Đuro Seder, iako je kontinentalac prema biografskim odrednicama (rođen u Zagrebu, pohađao akademiju u metropoli), u svojoj se slikarskoj strasti, energičnosti i odvažnom koloritu prepoznaje kao punokrvni Mediteranac. Vidi se to i na njegovoj monografskoj izložbi koja je u sklopu tekućeg, 62. Splitskog ljeta, postavljena u palači Milesi, u srcu Dioklecijanove palače. Tridesetak slika nastalih tijekom tridesetak godina predstavljaju umjetnika izrazite figurativne orijentacije i »jake kolorističke napetosti, naglašeno temperamentnoga rukopisa i znalačke kompozicione organizacije«, kako o ovim radovima govori Tonko Maroević.

Radost življenja

– Riječ je o slikarstvu koje uspješno spaja neposrednost izvođenja i iskustvenost promišljanja, koje umješno koristi ikoničku tradiciju i simboličku referencijalnost motivike, ali znano i naučeno stavlja trajno na kušnju izravnog i svježeg dodira s platnom, kistom, bojom – sa sredstvima koja treba svaki put iznova nadvladati, a ne prepustiti se uhodanim, konvencionalnim, puko ljepotnim rješenjima, ističe Maroević, koji osobito cijeni Sederovo mladenačko reagiranje na pobude »staroga medija« i činjenicu da ga je doveo u vezu sa zahtjevima suvremenoga života.

Najraniji radovi s ove izložbe sežu u 1981. godinu, u vrijeme kad se umjetnici iznova vraćaju slikarstvu kao moćnom mediju koji nudi izravniju, neravnodušnu komunikaciju s publikom. U tom je trenutku, na početku osamdesetih, Seder u likovnosti djelovao već skoro četvrt stoljeća. Diplomirao je 1951. godine, a specijalizaciju kod Marina Tartaglije završio 1953. godine. Kao član grupe »Gorgona« okušao je krajnosti šutnje i ništavila, tišine i nijekanja artikulacije znakovnog sustava.

– U njegovu se prethodnom radu u međuvremenu akumulirala paradoksalna energija, između strastvenog poricanja i žarkog nadanja u snagu likovnog jezika kao cjeline raznih sastojaka – crte i boje, plohe i reljefa, otiska i traga, obrisa i znaka, ističe Tonko Maroević.

Radovi na izložbi mogli bi se svrstati u tri grupe, labavo određene dekadom u kojoj su nastale. One iz osamdesetih najvedrije su, najživahnije. To potvrđuje i ona najranija, znakovito naslovljena »Joie de vivre« (Radost življenja). U toj fazi slikar slavi tjelesnost slikama »Kupači«, »Sirena«, »Tri gracije«.

Tragični povodi

– Iznimka je jedino slika »Čovjek i njegova sjena«, gdje velika mračna mrlja iz pozadine prijeti predstavljenoj figuri, koju uostalom kao da već razdiru ili raspliću drhtavi potezi tamnih otisaka po korpusu. Odnos lica i naličja, pozitiva i negativa, postat će gotovo opsesivnom temom čitavoga Sederova slikarstva – napominje Maroević.

Slikama iz devedesetih godina Seder reagira na izvanjske tragične povode; bavi se temom rata, a jarki kolorit postaje zagasitiji, prigušeniji. Lica su iskrivljena u boli i užasu. Zatim, slike »Mir vama« i »Nebesko rukovanje« otvaraju novu važnu dionicu Sederova rada: sakralnu, biblijsku, starozavjetnu i novozavjetnu motiviku, koju će istraživati u novom mileniju – kao u radu »Posljednja večera«.

– Ono što je u Sederovu slikarstvu posebno i nezamjenjivo, univerzalni su simboli izraženi individualnim rukopisom, odnosno iskonska viđenja procijeđena i preobražena kroz filter vlastitog iskustva, zaključuje Tonko Maroević.