Potezi kistom na slikama Đure Sedera iz njegove novije faze, koja obuhvaća i njegov autoportret iz 2007. godine, ali i raspetog Krista, u jedakoj su mjeri i divlje energični i strogo kontrolirani; boje su neusporedivo vedrije nego u njegovoj gorgonaškoj fazi, obilježenoj neprestanim suzdržavanjem od »pravog slikanja«, no nigdje nema afektiranja. Za ovog veterana domaće likovnosti, koji kontinuirano stvara od 1953. godine, slikarstvo je pitanje života: o tome je govorio nekidan, uoči otvorenja velike retrospektivne izložbe u Modernoj galeriji.

   – Sve što ovdje vidite, taj golemi rad, trud – sve je to anomalija u ovom vremenu elektronike i performansa. Ja idem sam jednim putem koji je samo moj, suputnika na njemu baš i nemam… kaže Seder koji je ovom izložbom prvi put predstavljen cjelovitim retrospektivnim prikazom.

   Izložba obuhvaća njegove radove nastale u rasponu od 1953. godine do danas. Kustos Željko Marciuš, autor projekta, u povijesti slikara Đure Sedera i povijesti njegova djela »čita« i povijest duha naše kulture.

   – Đuro Seder, slikar »po sebi i u sebi«, jedan je od najvažnijih hrvatskih slikara moderne, postmoderne i suvremene umjetnosti, svjedok hrvatske povijesti umjetnosti od pedesetih godina dvadesetog stoljeća do danas, i u respektabilnoj mudroj dobi još stvaralački aktivan.

»Magritovske« slike

Više od stotinu i pedeset djela – ulja na platnu, radova na papiru i grafika u postavu je izložbe: tu su umjetnikove slike nastale odmah po završetku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 1951., njegovi antologijski radovi iz vremena djelovanja u pretkonceptualnoj underground grupi Gorgona (1959-1966); zatim radovi koji su obilježili Sederovo filozofsko preispitivanje o nemogućnosti, odnosno mogućnosti slike, te dosad u široj kulturnoj javnosti nepoznate slike koje Marciuš zove »magritovskim«, a koje su nastale nakon njegova izlaska iz mračne faze.

Kad izađete iz onog krila izložbe u kojemu su Sederova crna platna, proparana tek kojom zrakom svjetla, to jest krhkom nakošenom linijom bijele ili crvene boje, taj se »magritovski« dio njegova opusa iz sedamdesetih godina čini kao oslobođenje, iskupljenje, povratak u život.

   Sederu je trebalo punih četrnaest godina da izađe iz mraka. Odnosno, da napusti gorgonaški hladnu konceptualnost i zazor od kista, boje. Željko Marciuš vidi čvrstu sponu između tog razdoblja Sederova stvaranja i onoga koje je uslijedilo kasnije, kad je umjesto depresivnih crnih platna počeo slikati oblake, stolice, ljudska lica.

   – U Sederovoj apstraktnoj slici nazire se konkretno, kao što su u Sederovoj »konkretnoj slici« uvijek – u načinima, varijacijama slikanja i osobne, jednostavne, a osebujne tipologije – sadržani apstraktni izvori, slikarskim komponiranjem kadra i cijele kompozicije slike transmutirani u pulsirajući ekran poteza, boje, snage i životne potencije slike, ističe Marciuš.

   Nakon Gorgone, Seder si je krčio put kroz »Nove slike«, geometriju i ekspresionizam u devedesetima, kroz humorne i radosne autoportrete na kojima zauzima obličje bradatog dječaka-starca, pa do najnovije faze u kojoj slikar uspostavlja duhovni dijalog s Bogom, ili s onime što on osjeća božanskim. Taj se Sederov razvojni put, prema sugestiji autora, može ilustrirati slikom stabla: korijenje su crne slike i njihove izvedenice, deblo čine varijacije ponekad zagonetna ludizma, slike o čovjeku, panteizmu i ljepoti prirode, a krošnja je onaj dio opusa koji se bavi Suncem i Bogom.

   – Zajedno s umjetnikom prolazimo stvaralački put sve do njegove današnje posve slobodne radosti i užitka slikanja slikara koji nikomu ne polaže račune, osim vlastitome jastvu u intimnome i osobnome razgovoru s Bogom, ističe Marciuš, koji u nadahnutom tekstu u katalogu, opisujući Sederovo djelo, često spominje riječ »humano«.

  

Sederov neohumanizam

– Čovječnost, ljudskost, svojevrsni neohumanizam koji izvire iz Sederove radosti slikanja i izbora motiva, toliko je nužan u ovom vremenu globalnoga totalitarizma koje tobože otvara mnoštva mogućnosti, a zapravo je jednoobrazan, repetitivan i restriktivan. Sve zbog gologa fetišističkoga profita koji se krije iza zavodljivosti i primamljivosti robe, proizvodeći stalne konflikte zbog nepravedne i nehumane raspodjele kapitala i dobiti, iz čega proistječu mimikrijski, kamuflirani nacionalni i vjerski sukobi i sukobi moći, bešćutnoga distopijskoga vremena koje smo donedavno gledali u SF-klasicima, u kojem san o socijalnoj državi i pravednijem svijetu izgleda kao neostvariva utopija, zaključuje Marciuš.

   Osim radova iz fundusa Moderne galerije, za ovu su prigodu Sederovi radovi posuđeni iz njegova ateljea u Ilici te iz mnogih hrvatskih muzeja, galerija i privatnih zbirki. Postav uključuje i projekcije filmova o umjetniku, a u popratnom programu bit će održan niz predavanja o pojedinim segmentima Sederova bujnog opusa.

   Đuro Seder je rođen u Zagrebu 1927. godine. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Antuna Mejzdića, a specijalizaciju za slikarstvo završio je kod profesora Marina Tartaglie 1953. godine. U umjetničkoj skupini Gorgona bio je od 1959. do 1966. godine.

   Nakon studija Seder je radio u novinama kao ilustrator i tehnički urednik. U Vjesniku je bio grafički dizajner, a potom je prešao na Akademiju i od 1983. do 1987. bio dekan, a od 1987. do 1998. redoviti profesor. Redoviti je član Razreda za likovne umjetnosti HAZU-a od 2000. godine, a od 2011. voditelj je Gliptoteke HAZU.

   Đuro Seder je u šezdesetima i sedamsedetima prošlog stoljeća objavljivao poeziju u časopisima Razlog, Kolo, Forum i Republika, a 1978. godine objavljena je njegova zbirka pjesama »Otac iz lonca«.