Pronaći neki iole suvisao zajednički nazivnik velikim skupnim izložbama kao što ona koju svakog ljeta upriličuje Hrvatsko društvo likovnih umjetnika kao pregled recentnih ostvarenja svojih članova, zahtjevna je zadaća. U proteklih nekoliko godina organizatori godišnje izložbe HDLU-ovih članova nizali su podbačaje u toj misiji pa se na koncu pokazalo da je vjerojatno najbolje odustati od pokušaja da se neukrotiva raznorodnost tih djela tematski usustavi.

   Ove godine za kišobran-temu izložbe određen je dijalog likovnosti i književnosti. Dovoljno široka tema da joj se »podvedu« mnogi različiti radovi: golema ulja na platnu, apstraktne skulpture, portreti i pejsaži, izdanci konceptualne umjetnosti, novomedijska djela… Pa ipak, nakon razgledavanja postava, činilo se opet da je nametanje te teme tolikom broju radova provedeno na silu i bez opravdanja: niti između likovnih radova i književnih djela u golemoj su većini slučajeva beskrajno labave. K tome je izložbi nakalemljen još i dio s predstavljanjem članova umjetničkih društava iz Njemačke i Litve.

   Nakon razgledavanja ostali smo smućeni realizacijom ove ideje – možda i zato jer je organizacija ove velike izložbe provedena na brzinu: natječaj za izlaganje raspisan je 1. srpnja, odabir je napravljen već tri tjedna kasnije, a već 1. kolovoza izložba je otvorena u »Džamiji«.

Povratak figuraciji

Od inozemnih autora, koji u galeriji Bačva predstavljaju rad umjetničkih društava WKB – Westdeutcher Kunstlerbund iz Njemačke te Public Enterprise Artkomas iz Litve, snažniji dojam ostavljaju Jurate Mykolaityte i Paulius Juska iz Litve. Potonji se predstavlja uljem na platnu koje prikazuje realistički naslikan šinjel obješen o granu; dojam je kao da je šinjel razapet na križu. Slika bi bila savršena za ovitak kakvog novijeg izdanja Gogoljeva »Šinjela« – takva je atmosfera kojom je ona zasićena; sumorna, beznadna, s dozom groteske, prava gogoljevska.

   Mykolaityte pak slika čovjeka nalik lutki, koji iz naslonjača u izlogu promatra mjesec. Pored je klavir, veliki, zeleni zastor. Ima u toj slici nešto meditativno, blago nadrealno, što podsjeća na Dalijeve slike. Po toj »dalijevštini« prepoznatljiv je i ostatak predstavljenih slika iz opusa ovoga autora.

   Što veže strane umjetnike, predstavljene u Džamiji? Čini se da svi redom demonstriraju težnju za povratkom figurativnom slikarstvu s modernim, začudnim interpretacijama – onome kakvome je u Hrvatskoj nadjenuta odrednica »novi hrvatski realizam«. Kao gostujući umjetnici WKB-a iz Njemačke predljaju se Matthias Hubert Schamp, Anne Kückelhaus, Michael Müller, Matthias Beckmann, Erich Füllgrabe, Andrea Küster, Ulrich Langenbach, Prautsch, Reiner Nachtwey i Günther Zins, a od umjetnika iz Litve tu su još Klaudijus Petrulis, Alius Berdenkovas i Alonas Stelmanas.

Beznadna mladež

Galeriju na katu HDLU-a zauzeli su domaći umjetnici. Nikola Vrljić predstavlja se radom »Cenzura«: u tušu nacrtana djevojka koja drži mladića za nadignuti, napeti penis. Oči su im zatamnjene kao u televizijskim crnokronikaškim reportažama. Duje Jurić potpisuje instalaciju »MC HDLU« koju čine deseci elektroničkih čipova zalijepljenih na zid – to su mali dijelovi računala, mobitela, međusobno povezani iscrtanim linijama koje podsjećaju na staze za dječje igranje autićima. Taj plan groblja elektroničkih naprava ostavlja snažan dojam i budi želju za dodirivanjem.

   Ivana Ognjenac izlaže rad »Tata ima rep – priča za zločestu djecu« koji se sastoji od slikovnice i videozapisa. Na stalku je izložen mali spomenar u koji su nemarno ulijepljene obiteljske fotografije, vrtićki crteži, ponegdje ludički izrezani i iskolažirani; kao da je autorica imala potrebu pomalo se izrugati svima onima koji u svojim radovima glorificiraju svoje obitelji i pobožno izlažu obiteljske slike, nadahnjuju se obiteljskim albumima. Uz to je izložen mali walkman: unutra je kaseta s pričom za zločestu djecu, koja je također ludička, pomalo harmsovska anti-priča za djecu.

   Sunčica Tuk ispisala je na crnoj podlozi, kao na nadgrobnom spomeniku, natpis: »Stojim u svome ništa«. Iako snažno »vuče« na pubertetske teatralnosti, ima taj rad i neku snagu; ostavlja nelagodu kod promatrača jer se može poistovjetiti s današnjim vremenom i njegovim žrtvama – beznadnom mladeži.

   Ines Krasić nudi svoj »Nacrt za snove«. Ta je instalacija sačinjena od kartonskih kubusa s digitalnim printom ženskog tijela. Oni, posloženi jedni na druge u nekoliko stupaca, tvore ženski lik. Banalnost instalacije izbjegnuta je time što su u pojedinim stupcima »ljudski« dijelovi zamijenjeni životinjskim, kao u paganskim obredima, pa tamo gdje bi trebala biti ženska glava stoje kocke sa slikom jelenjih ili lisičjih glava.

Ironija i groteska

Vanja Krmpotić naslikala je »Jedno srce za slobodu«. Slika podsjeća na socrealističke slike o ratnim stradanjima. Ima još na izložbi takvih kič slika, neke od njih praćene su tekstovima koji pozivaju na prosvjetljenje i zdraviju ishranu. Neki su izložili i vlastite zbirke pjesmama u samizdatu. Na primjer Greta Vizler. Ona je izložila svoju tanahnu knjigu »Svjetlost na kraju puta« ispunjenu poetskim zapisima o stradanjima svoje obitelji i o vlastitim katarzama.

   Izravnije se književnošću bavio Đuro Butina. On je na akrilu »Starac i more« predstavio duhovitu parodiju Hemingwayeve novele: neki srednjovječni muškarac u čamcu grli poveću ribu kao ljubavnicu. U dnu slike piše »Hepi end«.

   Osim Butininog rada, još je jedna zanimljiva asocijacija na klasike svjetske književnosti. Nedjeljko Tintor naslikao je sliku »Don Kihot«, u ugljenu. Nacrtan je onaj klasični prizor u kojem se Don Kihot zaletava u vjetrenjaču, Sančo Pansa ga promatra.

   Marc Antonio Cinotti predstavlja svoje recentno stvaralaštvo radom »Les Miserables«, to je monotopija na papiru, prikazuje ljude koji se voze u zagrebačkom tramvaju. Atomosfera je poznata, opipljiva: sve odiše nekom depresivnom socijalom u kojoj čuči groteska, ali ona ne iskače u prvi plan.

   Željka Grobotek potpisuje zanimljiv, ironičan rad »Poslovna ponuda 2014«: u raskupusanu bilježnicu malog formata, debelu, na svaku je stranicu zalijepila isječke iz Konzumovih, Lidlovih kataloga – to je, možda, aluzija na radikalno skučeno čitateljsko iskustvo Hrvata, koje se kod mnogih svelo na prelistavanje akcijskih kataloga prodajnih centara.

   Dojam koji ostaje nakon razgledavanja godišnje izložbe članova HDLU-a blizak je dojmu koji ostaje nakon obilaska zagrebačkog Hrelića: to je »buvljački« karakter priredbe koja ne diskriminira nego s jednakom otvorenošću prima i jeftini kič i ambicioznije radove. Ne može se reći da baš u toj smušenoj razbarušenosti nema nekog šarma.