Nakon sjajnog doksa »Zračna luka Tempelhof« prikazanog u sklopu jednog od recentnih izdanja Subversive Film Festivala, ambijentiranog u terminalu istoimenog bivšeg berlinskog aerodroma transformiranog u prihvatilište za sirijske i ine izbjeglice, brazilski sineast Karim Ainouz s berlinskom adresom nastavlja slijediti slične aktivističke narative.

Iako je Ainouzov najnoviji doks »Nardjes A.« bliži njegovu igranofilmskom remek-djelu »Nevidljivi život Euridice Gusmao«, adaptaciji istoimenog u nas prevedenog romana Marte Batalhe, jer se oba filma bave ženama i njihovim emancipacijama. Iako Euridice i Nardjes dijeli naizgled velik geografski i politički jaz (Brazil vs. Alžir). U fokusu je Nardjes Asli, koja se 8. ožujka 2019. na Međunarodni dan žena pridružuje velikim nenasilnim prosvjedima protiv još jedne kandidature 82-godišnjeg i očito doživotnog alžirskog predsjednika Bouteflike, koji je tada krenuo u svoj četvrti mandat. Prosvjedi su bili poznati i kao »revolucija osmijeha«.

Nardjes je kazališna glumica koja živi u radničkoj četvrti Alžira poznatijoj kao Bahdžerđa, radeći honorarno u kazališnom kafiću. Otac joj je bio komunist i od njega je naslijedila buntovničku narav. Njena je misija boriti se za bolje i pravednije društvo. Iste ciljeve dijeli i s tisućama prosvjednika s kojima se zatekla u euforiji »hiraka« (»pokreta«). Za razliku od »nevidljive« Euridice, ona je itekako vidljiva, s vječnim osmijehom na licu. Ainouz je prati tijekom 24 sata svojim energičnim smartphoneom, gotovo na isti način kao što je Agnes Varda pratila svoju Cleo, ali od 5 do 7, dok izgovara revolucionarne slogane. Ona je ta koja nastavlja obiteljsku komunističku tradiciju. Samo što u igri više nisu francuski kolonizatori protiv kojih su se borili njeni očevi i djedovi, već su u njenom fokusu neki novi diktatori koji bi htjeli vladati vječno.

Kolektivna vizija

Zatekli smo se dakle u društvu jedne žene čiji je cjelokupni politički kredo sveden na rađanje novog demokratskog Alžira u još jednom arapskom proljeću. Pritom autor slijedi preciznu dokumentarnu tradiciju fokusiranu na sjećanja, iako ne zanemaruje onu igranofilmsku, prateći svoju aktericu kroz nemirne i bučne ulice Alžira. Jer, autorov osobni pogled ubrzo prerasta u kolektivnu viziju iskustva. Viziju jedne žene koja se pridružuje masi i gubi u toj istoj masi prosvjednika s kojima dijeli identična iskustva i ciljeve. Ciljeve koji praktički poništavaju klasne, religiozne i ideološke razlike. U totalno adrenalinskom iskustvu fešte, gotovo halucinantnom, u kojem Alžir postaje teatar revolucije.

Jer, Ainouz nije jedini koji koristi smartphone da bi njime dokumentirao prosvjede u kojima sudjeluje njegova nasmijana heroina. Koriste ih i sami prosvjednici, uključivši i samu Nardjes, da bi fotografirali događaj kao njegovi izravni svjedoci. Zato praksa dokumentiranja nije ekskluzivni autorov privilegij, već on dijeli objektiv smartphonea s prosvjednicima kao jedino moguće sredstvo masovne komunikacije, da bi »subvertirali« stari svijet i njegov poredak. Jer, već dugo nije masovni neposluh prikazan na velikom platnu s takvom žestinom i moralnim uvažavanjem. U eksplozivnih 80 minuta koji igraju na nevjerojatnu snagu slika, ali i svake geste koju te slike pokazuju.

Crna Meduza

Naravno, slične filmske kronike arapskog »proljetnog« bunta nisu nikakva novost. Prisjetimo se izvrsnog doksa »Amal« u režiji Mohameda Siama, prikazanog u paralelnom programu Teen Dox u sklopu jednog od recentnijih izdanja ZagrebDoxa, koji također ima u fokusu jednu buntovnu heroinu. Tu je i seminalni Noujaimov »Trg« u kojem Tahrir postaje ono što su Ainouzu ulice i trgovi Alžira. Ali i neki novi akteri poput braće Ismaela & Youssefa Chebija (šifra: »Black Medusa«) inspiriranih kultnim klasikom Abela Ferrare »Ms 45«, minus katarza, koji sonidiraju postrevolucionarni Tunis u zanosnom spoju talijanskog gialla i noira, u kojem se slom jedne »revolucije« promatra očima gnjevne Nade. Sa silovanom ženom koja odbija preuzeti ulogu žrtve. U potrazi za krvlju.

Možda je osmijeh Nardjes A. istinski simbol svih arapskih proljeća. No nakon proljeća ostaje Nada kao kvintesencija rape-revenge fantazija. Iako se Ismael Chebi još u prethodnom doksu »Babilon« referirao na Arapsko proljeće u sudbini libijskih izbjeglica koji su pokušali pronaći obećani raj u susjednom Tunisu u bijegu od rata. No, ako nam je stalo do relevantne sondaže onog što je prethodilo alžirskoj revoluciji i nasmijanoj Nerdjes, valja pričekati iduće izdanje Filmskih mutacija posvećenih alžirskom autorskom gerilcu Tariqu Teguiji i svim njegovim »Zanj revolucijama«, koje nas vraćaju u izgubljena vremena prerano ugaslih riječkih Mediteranskih igara, festivala mediteranskog filma, koje su tom istom radikalnom sineastu ostavile izniman prostor.