Pročitali smo

Edouard Louis “Borbe i metamorfoze jedne žene”: Emocionalna studija o oslobađanju žene

Marinko Krmpotić

Ovo je priča o njezinu oslobođenju. O ženskom oslobođenju«, konstatira u ovoj knjizi autor koji je realizaciji te ideje pristupio na, kao to i sam kaže, pomalo neknjiževni način.



Edouard Louis u francuskim je okvirima znano ime, autor niza knjiga koje su nagrađene i stekle su priznanje i kritike i publike. »Borbe i metamorfoze jedne žene« taj će ugled uvećati, djelomično i stoga što je Louis u svom kratkom romanu »Combats et metamorphoses d’une femme« objavljenom prošle godine zašao – iznova – na područje života vlastite obitelji čime je, kao i nekim svojim dosadašnjim radovima u kojima je otvoreno progovorio o svojoj homoseksualnosti i problemima koje je zbog toga imao pri odrastanju, privukao dodatnu pažnju. Naime, nije mali broj čitatelja koji s puno više pažnje, pa i zadovoljstva, čitaju umjetničke tekstove inspirirane stvarnošću i utemeljene na faktima, a ne na fikciji.


Bijeg od fikcije


U slučaju ovog Louisovog rada u središtu pažnje je njegova majka, žena koja ga je, kako piše sam autor, na njezin 45. rođendan, u trenutku kad je njezin sin već postao ugledni književnik, nazvala i rekla: »Gotovo je. Učinila sam to.« »Napustila je mog oca. Otišla je od njega i našla posao. Preselila se u veliki grad, počela se šminkati i putovati. Kad sam je vidio u Parizu, nisam mogao vjerovati da je to moja majka koju poznajem iz djetinjstva. Smijala se, zbijala šale, ispričala mi čak da je upoznala Catherine Deneuve. Ovo je priča o njezinu oslobođenju. O ženskom oslobođenju«, konstatira u ovoj knjizi autor koji je realizaciji te ideje pristupio na, kao to i sam kaže, pomalo neknjiževni način.


Naime, Louis se opredijelio za vrlo kratku formu (sedamdesetak stranica, tri fotografije, kratke cjeline…) kroz koju »bježi« od fikcije i klasičnih okvira radnje pa čitatelj dobiva njegovu direktnu ispovijed o tome tko je njegova majka, kakav je bio njezin život, kako se u sve to uklopio on kao jedno od njezine djece te što je to natjeralo majku da u 45. godini ostavi drugog muža s kojim je imala troje djece te punim jedrima prigrli slobodu.


Priča o majci




Edouard Louis svoj mini roman gradi od nekoliko epizoda vezanih za sjećanje na odrastanje i mladost uz majku, a te epizode – koje nisu kronološki raspoređene, što je još jedan ustupak neklasičnom pristupu pripovijedanju – prati svojim komentarima, promišljanjima i ocjenama. Tako na jednom mjestu dobivamo priču o njegovoj majci i njegovom odrastanju uz nju, ali i tekst kroz koji on nastoji u činjenici da je on bio žrtva negativnih stavova o homoseksualcima, a ona podcjenjivačkih stavova prema ženskom spolu, pronaći zajedničke elemente vezane za borbu za njezino i njegovo oslobođenje. I, naravno, bez poteškoća nalazi te veze izražavajući pritom sreću i zadovoljstvo zbog izborenih sloboda i sebe i svoje majke.


O autoru

 


Edouard Louis (rođen 1992. kao Eddy Bellegueule) odrastao je u selu Hallencourt na sjeveru Francuske. Siromaštvo, nasilje i alkoholizam s kojima se susretao u djetinjstvu glavne su teme njegova književnog rada. Prvi je u široj obitelji maturirao, a 2011. primljen je na prestižnu École Normale Supérieure u Parizu. Godine 2013. službeno je promijenio ime u Edouard Louis. Njegov prvijenac »Raskrstimo s Eddyjem« (2014.) doživio je nesvakidašnju medijsku pozornost i brojne pohvale zbog književne iznimnosti, ali i izazvao kontroverze zbog načina prikazivanja radničke klase i vlastite obitelji. Slijede romani »Povijest nasilja« (2016.) i »Tko je ubio moga oca« (2018.). Kao angažirani pisac, koji u svojim javnim nastupima i manifestima oštro progovara o jačanju desnice i kritizira kapitalističke društvene odnose, smatra se jednim od najvažnijih glasova svoje generacije u Francuskoj gdje uživa status zvijezde, a njegovi su romani dosad prevedeni na tridesetak jezika te uprizoreni na kazališnim daskama.

«Bio sam toliko naviknut na nju nesretnu kod kuće da mi se sreća na njezinu licu doimala poput skandala, varke, laži koju što prije treba raskrinkati«, piše Louis sjećajući se djetinjstva provedenog uz majku, da bi potom kroz nekoliko epizoda vrlo dojmljivo opisao njezine brojne pokušaje ostvarivanja sreće za sebe i svoju obitelj, pri čemu je sjajna epizoda s prikupljanjem svih potrebnih dozvola za državnu financijsku potporu pri organizaciji ljetovanja njihove siromašne obitelji u francuskim Alpama. U popriličnom siromaštvu ionako težak položaj žene dodatno je otežan ponašanjem supruga koji u njoj vidi samo »stroj« za rađanje djece, pranje i kuhanje, a iz tog pakla izlaza nema jer su pred njom stalne obveze. Baš stoga, tek kad joj i najmlađi sin stekne punoljetnost, ona odluči otići. Na svu sreću još uvijek je dovoljno mlada da osjeti ugode žvota koje su joj bile uskraćene zbog nametnutih patrijarhalnih i ostalih društvenih normi koje ženi teško dozvoljavaju slobodu.


Analiza majčina života


U analizi njezinog života, ali i samog sebe te svog ponašanja, Louis je već poslovično krajnje iskren i potpuno otvoren pa priznaje kako je, zbog načina života te i sličnih obitelji u tom dijelu Francuske, i sam prema majci često bio emocionalno hladan i nepravedan, a navodi i primjere kad je se sramio, posebno u gimnazijsko doba. No, nakon što je napustila supruga, on o njoj počinje razmišljati i shvaća svu tragiku njezinog dotadašnjeg života, svu nepravdu kojoj je bila izložena i koju je trpjela samo zbog dobrobiti djece koja to, baš poput Edouarda, nisu znala cijeniti. Njezin hrabri čin tjera ga na analize i prosudbe koje iz temelja mijenjaju njegovo mišljenje o njoj i bude onu davnašnju dječju ljubav o kojoj divno govore završne rečenice ovog kratkog romana koji Louis kraju privodi sjećanjem na riječi koje je njegovoj majci uputila njegova odgojiteljica u vrtiću nakon što je njegovu majku pozvala na razgovor jer se mali Edouard ponašanjem razlikovao od druge djece: »Rekla je da druga djeca žele postati vodoinstalateri ili policajci, a ja govorim da ću postati kralj ili predsjednik republike, da sam se zakleo da ću jednog dana, kad odrastem, odvesti svoju majku daleko od svog oca i da ću joj kupiti dvorac. Volio bih da ova priča o njoj na neki način bude utočište u koje se može skloniti«, završava svoj roman, bolje reći emocionalnu studiju o oslobađanju žene, Edouard Louis koji je, bez sumnje, u svojoj namjeri uspio stvorivši emocionalno snažan i intelektualno moćan i hrabar kratki roman koji itekako može pomoći mnogim ženama koje čitajući ga i same mogu spoznati kolika prava na slobodu imaju.