RIJEKA » Na poziv Društva povjesničara umjetnosti Rijeke, Istre i Hrvatskog primorja jučer je u Muzeju grada Rijeke dr. Tomislav Šola održao predavanje na temu »Kako pretvoriti Rijeku u baštinsku destinaciju?«, s naglaskom na strategiju, planiranje i programiranje sektora javne memorije. 

Zablude u muzejskoj djelatnosti

Ugledni muzeolog Tomislav Šola, koji se tijekom posljednjih dvadeset godina u više navrata suočio s planiranjem riječke muzejske budućnost, u sklopu jučerašnjeg predavanja podsjetio je na neke od neostvarenih projekata koje je Rijeci predlagao u tom razdoblju, poput »Muzeja Jadranskog mora« ili »Muzeja rada«, a osvrnuo se i na propali projekt za Muzej moderne i suvremene umjetnosti koji je trebao nastati prenamjenom »T-objekta« u sklopu kompleksa »Rikard Benčić«. 

  Šola smatra kako je riječ o projektu koji je mogao biti ostvaren da se realističnije pristupilo planiranju, te da bi sa skromnijom strategijom on zasigurno uspio, ali se dopustilo da odskliže u svojevrsnu grandomaniju i to ga je učinilo nemogućim. To je primjer lošeg planiranja, u kojem su muzealci dozvolili da im arhitekti određuju sudbinu – kazao je Šola, naglasivši da trebamo biti svjesni konteksta u kojem živimo. 

  – Ne možemo si priuštiti ikonične, skupe zgrade, koje zahtijevaju i skupo održavanje, a kvaliteta programa uvijek treba imati prednost pred kvalitetom prostora. Projekt MMSU-a u »Benčiću« otišao je u smjeru šminkeraja i treba ga vratiti na pravi kolosijek – dodao je Šola. 

  U okviru predavanja Šola se osvrnuo na zablude s kojima treba raskrstiti u muzejskoj djelatnosti i dao niz prijedloga koji mogu pomoći da se ona unaprijedi. Jedna od pogrešaka je pretjerana fascinacija muzeja prošlošću, jer – kako je rekao – muzeji su tim bolji što su bliži našem vremenu, tako da se u njima možemo prepoznati. To je moguće čak i u arheološkim muzejima, jer se i današnji ljudi mogu poistovijetiti sa sudbinama ljudi iz prošlih vremena. 

Cijena kulture

Također, trebalo bi raskrstiti sa zabludom da je kultura veliki potrošač novca, što je obična podvala – smatra Šola. 

  – Jedan tenk, obična kanta za razaranje ljudskih života, košta 5 milijuna dolara, a Guggenheim muzej u Bilbaou izgrađen je za 125 milijuna, dok leteća kantica F35 košta dvostruko. Da se novac uložen u kulturu višestruko vraća, pokazuju primjeri nekad zapuštenih gradova poput Glasgowa, Bilbaoa, Liverpoola ili Manchestera, gdje su upravo kultura i baština bili temelj njihova preporoda. Liverpool je, primjerice, izgradnjom pet muzeja privukao 1,3 milijunu posjetitelja – osvrnuo se Šola. 

  Upozorivši na problem necjelovitog pristupa baštini, Šola je apostrofirao važnost multidisciplinarnog pristupa i suradničkog odnosa svih institucija javne memorije (muzeji, knjižnice, arhivi…), a kao glavne kočničare napretka naveo je nedostatak profesionalnog obrazovanja i dobre administracije, toleriranje lijenosti i nerada kao očekivanog ponašanja i prešutnog kulturnog obrasca, političko kadriranje te destimuliranje, pa čak i kažnjavanje kreativnosti. 

Konzervativna i amaterska Rijeka

Govoreći o tome što Rijeci u ovom trenutku nedostaje, Tomislav Šola naveo je – manjak kulturnih sadržaja, nedostatak međunarodnih kulturnih sadržaja europskog duha i dimenzije te inovativnih sadržaja u međunarodnim razmjerima, kao i sadržaja koji valoriziraju i komuniciraju baštinu u cjelokupnom značenju. Spomenuo je i potrebu za dodatnim institucijama, poput interpretacijskih centara, a ukazujući na potrebu specijalističkog baštinskog obrazovanja prisjetio se da je rektoru riječkog Sveučilišta svojedobno predložio osnivanje specijalističkog studija javne memorije, ali nikad nije dobio povratnu informaciju. 

  Osvrnuvši se na riječku situaciju, već opterećenu poviješću neuspjeha, Šola je kao probleme detektirao nejedinstven nastup u planiranju, parcijalne odluke, nerazumljivu mješavinu javnog i privatnog odlučivanja. Upitao se je jesu li struka i Grad spremni na radikalna i inventivna rješenja, a postojeće prijedloge ocijenio sadržajem, imenima, očekivanjima i inovacijom – konzervativnima. 

  Posebno se osvrnuo na upliv amaterizma u muzejsku djelatnost, navevši kao primjere riječki Peek & Poke te Muzej djetinjstva. Po njegovom mišljenju, potpuna je besmislica muzejima davati generička imena, kao i strane nazive. Tko će doći u Rijeku kao baštinsku destinaciju da bi posjetio Peek & Poke – zapitao se Šola, i konstatirao kako nitko neće potegnuti veliki put da bi vidio karikaturu onoga što već ima doma. 

Približiti se publici

Između ostalog, Šola je naglasio da su muzeji izrazito komunikacijske ustanove, a na pitanje iz publike kako povećati vidljivost muzeja i privući posjetitelje, odgovorio je: »Dajte im ono što njima treba! Izložbe koje će govoriti na način koji je blizak publici«. 

  Kao primjer jedne od takvih izložbi Šola je naveo izložbu »Masovna kultura«, koja je prije tridesetak godina izazvala senzaciju u Nizozemskoj, a govorila je o običnim ljudima prateći nekoliko obitelji kroz sve segmente njihova života. Izložba je bila neprestano u medijima i produživano je njezino trajanje, a da posjetiteljima nije nudila ništa više od slike vlastita života. 

  – Kod nas bi možda imalo smisla napraviti izložbu o nezaposlenosti. To bi sigurno privuklo publiku, a mogli bismo kao struka za početak predložiti besplatan ulaz u muzeje za sve nezaposlene. Time bismo izgubili dva posto ni od čega, ali bismo pokazali da želimo ući u socijalni dijalog – zaključio je Šola.