»Lara« me jako raduje. To je – pogotovo u mojim godinama – jedna vrsta avanture, kakva je dobrodošla i potrebna!
Posljednjih desetak godina najzaposleniji su period u životu riječke glumice Edite Karađole. Slučajno ili ne, taj se period burne aktivnosti poklopio s njenom mirovinom: od 2002. godine – otkako više nije u aktivnom statusu prvakinje ansambla Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci – Edita Karađole neprestano igra u kazališnim predstavama HKD Teatra, za svoje uloge dobila je u tom periodu osam nagrada, profesorica je na riječkom odsjeku Muzičke akademije Zagreb, a odnedavno je stekla široku popularnost ulogom Bake Cvitke u »Larinom izboru«.
– U mirovini sam od 2002.godine, ali kao da nisam! Nagrade sam dobila za uloge koje sam kao umirovljenica ostvarila i u Hrvatskoj drami riječkoga kazališta, i u HKD Teatru. Nagradu hrvatskoga glumišta dobila sam za ulogu služavke u predstavi »Filumena Marturano«, na Festivalu malih scena dobila sam nagradu »Veljko Maričić« za moje uloge u »Ćelavoj pjevačici«, »Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja« i »Životu lude«, za te sam uloge dva puta dobila i riječku kazališnu nagradu »Zlata Nikolić«, pa Marula na festivalu hrvatske drame Marulićevi dani u Splitu i Zlatni smijeh, na Danima satire u Zagrebu.
Ovih dana radi na novoj kazališnoj ulozi – igra Majku u predstavi »Dabogda te majka rodila«, koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca i HKD Teatra – koja nastaje prema knjizi riječke spisateljice Vedrane Rudan. Svakodnevnim probama s redateljicom Tanjom Mandić Rigonat i pretežno ženskim ansamblom predstave, Edita Karađole vratila se kazališnom miljeu.
Jeste li se vidjeli u ulozi Majke, dok ste čitali knjigu Vedrane Rudan?
– Nisam, ali tada nisam ni znala da će se ova knjiga dramatizirati i igrati u Rijeci. No, moram reći nešto drugo: Svi imamo neka iskustva i misli o temama kakvima se bavi Vedrana Rudan u ovoj knjizi. I ja sam čitajući razmišljala kakvi smo prema svojim roditeljima, i koliko moramo biti sretni za sve lijepo što doživimo od svoje djece. Jer i toga, hvala Bogu, ima…
Što se tiče uloge Majke koju igram, još smo na početku proba i još uvijek je tražim – želim je čuti u sebi, u prvom redu ton njezina glasa, jer iz toga dolazi i ponašanje na sceni, njene reakcije, pogledi, vrsta eventualnog smijeha… Upravo taj ton mi je strašno važan – tu i tamo ga načujem, ali je još daleko…
ZOJA
Izravna partnerica u igri vam je Zoja Odak, prvakinja splitskog HNK-a. Poznajete se privatno godinama, ali mi se čini da niste zajedno nikada igrale.
Transformacija je odlika najboljih. Sjećam se okruglog stola nakon »Filumene Marturano« na beogradskom BITEF-u, gdje ste se pojavili u svilenom kostimiću ciklama boje, na potpeticama od 12 centimetara – uspravna, elegantna, nasmijana. Gotovo nitko u vama nije prepoznao skupljenu, skromnu staričicu iz predstave. Još upečatljivija je transformacija u Vješticu u »Životu lude«, koja vam je donijela i najnoviju nagradu!
– Jako sam ponosna na tu nagradu, jer sam se oko uloge Vještice u »Životu lude« jako potrudila. U mojim se godinama popeti na baletne špice, ili igrati sjedeći kolegi na ramenima – to je izuzetan fizički napor koji nisam ni pomišljala da će me zadesiti na daskama. Zbog toga su me čak u nekim obiteljima stavljali za primijer svojim bakama!
Na takav se poduhvat nikada ne bih usudila da nisam radila s izvrsnim gruzijskim redateljem Davidom Doiashvilijem, koji je imao precizno osmišljen svaki segment predstave i točno znao što od kojega glumca želi! U takvom ozračju svi smo dali sve od sebe, radili iznad svojih snaga i dosegli razinu za koju smo mislili da nam nije dostupna.
– Zoja je sjajna glumica, gledam ju godinama na sceni i jako me veseli što sad imam priliku i zaigrati s njom kao partnericom. Nemamo vremena za privatna druženja jer su probe dva puta dnevno, tako da odnose između likova koje igramo otkrivamo izravo, na probama. Svakoga »kopka« njegova uloga, stalno se bavimo njome – kako kaže Marija Crnobori: »Nosimo svoje uloge sa sobom, kao mačka mlade!« – stalno virimo u tekst, tokom čitavog dana…
Majka koju igrate ima 84 godine – glumice nerado igraju likove starije od svoje realne dobi.
– Svatko u sebi nosi neko razdoblje koje mu najbolje leži, a izgleda da je starost moje područje – oduvijek. Kao mlada, čak i na akademiji, dobro sam igrala starije likove, tako da mi je inspicijent u Gavelli jednom rekao: Tko je star – je star!, što mi je tada, kao mladoj glumici, trebao biti kompliment.
CVITKA
I u »Larinom izboru« igrate majku, i to Neli Zlatar, koju igra Ecija Ojdanić! Splićanke, kao partnerice, obilježit će vam ovu sezonu.
– Ecija Ojdanić je uistinu fascinantna na setu! Ta brzina kojom ona svladava ulogu, te goleme količine teksta, sve me to fasciniralo i prije pola godine kad smo počeli snimati, a fascinira me i danas. Ecija je sjajna partnerica i baš mi je drago da je svoju profesionalnu karijeru započela u Rijeci.
Kada ste dobili ponudu da igrate Baku Cvitku, jeste li znali o kakvoj i kolikoj je ulozi riječ?
– Na pilot-snimanju producent mi je rekao da će moja uloga s razvojem serije rasti, ali ja nisam mnogo o tome razmišljala. Mislila sam kako on to kaže tek tako, da glumac ne pomisli da će biti tek epizoda u seriji. Željela sam »priviriti«, vidjeti kako se to rade sapunice, spremila sam se na malu ulogu i mislila kako će taj angažman brzo završiti. Ali je ispalo sasvim suprotno i sada se gombam s putovanjima između Zagreba i Splita. To putovanje traje 8 – 9 sati, autobusom, pa se snima i u Lovranu – jer kuću Zlatarovih »glumi« jedna vila u Lovranu – ali ja srećom najviše snimam u »mojoj kuhinji«, na zagrebačkom Velesajmu, a tek u nekim epizodama na splitskom pazaru, u getu…
Poznato je da snimanja za serije, a osobito sapunice, ne daju glumcu uvid u cjelokupan sadržaj. Kako uspijevate ostati u liku?
– Dobila sam opis uloge, tako da znam kakav karakter igram, a onda dijalozi usmjeravaju tijek radnje. Istina je da se snima na preskoke – malo naprijed, malo natrag – ali ja vodim računa što je bilo prije, a što poslije, a ekipa (koja je, moram reći sjajna i vrlo požrtvovna) brine o kostimu, godišnjim dobima…
JEZIK
Koliko sati u danu radite na setu?
– Nekad samo prijepodne, a nekad od jutra do večeri. Svaki glumac dolazi na set s naučenom ulogom, nikog se ne tiče kada ćete ju naučiti, tako da nastojim iskoristiti svaki trenutak – učim tekst kod kuće, u busu, između proba…
K tomu nastojim biti i jezično točna. Baka Cvitka, naime, govori splitskim natruhama vlaškoga govora i tu mi je dragocjena pomoć supruga – Nenada Šegvića – koji je rođeni Splićanin. Vrlo sam mu zahvalna na uputama koje mi daje što se autentičnosti govora tiče, jer se inače ne bih usudila bilo što izgovoriti!
Koji je vaš rodni govor, koji jezični idiom najbolje poznajete?
– U osnovi moga govora je čisti štokavski. Rasla sam okružena slavonskim, hercegovskim i bosanskim govorom u obitelji; prvih godina živjela sam na Korčuli, potom se školovala u Zagrebu, odrastala u zagrebačkokajkavskom okruženju; kao glumica, dvadesetak godina sam se bavila starohrvatskom, istarskom i primorskom čakavštinom (u suradnji s Čakavskim saborom) – što da vam kažem… Na prijemni za Akademiju otišla sam s Krležinom kajkavskom baladom… Jezik koji poznajem ima doticaja s mnogim izričajima, ali kada se radi o ovako specifičnom segmentu splitskoga govora, zaista mi je potrebna pomoć nekoga tko to zna. Zato i napominjem da mi je suprugova pomoć dragocjena, a to znači da uz mene i on mora raditi na mojoj ulozi. Sve je to veliki angažman – nemaš vremena ni za sebe, ni za obitelj, a o nekoj zabavi da ne govorimo.
PROBE
U kazalištu svakoj premijeri prethode tjedni proba, dok se televizijsko i filmsko snimanje radi s mnogo manje pripreme.
– Da, mnogi su mislili da sam naturščik, neka žena s pazara, pa su me i pitali kako sam uopće »upala« u glumačku ekipu. To znači da sam ostvarila autentičan lik i to mi je kompliment.
– Istina, ali i snimanju prethode probe, samo je sve mnogo brže, a to znači i teže za glumca – ne samo što treba doći spreman na set, s naučenim tekstom koji će se toga dana snimati, već i brzo usvajati sugestije redatelja, brzo reagirati u sceni s partnerom. Dok čekamo da dođemo na red, ili dok nas šminkaju, mi probamo svoje dijaloge i scene. Onda odlazimo u glumačku sobu i tu se odigravaju probe, dolazi redatelj – igramo pred njim, prihvaćamo sugestije, još jednom probamo i – snima se! Redatelj radi po čitav dan, a mi – kad dođe na red naša scena. Dnevno se snimi desetak, dvanaest scena iz raznih epizoda.
Kada ste prihvaćali ulogu u »Larinom izboru«, jeste li znali da će vam se možda kositi s probama u kazališnom segmentu?
– Najprije, nisam ni pomišlajala da će se snimanje ovoliko odužiti! Eto, još uvijek snimamo, iako je to – prema ugovoru koji sam potpisala – već trebalo biti okončano. Do kraja mjeseca imam u kazalištu tri slobodna popodneva, koja ću iskoristiti za snimanja u Zagrebu.
S druge strane, »Lara« me jako raduje. To je – pogotovo u mojim godinama – jedna vrsta avanture, kakva je dobrodošla i potrebna! Na snimanjima sam srela kolege s kojima nemam priliku raditi, upoznala mlade glumce, autorsku i tehničku ekipu – svi sudionici projekta potpuno su odani i solidarni, sve se događa sad i neponovljivo je realistično. Ta neposrednost iscrpljuje, ali i raduje. Svi smo umorni od tog brzog rada, u trenu morate dati sve od sebe, a taj tren – traje cijeli dan… Dakle, ma što neki mislili o sapunicama, to uopće nije lak glumački posao…
