NOVI VINODOLSKI – Keramičkim objektima koji postaju polazište za propitivanje društvenih, kulturnih i ekoloških implikacija, instalacijama, odnosno suvremenim vizualnim jezikom radovi Ane Sladetić okupljeni u Galeriji Turnac do sutra otvorenom izložbom “Zagrebi površinu” upućuju na odnos između arheološke baštine, potrošačke kulture te (krute) ekološke stvarnosti.

Keramika je jedan od najstarijih tragova ljudske civilizacije, predmet koji istodobno svjedoči o svakodnevnom životu, kulturi i vremenu u kojem je nastao. Iako je stoljećima služila kao uporabni predmet, u suvremenoj umjetnosti njezina forma često postaje polazište za propitivanje mnogo širih društvenih, kulturnih i ekoloških pitanja. Upravo na tom spoju prošlosti i sadašnjosti počiva i izložba “Zagrebi površinu” umjetnice Ane Sladetić, otvorena u Galeriji Turnac.

Kroz keramičke objekte, instalacije i suvremeni vizualni jezik autorica istražuje odnos između arheološke baštine, potrošačke kulture i ekološke stvarnosti, otvarajući prostor za promišljanje o načinu na koji danas proizvodimo, trošimo i oblikujemo vlastiti odnos prema predmetima i okolišu.

Napetosti današnjice

Radovi Ane Sladetić okupljeni izložbom “Zagrebi površinu”, govori voditeljica Galerije Turnac i kustosica izložbe Katerina Jovanović, “vrlo suptilno sugeriraju kako objekt kojeg ponajprije razumijevamo kao arheološki artefakt prestaje biti tek povijesni ostatak i postaje aktivna površina na kojoj se odražavaju napetosti današnjice”.

– Keramička posuda, onomad predmet svakodnevne upotrebe, rituala i zajedničkog života u njezinoj umjetničkoj praksi transformira se u medij vizualne cirkulacije, odnosno postaje nositelj ilustracija, logotipa, fragmenata sjećanja i suvremenih simbola.

Time se ne teži uspostavljanju nostalgičnog povratka “boljoj” prošlosti, već se kroz formu prapovijesnog predmeta artikulira kritički pogled na ovdašnje stanje vizualne i ekološke stvarnosti, napominje.

“Preuzimajući povijesne oblike”, ističe, “umjetnica ne rekonstruira njihovu izvornu funkciju”, već “pokazuje koliko se odnos prema predmetu, prirodi ili zajednici promijenio”.

– Arheološki impuls u njezinu radu ne služi rekonstrukciji izgubljenog, pa bi prije moglo biti riječ o aktiviranju prošlosti kao kritičke refleksije sadašnjosti. Forma posude postaje neutralna, ali snažna osnova koja prima slojeve suvremenih značenja.

Upravo u toj zamjeni funkcije – od uporabnog predmeta do estetskog i konceptualnog nosioca – razotkriva se način na koji povijest egzistira i danas (ne kao iskustvo, već kao dizajnirana slika), kaže Jovanović.

“Suvremena vizualna kultura”, pojašnjava,”povijest konzumira kroz muzejske postave, arhive i znakovite interpretacije”, pa “artefakt više nije predmet koji svjedoči o načinu života, nego element scenografije iskustva”, a “aura predmeta ne nestaje, ali se proizvodi, oblikuje, možda i nadograđuje”.

– Aura predmeta postaje dio dizajna, prezentacije, dio kulturne ponude. Sladetić taj mehanizam precizno potvrđuje: arheološki oblik funkcionira poput zaslona na koji se projiciraju vrijednosti i proturječja suvremenosti.

To je osobito primjetno u radu “Ulje, vino, voda, brašno, plod” gdje se na keramičke posude i arheološku kartografiju upisuju logotipi velikih prehrambenih brendova.

Ovdje se ne uspostavlja jednostavna opreka između “čiste” prapovijesti i “pokvarenog” konzumerizma. Umjetnica ne idealizira prošlost. Umjesto toga, pokazuje kako je sustav razmjene, proizvodnje i simboličkog označavanja postojao oduvijek, ali se danas odvija u radikalno ubrzanom i vizualno agresivnom obliku.

Razlika nije u tome što su ljudi nekad koristili predmete, a danas proizvode robu, nego u tome što je suvremena proizvodnja neraskidivo vezana uz brendiranje, masovnu distribuciju i ambalažu koja postaje trajni otpad. Upravo se ovime otvara ekološka dimenzija rada, tumači kustosica.

Paradoks suvremene ekologije

“Prapovijesna keramika”, kazuje, “bila je izrađena od prirodnih materijala i trajala je stoljećima, dok suvremeni proizvodi dolaze u plastičnoj ambalaži koja ne traje dulje od sadržaja koji je štitila”, a “taj očiti paradoks suvremene ekologije leži u tome što su poznate megakompanije istodobno najveći proizvođači otpada, ali i nositelji ‘zelenih’ kampanja”.

– Održivost se često prezentira kroz dizajn ambalaže, marketinške poruke i vizualni identitet implicirajući odgovornost, dok se temeljni modeli proizvodnje rijetko mijenjaju.

Sladetić tu napetost detektira i čini je vidljivom, a održivi diskurs postaje dio estetike, slike, kulturne samoprezentacije. Time umjetnica ne moralizira, već razotkriva kako se ekologija pretvara u vizualni narativ koji se konzumira jednako kao i svaki drugi proizvod.

Na sličan način, kritički angažman se dodatno produbljuje i radom “Zagrebi površinu”. Na prvi pogled riječ je o kreaciji koja poziva na povratak osjetilima poput mirisa, dodira ili pak neposrednoj interakciji.

Međutim, taj povratak nije romantičan niti naivan. Miris se ne oslobađa spontano i aktivira se grebanjem površine. Osjet je proizveden, potaknut, izazvan. Time rad ukazuje na stanje suvremene perceptivne prezasićenosti, govori Jovanović.

Također, napominje, “nemoguće je ne zamijetiti kako umjetnica vizualnu kritiku ne provodi agresivno”, već “koristi ugodne kolorističke odnose, harmonične kompozicije i estetski privlačne oblike”.

– Ta taktička mekoća nije dekorativna, nego strateška. Privlačnost rada uvlači promatrača u kontekst u kojem se tek naknadno razotkriva sloj kritike. Estetska ugoda tako postaje sredstvo razotkrivanja vizualne prezasićenosti, a ne njezino produženje.

Poveže li se prapovijesni oblik, suvremeni brend i konstruirani osjetilni doživljaj, postaje jasno da rad Ane Sladetić adresira temeljni problem sadašnjosti gdje sve postaje iskustveni objekt.

Prošlost se izlaže, priroda se brendira, ekologija se dizajnira, a osjetila se stimuliraju. Keramika kao trajni, arhaični oblik u tom narativu djeluje kao stabilna točka iz koje je moguće sagledati ubrzanje i površnost današnje proizvodnje, tumači.

“Višeslojan i gotovo poetičan rad Ane Sladetić”, podcrtava, “ne govori o povratku prapovijesti niti o izgubljenoj harmoniji s prirodom; prije svega, svjedoči o sadašnjosti koja je vizualno i materijalno zagušena – plastikom, ambalažom, industrijama i njihovim perspektivama tendenciozne odgovornosti”.

– Preuzimanjem arheološkog oblika, umjetnica otvoreno definira razliku između trajnosti i potrošnje, između predmeta koji nastaje iz potrebe i proizvoda koji nastaje iz tržišne logike.

Njezina umjetnost ne nudi jednostavna rješenja, ali precizno artikulira problem: u kulturi u kojoj je i odgovornost postala dio dizajna, potrebno je ponovno promisliti što znači proizvoditi, koristiti i u konačnici ostaviti trag

. Ovdje se prošlost uspostavlja kao analitički okvir za razmatranje odnosa između arhetipskih struktura i identiteta oblikovanog unutar vizualne ekonomije tržišta, zaključuje Jovanović.