Velika Agnes Varda proslavila je prošlog svibnja 90. rođendan. Tog istog svibnja penjala se kanskim crvenim tepihom prema mitskom Grand Theatre Lumiere, dok ju je Cate Blanchett diskretno držala za ruku. U Cannes je tada doputovala da bi nazočila tribini »Žene u pokretu«.

»Redatelji voze autocestom, a redateljice koriste sporiju državnu cestu. Ali one se na njoj osjećaju slobodnije«, kazala je jedna od njenih sudionica Isabelle Huppert. Ta rečenica možda najbolje sublimira Vardin opus. Jer Varda je bila i ostala autorica nevjerojatne energije koja ne posustaje.

Red i rigoroznost

Ta ikona francuskog filma, slobodna i velikodušna, koju su zvali »bakom Novog vala«, snimila je svoj prvi film »La Pointe courte« davne 1954. Iako se do tada bavila isključivo fotografijiom, odlučila je snimiti svoj prvi dugometražni film »kako bi slikama podarila pokret«. Njen veliki prijatelj Andre Bazin opisao ga je kao »čudesni film«. Bilo je to doba u kojem su djeca Nouvelle Vaguea još snimala kratkiše. Ona je bila jedina žena u tom strogom muškom miljeu. Varda nas od tada stalno podsjeća da je film kreativna umjetnost koja uključuje politički i emotivni angažman, ali i počiva na formalnoj slobodi. Ta formalna sloboda postala je njen raison d’etre, ne samo u njenim najpoznatijim filmovima (»Cleo od 5 do 7«, »Vagabonde«, »Les Creatures«, »Lions Love«, »Kung Fu Master«, »Les Glaneurs et la glaneuse«). Zato je njen opus toliko različit da ga je teško klasificirati. On počiva na vječnoj alijansi intelektualnog koncepta koji podrazumijeva red i rigoroznost bliske Alainu Resnaisu i poetski pristup baziran na slobodi bliži Godardu. Često je opisivala svoj rad kao »cinecriture« koji počiva na vječnoj sinergiji filmskog i literalnog. Uvijek su u prvom planu ženska subjektivnost i interes za ljude s društvenih margina, bilo da autorica pronalazi inspiraciju u literaturi, glazbi, umjetnosti, stvarnom životu, mačkama ili krumpirima u obliku srca. »Volim snimati stvarne ljude«, kazala je jednom.

Prizor iz dokumentarca “Visages villages”

Aktivna do kraja

Taj isti rad može biti autorefleksivan, ekscentričan i krajnje osoban, sveden na njenu parišku Rue Daguerre u kojoj je živjela više od 40 godina. Godine 1960. udala se za slavnog francuskog sineastu Jacquesa Demyja (»Cherbourški kišobrani«), čijim je ranim danima posvetila intimistički komad »Jacquot de Nantes«. A 1977. osnovala je vlastitu produkcijsku kuću Cine-Tamaris.

Bila je aktivna do samoga kraja. To dokazuju i dva posljednja autoričina filma – nomadski doks »Visages villages« (»Ljudi i mjesta«) i intimistički spoj filmske lekcije i ispovijesti »Varda par Agnes«, koji je i sama predstavila prošlog februara u Berlinu, gdje joj je uručena počasna nagrada »Berlinale Camera«. Jer za Vardu film nije zaustavljanje vremena, već hodanje s njime ruku pod ruku. »Čitav život borila sam se za radikalni film«, kazala je u jednom intervjuu. Život joj se ugasio 29. marta u njenom pariškom stanu. Tim povodom iduće izdanje Subversive Film Festivala posvetit će joj veliku retrospektivu.