ZAGREB Nije Zagreb to što jest zbog Zrinjevca, nego zbog čovjeka koji šeće po njemu, koji živi u tom gradu, čiji se životni prostor nalazi na nekom drugom, manje »važnom« mjestu, rekao je ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt Miroslav Gašparović o fotografskom ciklusu »Zagreb – skice za portret grada« Stanka Abadžića. Istoimenom izložbom, otvorenom preksinoć u tom muzeju, proslavljena je donacija tog Abadžićevog zagrebačkog ciklusa Zbirci novije fotografije MUO-a. 

    Netko bi mogao površno zaključiti da su aktovi, nedavno izloženi u novozagrebačkom Centru za kulturu, dijametralno suprotan pol u odnosu na ovaj dio Abadžićeva fotografskog opusa, no sličnosti su veće i važnije nego što se na prvi pogled čini: umjetnikovo traženje skrivenih zakutaka urbane metropole također je ogoljavanje, pred njegovim objektivom grad je živo, pulsirajuće biće koje diše kroz slučajne prolaznike, dokone goste kafića, zamišljene radnike koji su uzeli predah, dječake koji za nečim jure, djevojčice koje se igraju u sjenovitom dvorištu. Miroslav Gašparović kaže da su mnoge fotografije iz ovog ciklusa bezvremenske. 

    – Mogle su nastati i u doba Toše Dabca, Đure Janekovića i Cartier-Bressona, ali je potpuno jasno da ne mogu biti njihovo djelo. Oko Stanka Abadžića zaustavlja se često na sličnim motivima, ali ih vidi drugačije. Njega ne privlači socijalni moment, ni snažna ekspresivnost – kaže Gašparović, primjećujući da Abadžića više privlači specifičan odnos svjetla i sjene negoli neki socijalni ili narativni moment. 

    Kao što je to dosad činio u svojim pariškim i praškim ciklusima, i ovdje Abadžić otkriva neprepoznatljive dijelove grada, koje čak i njegovi stanovnici neće lako prepoznati. Na jednoj fotografiji par časnih sestara prolazi pokraj golemih izbočenih usana Muzeja ulične umjetnosti u Branimirovoj, na drugoj je jedan starinski bicikl posred popločane ulice koja priziva misao na kakav mediteranski geto, na trećoj je »uhvaćen« par uličnih prodavača rabljenih knjiga i stripova, dok iduća opet djeluje kao eksperiment s vremenskim strojem: u jednu od rijetkih urarskih radnji retro štiha koje su preživjele globalizaciju, ulazi čovjek koji pod miškom nosi ogroman, okrugli, crno-bijeli sat i ništa na toj slici ne odaje da je ona nastala tek 2008. godine. 

    Fotografije koje će postati dijelom fundusa MUO-a, nastajale su u protekle četiri godine. Najsvježije datiraju iz siječnja 2012. i prikazuju bajkovite momente sniježnog Zagreba. Izložba ostaje otvorena do 6. svibnja.