Bliskost cirkusa, sporta i varijetea u režiji Maksima Komara i njegove češko-finske »Slapstick Sonate« privukla je na Scenu Travnu sve uzraste i gledateljske profile, potvrdivši da novozagrebačkoj lokaciji trebaju izvedbe koje nadmašuju klasične formate kazališnih predstava i radionica. Pa premda je štap (spreman isprašiti ovaj ili onaj tur) zaštitni znak europske komediografije od Plauta do danas, »slapstick« čijim se jezikom služi češka predstava prvenstveno je vezan za rane kinematografske radove Bustera Keatona, Charlija Chaplina i drugih majstora filmskog popikavanja i »zapinjanja« kad god su opterećeni dugačkom daskom na ramenu.

  Gospođica loptica

Dramaturšku okosnicu predstave, uz daske reketa za badminton i dugačke daske za penjanje te akrobatsko skakanje i gimnastčke premete izvođača, čini i dotjerana badmintonska loptica, naglašeno pernata i lepršava, uvijek spremna preletjeti ili kliznuti nekom čvrstom linijom scenske podloge. Loptice najavljuju predstavu »pjenušavo« leteći uvis stražnjim planom pozornice, da bi zatim loptica postala baletna protagonistica u bijeloj haljinici, s posebnom točkom vrtoglave, mahnite vrtnje na cirkuskom obruču. 

   Velika kvaliteta cirkusa »La Putyka« sastoji se ne samo u domišljenoj kompoziciji i finoj arhitekturi točaka ove gotovo dvosatne predstave, nego i u vrituoznosti izvođača (poimence: Šárka Bočková, Jirí Weissmann, Vojtech Fülep, Anna Schmidtmajerová, Daniel Komarov, Michal Boltnar), sposobnih uspostaviti mnogo više od ironijskog ili nostalgičnog konteksta akrobatske izvedbe. Veoma je važno što češka kompanija njeguje »starocirkusku« posvećenost fizičkoj disciplini, kako na planu zračnih vještina izvođača, tako i u domeni glumačkog izraza, točnije rečeno klaunerije. 

   Veliki broj suvremenih novocirkuskih družina tretira vještinu kao neku vrstu muzejskog ili »opresivnog« znanja, daleko se više oslanjajući na trik i konceptualnu montažu, negoli na plesnu, gimnastičku, sportsku ili akrobatsku virtuoznost tijela. No suvremenom umjetniku novog cirkusa trebaju ne samo starije riznice fizičke ekspresivnosti, nego i što širi dijapazon izvedbenih praksi, koje zaista obuhvaćaju i sport i balet i klauneriju i glumu i suvremeni ples i akrobatiku. 

  Gospodin štap

Najdojmljivija točka »Slapstick Sonate«, dakako ostavljena za kraj predstave, koordinacijska je vježba na razmeđi plesa, sporta i žongliranja, u kojoj se izvođači tijekom igre presvlače i pri tom jedan drugome dobacuju (iz ruke u ruku) sve veću količinu reketa. Radost i zaigranost ovog finala ukida svaku rigidnost scenskog štapa, spajaći liniju reketa i kružnicu loptice u međusobno zamjenjivu krivulju fluidne transformacije objekta. 

   Jedini prigovor koji možemo staviti skupini »La Putyka« tiče se namjernog i sustavnog izbjegavanja svake političnosti izvedbe, pa i preskakanja činjenice da je badminton nastao kao kolonijalna zabava britanskih oficira i njihovih dokonih supruga tijekom prvotnih boravaka u Indiji. Ovaj bijeg izvedbe od neugodnih dimenzija sportskog i vojnog drila svakako govori u prilog sve većoj potrebi kazalištaraca da naglase i prigrle moć fantazije, a možda i o osjećaju nemoći pred svjetovima u kojima princip igre malokad pobjeđuje načelo neposredne koristi. 

   U tom se smislu nesavitljivi »štap« komercijalnosti ipak vraća kako bi nas progonio, a ne oslobodio vanjskih i unutarnjih ograničenja. Predstava »Slapstick Sonata« svjesno je izabrala biti popularno dopadljiva i vješto slaviti igru igre radi, no možda bi konačni rezultat bio još kvalitetniji da se nadigralo i sam imperativ stalnog zabavljaštva.