Mramorna dvorana

FOTO Magija obojenog stakla: Predstavljena monografija Željke i Borisa Rogića

Edita Burburan

Bruno Lončarić, Boris Rogić, Feđa Vukić i Ervin Dubrović / Foto: Ana Križanec

Bruno Lončarić, Boris Rogić, Feđa Vukić i Ervin Dubrović / Foto: Ana Križanec

Monografija, prema riječima Feđe Vukića, predstavlja »važan dokument o jednom stvaralačkom opusu, o stalnom usavršavanju tehnike i metode rada



RIJEKA – U Mramornoj dvorani Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka održana je promocija monografije »Obojena svjetlost« autora Željke i Borisa Rogića.


Knjiga raskošnoga izgleda, na čijim su stranicama uvršteni brojni svjetleći predmeti koje su autori izrađivali u svom ateljeu, predstavljaju desetljeća rada Ateliera Rogić.


Brojne okupljene pozdravila je ravnateljica Muzeja, Tamara Mataija, a Bruno Lončarić moderirao je razgovor i predstavljanje u kojem su uz autora Borisa Rogića prisustvovali povjesničar umjetnosti Feđa Vukić i donedavni ravnatelj Muzeja grada Rijeke Ervin Dubrović.


Foto galerija: Predstavljanje monografije Željke i Borisa Rogića Foto: Ana Križanec


“Svjetlost glagoljice”




Željka i Boris Rogić svoje su svjetleće objekte počeli izrađivati 80-ih. Uzor u njihovu stvaranju, polazište i okosnica bio je Louis Comfort Tiffany, američki umjetnik art decoa kroz čiji su rad otkrili magiju obojenog stakla.


Svaka izrađena lampa u njihovom ateljeu bila je čudesna replika koja je s ponosom nosila certifikat kojim se garantira autentičnost nacrta, korištenih materijala kao i samu izradu. Njihova priča počinje u Zürichu 1988. godine, gdje su završili školu staklorezbarstva koja se smatra nasljednicom jedinstvenog Tiffanyjevog nasljeđa.


Već nakon godinu dana Željka i Boris Rogić imaju prvu samostalnu izložbu vitraja 1989. godine u Povijesnom i pomorskom muzeju, a 1993. godine u Klovićevim dvorima, nakon koje su uslijedile i druge izložbe. Spomenimo onu iz 2005. u Muzeju Mimara, nakon koje donose i odluku o otvaranju riječkog ateljea u Užarskoj ulici.


Izložbu »Svjetlost glagoljice« u Muzeju grada Rijeke postavili su 2010. godine, a koja je otputovala i u Nacionalnu sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu, te i u Muzej antičkog stakla u Zadru gdje se zadržala u postavu punih šest mjeseci.


Monografija, prema riječima Feđe Vukića, predstavlja »važan dokument o jednom stvaralačkom opusu, o stalnom usavršavanju tehnike i metode rada, ali i o potrazi za novim mjerilom unutar kojeg se ista funkcija može svrhovito koristiti ili simbolički doživjeti na novi način.


Stvaranja Željke i Borisa Rogića moglo bi se označiti pojmom primijenjene umjetnosti, obrta ili dizajna.«


Iznimna posvećenost


Rogićevi su u svom ateljeu osim lampi izrađivali i sakralne i svjetovne vitraje, murale, zrcala kao i aplikacije na vratima i prozorima ili ostakljenim stropovima.


Njihova kreativnost i stalno eksperimentiranje sa staklom odvelo ih je u nove priče koje su autori predstavili na svojoj izložbi »Svjetlost glagoljice«, koje se dotakao Ervin Dubrović:


»Kad je dvorana i po ovakvom potopu puna, znači da je umjetnik popularan, ukorijenjen u društvenu jezgru«, našalio se Dubrović u svom obraćanju i nastavio:


»Vjera i put Rogićevih beskrajno su čisti i jasni, i kad se radi o Tiffanyjevim lampama i kad se radi o njihovim autorskim ostvarenjima, poput ciklusa ‘Svjetlost glagoljice’ ispunjenog »letećim« i svjetlećim staklenim glagoljičkim slovima, glagoljičkim stupovima i svjetiljkama.


Tako su radili i u nizovima luminoplastika i predmeta s pomorskim motivima od šarenih stakalaca, poput stolnih bankarskih svjetiljki s motivima pomorskih zastavica ili malih staklenih jedrilica šarenih jedara. U svakom slučaju imao sam se mnogo puta prilike osvjedočiti o iznimnoj posvećenosti Željke i Borisa Rogića izradi svjetiljki i brojnih drugih predmeta od obojenoga stakla koje se presijava i djeluje magično.


Mogu još reći i da upravo objavljena monografija Ateliera Rogić, koja je povod ovome promišljanju, posve odražava tu iznimnu, gotovo polustoljetnu posvećenost.


Ne bih rekao djelatnost, pa ni stvaralaštvo – nego posvećenost«, zaključio je donedavni ravnatelj muzeja.


Za kraj prisutnima se obratio i sam autor Boris Rogić zahvalivši se prisutnima uz riječi:


»Kroz sve ove prošle godine često sam znao zastati i zapitati se zaslužujem li svu tu pažnju koju sam dobivao od likovnih kritičara, kustosa, muzeja… Posebno me veseli što ovu knjigu predstavljam ovdje, jer uz ovo mjesto vežu me mnoge uspomene. Ovdje smo ostvarili dvije vrijedne izložbe, a i prodali smo našu prvu svjetiljku iz Züricha«, sentimentalno se prisjetio autor.


»Knjiga je još jedan njihov samotnjački poduhvat te im na tome treba zahvaliti kao i na svemu prethodno učinjenom«, za kraj je istaknuo Bruno Lončarić.