim satiričarem napraviti da ne podriva sistem!? Na to Sara veli kako previše razmišlja k’o Ćopić da bi se mogla staviti u poziciju vlasti.

– Ali, kad god su ga komesari KPJ-a zvali na ispitivanja, on je i njima objašnjavao da piše satiru baš zato jer vjeruje u sistem, kritizira društvo da bi društvo bilo bolje. Mislim da tome služe i muzeji, i pisci, da je to odgovornost književnika, kustosa, znanstvenika, ne sumnja Sara.

I ništa bolje, sve se čini, ne bi Ćopić prošao ni danas, s tom razlikom što ga ne bi ispitivala partija, već bi ga izopćila zajednica na društvenim mrežama. Ajmo mi zato u šator, onaj na kojem su inzistirala djeca. S pravom, jer u šatoru je ugodno. U kutu njegovu i televizor, a tamo učeni neki ljudi s ovih prostora koji pričaju o tome što je njima asocijacija na kuću ili dom.

– Zanimljivo je koliko su odgovori različiti, od onih koji zaplaču jer se sjete majčinog ručka nedjeljom kad su svi na okupu, do onih koji objašnjavaju kako se tu radi o patriotizmu koji uvijek vodi u rat pa im je i »Ježeva kućica« militantna priča. Različita su čitanja i mi smo ih sve nastojali uključiti, ne izostaviti ni jedan, objašnjava Sara.

Izađe čovjek iz šatora i pita se neminovno što je njemu dom. I što ćemo s onim priuštivim stanovanjem recimo, s činjenicom da je danas gotovo nemoguće mladom čovjeku doći do doma. A opet, priznajemo Sari, koliko god izložba otvara tema i opet je sve to ponajprije veselje.

– To Ćopić stalno govori: »Ja želim svojom literaturom afirmirati život. Želim ponuditi neku veselu sliku svijeta koja nam je svima potrebna!« I koliko god je to satira društva uvijek je tu i ta nota njegove želje i vjere u bolji svijet, ističe Sara.

OPTUŽBE, HVALOSPJEVI, MOST

U dijelu izložbe koja priča o piscu djeca se i neće toliko zadržavati, ali stariji itekako hoće. Filmska je to priča o čovjeku kojem je Partija davala priznanja koliko i žestokih kritika, o čovjeku koji je na koncu odlučio svoj život okončati skokom s Brankova mosta.

– S vremena na vrijeme se čini da ovaj svijet nije zaslužio takvog idealista tako čistog uma. U jednom trenutku, dok ide na još jedno ispitivanje, kaže kako mu je prijatelj savjetovao da razmišlja o tome kako sve o čemu priča ide u arhive, da će sve to netko čitati za 50 godina, pa neka zamisli tu osobu i priča tako da se te osobe ne posrami.

Meni je to bilo jako potresno, jer upravo smo ja i Mirjana bile u toj ulozi nekog tko sve to čita. I zaista se ne treba sramiti ni jedne rečenice koju je izgovorio. Jer sve je izrečeno s pozicije iskrene, autentične želje i vjere da se nikada ne smije ponoviti iskustvo Drugog svjetskog rata, da ljudi moraju biti ravnopravni, da ne treba biti klasnih razlika, naglašava Sara, uz dodatak da pritom Ćopić nije mislio samo na regiju već na cijeli svijet.

Na zidovima i povijesni kontekst i detalji iz piščeva života, poput činjenice da je i iz škole izbačen dvaput zbog uvjerenja koje nije za života mijenjao. Tu je i njegov ratni put, zapisi, pjesme pisane pa i ona napisana kad mu je poginula sestra.

Evo i pismo Milovana Đilasa koji mu pohvaljuje izvještaje s fronta, ali ga ipak moli da ih malo realističnije piše. Tu je i spomen njegovih romana, filmovi po njima su snimani, ali i Titova oštra kritika njegove satire.

Zašto se Ćopić ubio!? Odgovora nema, ali je zanimljiv dio izložbe onaj u kojem na osnovu materijala o Ćopiću progovara Ana Božanić Đukanović, psihijatrica i psihoterapeutkinja, kojoj nije promaklo ni to da je za života Ćopić napisao i pripovijetku o samoubojstvu za koju malo tko zna. Sara će pak reći kako ga je jako zbunjivala i umarala pozicija onog tko je podložan lakoj kritici i optužbi dok s druge strane stižu hvalospjevi.

U tom kontekstu tu je i rukom pisano pismo Aleksandru Rankoviću u kojem Ćopić traži svoju trajnu društvenu eliminaciju ili rehabilitaciju. A tu je, u vitrini, i oproštajna poruka i posljednji dnevnički zapis.

– Zanimljivo je da u posljednjem zapisu kaže: »Samo da se sklupčam u kućici svojoj slobodici.« Citira on »Ježevu kućicu« u svom posljednjem dnevničkom zapisu, veli Sara.

U Beogradu se za ulaz na izložbu čekalo u redovima. U Zagrebu je izložba otvorena do rujna. I ulaz je slobodan, jer tko bi taj povratak u izmišljen bolji svijet i mogao naplatiti.