OSIJEK – Teško je ne biti zadovoljan nakon prve reprizne izvedbe »Mačka u čizmama«, baleta u dva čina domaćeg skladatelja Brune Bjelinskog, koja je održana u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. Odmah na početku treba reći da se radi o predstavi koja je još 2003. postavljena u Zagrebu, a kasnije i u Splitu i to s gotovo istim autorskim timom. I Osijek je na prošlom izdanju Osječkog ljeta kulture već izveo istu predstavu, ali je premijera u kazališnoj zgradi održana prije nekoliko dana. Raspravljati o tome je li nešto premijera ili nije, kao i opetovati već tijekom niza godina izrečene komentare na samu predstavu ne treba biti tema ovoga teksta, ali se o ovoj predstavi može reći puno vrijednih i zanimljivih činjenica.

Prije svih ostalih zaslugu za uspjeh ove predstave ima skladatelj Bruno Bjelinski, čiji se opus (ponovno) pokazuje kao nepravedno zanemaren. Neki kažu da su mu skladbe »neujednačene vrijednosti«, ali slušajući »Mačka u čizmama« vrlo je jasno da se radi o glazbi koja u potpunosti ispunjava svoju umjetničku i pedagošku ulogu, a pritom nikada ne zalazi u trivijalnost ili populizam. Svaki izvedeni takt i dalje je vrlo složen i izvedbeno zahtjevan unatoč prividnoj jednostavnosti, a orkestar koji te taktove treba izvesti nikada izvedbi neće moći pristupiti olako.

Sedam slika

Bjelinski je u svom opusu ostavio velike uspješnice koje se ubrajaju u glazbu za djecu i mlade: svima poznata »Pčelica Maja« ili »Herkul« kao opere, lutkarska predstava »Ružno pače« i baleti »Pinocchio«, »Petar Pan« i »Mačak u čizmama«. Upravo je u »Petru Panu« Bjelinski osim skladateljske preuzeo i ulogu libretista, a što se pokazalo vrlo uspješnim te je na sličan način pristupio i »Mačku u čizmama«. Prvotno je predstavu naručila slavna bečka operna kuća Theater an der Wien, a u Zagrebu je praizvedena 1977. godine u koreografiji Melite Skorupski.

Cijelu priču o Mačku Bjelinski je podijelio u sedam kraćih slika s vrlo jasnom glazbenom dramaturgijom, a teško da se u količini glazbe išta može dodati ili oduzeti. Najbolji dokaz tome je prepuna dvorana u Osijeku u kojoj su čak i djeca vrtićke dobi netremice gledala predstavu. Njih je teško prevariti, a čak i da su toliko pristojni, znakovi nemira bili bi vidljivi u situacijama u kojima predstava gubi na dinamici. Prije svake slike publici je radnja ispričana, ili bolje rečeno otpjevana uz pratnju arhaičnog zvuka čembala, u liku Starog mačka kojeg je u Osijeku utjelovila poznata sopranistica Sanja Toth.

Slojevi iskustva i dugogodišnje kazališne prakse otkrivali su se tijekom izvedbe ove umjetnice, koja je uspješno odradila i režijske (i plesne) zadatke zadobivši simpatije prisutnih. Nakon »najave« uslijedila bi plesno izvedena slika u kojoj je koreografkinja i redateljica Ljiljana Gvozdenović majstorski kombinirala suvremeni plesni izričaj s elementima klasičnog bijelog baleta. Zapravo, može se reći da je ova predstava u potpunosti gotovo savršeni edukacijski materijal za razvoj mlade publike i pobuđivanje ljubavi prema glazbi, plesu i kazalištu. Vrlo su jasno prikazani plesni elementi koji pedagoški uvode novu publiku u apstraktni svijet kazališta, a nikako se ne može reći da se radi o predstavi namijenjenoj samo djeci, jer je dovoljno zanimljiva i odraslima.

Odlični mačci

Plesni ansambl predvodio je Benjamin Skupien kao Mladi mačak, a ravnopravno mu je kvalitetom parirao i Mlinar Ivica kojeg je utjelovio Valentin Domsa. Posebno valja istaknuti i dva mačka-pomagača, koji su u predstavu unijeli i vrlo atraktivne akrobatske elemente: Mačak Danijel Novoselac i Mačak Neven-Lucian Davidović. Uz sveprisutnog Vuka Ognjenovića, koji je zasigurno dobri duh osječkog baletnog ansambla, u predstavi sudjeluje još niz plesača kako domaćih tako i gostiju iz ansambla »Europaballett« iz St. Pöltena.

Iako traje samo sat i dvadeset minuta, predstava ima i pauzu, a osječki su mališani zaslužili toliko čestitki za svoje ponašanje u kazalištu – predstavu su pratili s toliko pozornosti, bez uobičajenih mobitela, priče i ostalih ometanja. Koji recept imaju osječki kulturni djelatnici nije možda toliko poznato, ali zasigurno svojoj mladoj publici pristupaju onako kako treba.

S druge strane i sama je predstava bila prava kazališna predstava. Možda će netko reći da se radi o neinventivnom kazalištu ili »dosadnim« jednodimenzionalnim čitanjima teksta i partiture, ali scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Barbara Bourek i svi ostali suradnici su napravili odličnu predstavu. Mačak u ovoj predstavi, nećete vjerovati, nije bio ni partizan ni ustaša, nije bio obliven krvlju ili imao kojekakve pomaknute ideje, već je bio jednostavno – Mačak iz priče. A publika, mala i velika, bila je time oduševljena. Zanimljivo.

Ostaje jedino žalost zbog činjenice da je glazba bila prethodno snimljena, jer bi cjelokupni dojam zaokružila i pojava orkestra. No u ovim vremenima možda je mudriji ovakav pristup, kako bi se lakše održavale epidemiološke mjere, a i racionalizirali troškovi ogromnog broja glazbenika koji je potreban. Sve u svemu – bravo Osijek!