Clare Fischer je bio jedan od najsvestranijih glazbenika u jazzu. Pet puta je nominiran za nagradu Grammy, a dobio ju je dva puta: 1981. za album »Clare Fischer & Salsa Picante – 2+2« i 1986. za album »Freefall«. Majstor raznih stilova, Fischer je magistrirao klasičnu kompoziciju na Državnom sveučilištu Michigan. Obožavao je Stravinskog, Šostakoviča, Bartoka i Berga, ali i jazziste poput Meade Lux Lewisa, Nat King Colea, Buda Powela ili Leeja Konitza. Bio je klavirist i umjetnički direktor glasovite vokalne skupine Hi-Los.

Fischer je sudjelovao na snimanjima više od sto albuma drugih glazbenika, a objavio ih je četrdesetak kao vođa sastava ili solo. Jedan od najpoznatijih je »Thesaures«, album koji je snimio 1968. i koji je doživio mnogobrojna reizdanja. Nekoliko je puta pod drugim nazivom objavljen kao LP, a poslije i na CD-u s izvornom naslovnicom. Reizdan je i u japanskoj ediciji Jazz Best Collection 1000. Na ovom su snimanju u njegovu big bandu svirali glasoviti jazzisti, među ostalima trubač Conte Candoli, saksofonisti Gary Foster i Warne Marsh i bubnjar Larry Bunker. Fischer, koji u izvedbi vlastite skladbe posvećene braći Kennedy svira solo na alt saksofonu, uz koncertni svira i električni klavir. 

»Zahvaljujući elektronici prigodom sviranja električnog glasovira ne trebate koristiti snagu, rekao je u razgovoru koji smo vodili prigodom nastupa što ga je održao 2002. u Zagrebu. »Želite li glasovir svirati glasnije morate koristiti više snage. To me ne zanima. Zanima me ostvariti ono što želim, a da me oni koji me slušaju dobro čuju. Ozvučenje elektronskih glazbala savršeno odgovara onome što želim.«

Prava religija

Fischer je surađivao, uglavnom pisavši skladbe i aranžmane, s brojnim jazzistima poput Georgea Shearinga, Branforda Marsalisa ili Dianne Schuur, ali i pop glazbenicima poput Natalie Cole, Chaka Khan, Princea, Paula McCartneya, Celine Dion, Michaela Jacksona, Roberta Palmera i drugih. Skladao je komornu i simfonijsku glazbu, a njegova skladba »The Duke, Swee’pea and Me« za solo klarinet i simfonijski orkestar bilježi brojne izvedbe diljem svijeta. Njegove skladbe, od kojih su neke, primjerice »Pensativa« i »Elizete«, postale standardima, izvode drugi glazbenici, a neki od njih posvetili su mu svoje albume. Na ovom albumu izvodi vlastita, ali i djela drugih autora: Stewarta Fischera, Lenniea Tristana i Billyja Strayhorna. Jednu od vlastitih skladbi uvrštenih na ovo izdanje, »The Duke«, posvetio je Dukeu Ellingtonu kojeg je iznimno cijenio. Upravo je on napisao aranžmane za album Dizzyja Gillespiea »A Portrait of Duke Ellington« s velikanovim djelima.

Album »Thesaures« predstavlja Fischera kao glazbenika koji je s razumijevanjem uronio u razne podžanrove jazza, od swinga, preko afro-kuban jazza do bossa nove. »Jazz? Nema jazza«, rekao je. »Također možemo reći da postoji mnogo različitih vrsta jazza. Prije pedeset godina postojao je jedan jazz. Svi su vjerovali u isto i izvodili istu glazbu. Tada su je počeli raščlanjivati u manje podgrupe, pa su nastajale različite vrste jazza. Svatko je mislio da je upravo to što on izvodi istinski jazz, a ne ono što drugi sviraju, poput religioznih ljudi koji misle da je samo njihova religija ona prava, a sve ostale su pogrešne. Do danas se formiralo puno stilova, a predstavnici pojedinih stilova i pristupa jedni druge ne slušaju. No, glazbu ne treba dijeliti.«

Izvorna kubanska glazba

Jedan od najvažnijih podžanrova u Fischerovoj karijeri je afro-kuban jazz koji je zastupljen i na ovom albumu. Primjerice, njegova skladba »Miles Behind« obojena je latino bojama, onima koje je najviše volio. Naime, obožavao je latin-jazz i brazilsku glazbu i bio je jedan od najznačajnijih aranžera tog stila. Pisao je aranžamane za Sergia Mendesa, Joaoa Gilberta i druge, a vodio je vlasiti sastav Salsa Picante eklektičnog pristupa. »Tijekom šezdesetogodišnje karijere prošao sam kroz mnogo stilskih promjena«, rekao je. »Španjolski je moj drugi jezik jer sam se rano zainteresirao za kubansku glazbu. Kad sam 1958. preselio u Los Angeles, odlazio sam u Bario Latino i učio svirati mambo, guajiru i ostale stilove kubanske glazbe. To je bila moja izobrazba. U to doba u SAD-u je nastupao latin-jazz sastav što ga je vodio Cal Tjader. Napisao sam aranžmane za tri njegova albuma, a poslije sam mu se pridružio i kao instrumentalist i svirao u njegovim ansamblima. No, više me zanima izvorna kubanska glazba nego izmijenjene inačice.«

Neke su skladbe prožete elementima brazilske glazbe koja je također obilježila Fischerovo stvaralaštvo. Surađivao je s uglednim brazilskim glazbenicima, među ostalima s Antoniom Carlosom Jobimom. »Kad sam zavolio brazilsku glazbu, odmah sam naučio portugalski«, rekao je. »Brazilska glazba ima osobit zvuk. Ali, poteškoća je u tome što su Brazilci zainteresirani za oponašanje onoga što dolazi iz SAD-a, što je sramota. Uđete li u neki restoran u Rio de Janeiru, u njemu nećete čuti brazilsku glazbu. Tamo će svirati američka pop ili rock glazba. Odvratno je vidjeti što svijet prihvaća kao naš izvozni proizvod – ono što najmanje zaslužuje, što je najmanje značajno.«