Sinoć je u Galeriji  Principj  otvorena izložba »Neplodna tla«  fotografkinje  Sandre Vitaljić  kao  prvi događaj  u okviru  sedmog izdanja  riječkog festivala  fotografije  PHOTORI  što ga organizira  Fotoklub Rijeka. Autorica na izložbi predstavlja seriju pejzaža  velikog formata čiji naslovi otkrivaju da  je  riječ o mjestima ratnih zločina koji  su se  tijekom  Drugog svjetskog  i Domovinskog rata dogodili na  teritoriju Republike  Hrvatske, uz iznimku Bleiburga  u Austriji.

Osim te strašne poveznice, kako  u predgovoru kataloga  ističe Anita Kojundžić-Smolčić,  riječ je i o lokacijama čija su događanja nedovoljno istražena, zločinci uglavnom nisu kažnjeni, a žrtve su većinom ostale anonimne. U više navrata se pokušalo te događaje zataškati, zaboraviti ili izmanipulirati činjenicama, kako bi se prošlost učinila prihvatljivijom.

Vitaljićkini pejzaži su većinom napušteni, zarasli, ranjeni, pomalo prijeteći i nedostupni. Iako se moglo pročitati komentare kako bi se bez poznavanja tematike teško moglo zaključiti o čemu je riječ, sporno je tvrditi da prikazi nisu sugestivni: blatnjavi put, gola zemlja, šikara, magla, oronuli spomenici, puste staze… U takvim, relativno općim motivima, autorica je prepoznala simboličku snagu i uspješno ju revitalizirala – kaže autorica predgovora.

Uz  fotografije publici  su na  izložbi ponuđeni  i tekstovi  koji  opisuju    zločine  počinjene  na  snimljenim  lokacijama, s podacima o okolnostima stradanja, žrtavama  i  njihovim egzekutorima.  Adolfovac na Sljemenu, gdje su pogubljene djevojčica Aleksandra Zec i njezina majka Marija, uvala Slana na otoku Pagu gdje  je bio jedan od ustaških logora  za masovnu  likvidaciju  Židova i Srba, Ključ Brdovečki kod Zaprešića  gdje je  2009.  otkrivena masovna grobnica u kojoj su navodno pokopani  pripadnici domobranske vojske,  civili te  vojnici »Plave divizije« njemačkog Wehrmachta koje su 1945. likvidirale partizanske  postrojbe, Ovčara,  Medački džep, Bleiburg, šuma Dotrščina… samo su neka  od  prikazanih stratišta.   

Autoricu su,  kako je sama  navela, zanimala mjesta koja je politička retorika obilato koristila u svojim huškačkim govorima tijekom 90-ih, mjesta institucionaliziranog sjećanja, kao i ona koja nikada neće biti obilježena nekom spomen pločom.