Opći izbori u BiH održani prije tjedan dana ipak su u politički život ove zemlje unijeli neke značajne promjene. Jedna od njih, možda i najvažnija, jest to da je u Predsjedništvo BiH kao predstavnica Hrvata nakon osam godina izabrana osoba za koju su Hrvati BiH i glasovali.

Naime, izborni zakon ostavlja mogućnost da za hrvatskog predstavnika mogu glasovati svi građani Federacije BiH, jednog od dva BiH entiteta, bez obzira na nacionalnost.

A budući da Bošnjaka u tom entitetu ima četiri puta više, dosad se već četiri puta – 2006., 2010, 2018. i 2022., dogodilo da bošnjačkim glasovima kao predstavnik Hrvata bude izabran predsjednik Demokratske fronte (DF) Željko Komšić.

Strašenje birača

To je godinama bio jedan od glavnih prijepora između Hrvata i Bošnjaka. Dio hrvatske političke elite koristio je to kao argument za dokazivanje teškog položaja Hrvata u BiH.

Prešućujući činjenicu da Daytonski sporazum, čiji je dio i ovakav izborni zakon, svojim drugim rješenjima Hrvatima u BiH osigurava na svim razinama vlasti; državnoj, entitetskoj i lokalnoj, utjecaj daleko veći nego što bi ga imali kada bi se gledao samo njihov udio u stanovništvu koji iznosi 15 posto.

Pobjeda Filipović izazvala je bojazan u dijelu Bošnjaka da bi sada u Predsjedništvu BiH Darijana Filipović zajedno s predstavnicom Srba Željkom Cvijanović mogla činiti nekakav antibošnjački blok koji bi preglasavao bošnjačkog člana Predsjedništva Denisa Bećirovića.

Novinar portala Faktor, asistent na Univerzitetu u Sarajevu i doktorand politologije Hamza Memišević na sve ovo gleda puno optimističnije.

Hamza Memišević

– Dozvolite da budem malo politički nekorektan. U proteklom sazivu Predsjedništva BiH imali smo Komšića, Bećirovića i Cvijanović. Dakle, ako ćemo stvari promatrati kroz nacionalnu i političku matematiku, imali smo odnos dva prema jedan.

Uz to, na čelu Ministarstva vanjskih poslova bio je Elmedin Konaković. Ako je, dakle, ta politička konfiguracija trebala značiti određenu vrstu prevlasti, onda moramo priznati da stvarnost nije bila baš takva.

Najbolji primjer za to je Milorad Dodik. Bez obzira na to što tko misli o njegovoj politici, činjenica je da je u međuvremenu došlo do skidanja američkih sankcija i da je on ponovo otvorio prostor za svoje međunarodno političko djelovanje.

Dakle, nije se dogodilo ono što bi se iz jednostavne formule dva jedan moglo očekivati. I baš zato sam skeptičan prema pokušaju da se i novi saziv Predsjedništva objasni prostom matematikom – dva protiv jednog ili, u ovom slučaju, navodno dva protiv Bošnjaka.

Zato mi je priča o nekakvom »protubošnjačkom bloku« u novom Predsjedništvu pomalo zanimljiva. Koliko sam mogao pratiti, ta je teza u javnost najviše dolazila iz političkih krugova bliskih Komšiću.

To je, da budemo pošteni, sasvim legitimno predizborno sredstvo. Svaka politika pokušava mobilizirati svoje birače. Ali nakon izbora ipak treba napraviti razliku između predizborne poruke i političke stvarnosti, smatra Memišević.

Dodikovi manevri

Profesor Davor Gjenero također smatra da nije izvjesno da bi se Filipović i Cvijanović mogle udružiti i stalno nadglasavati Bećirovića.

– Takve su izjave dijela Bošnjaka samo isprika za to što je bošnjačko političko tijelo neko vrijeme mislilo da ima pravo drugima birati njihovu elitu samo zbog brojnosti.

Tih 16 godina s Komšićem u Predsjedništvu BiH je napravilo veliku štetu u odnosima Hrvata i Bošnjaka. Stvoreno je veliko nepovjerenje i uvjeti u kojima su Hrvati bili primorani bez svog člana Predsjedništva dogovorima s Miloradom Dodikom štititi neke svoje interese.

Dodik je u međuvremenu, međutim, potpuno iskočio iz kolosijeka. I on doista više nije akter s kojim se može bez zabrinutosti razgovarati. Na kraju su Komšić i njegov kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva Slaven Kovačević lansirali priču da ako Filipović bude izabrana da bi u tom slučaju bio otvoren put Dodiku da preuzme nakon izbora poziciju premijera Republike Srpske.

Jer da bi ona i Cvijanović izglasale amnestiju za ono za što je osuđen. Što je potpuno lažna informacija jer o pitanjima amnestije i sličnim pitanjima Predsjedništvo ne odlučuje većinom nego konsenzusom. Ta je priča trebala psihološki utjecati na bošnjačko političko tijelo, smatra Gjenero.

Davor Gjenero / Foto Marko Gracin

I sam Dodik je na nekoliko svojih predizbornih skupova govorio o mogućnosti da postane premijer Republike Srpske, ali za to bi trebalo staviti izvan snage presudu po kojoj mu je na šest godina zabranjeno obnašanje bilo kakve javne funkcije.

I Memišević smatra da je to nemoguće.

– Tu postoji i jedna zanimljiva politička ironija. Krugovi koji danas upozoravaju da će na scenu stupiti nekakav »protubošnjački blok« baš su prilikom popisa stanovništva 2013. godine uvjeravali Bošnjake da se ne trebaju izjašnjavati kao Bošnjaci, jer time navodno rade protiv interesa BiH.

Što se tiče Filipović i Cvijanović, one se mogu slagati oko pojedinih pitanja i mogu imati zajedničke političke interese. Ali od toga do zaključka da će dvije članice napraviti blok koji će moći raditi što želi postoji poprilična udaljenost.

Predsjedništvo ipak ima vrlo precizne mehanizme odlučivanja. Posebno je zanimljiva priča da bi njih dvije mogle zajedno pomilovati Dodika. Pomilovanja su nadležnost prenesena na Predsjedništvo BiH zakonom, a za takve prenesene nadležnosti Poslovnik predviđa konsenzus. Dakle, ne funkcionira to baš tako da se dvije članice sastanu, preglasaju trećeg člana i riješe Dodikov pravni problem, naglašava Memišević.

Utjecaj Srbije

Međutim, u BiH već godinama postoje jako bliski odnosi između HDZ-a BiH i njegovog predsjednika Dragana Čovića i Dodika i njegovog SNSD-a.

– Ali postoji nešto što bih ipak ozbiljno pratio. Ne hoće li postojati »protubošnjački blok«, nego hoće li se u pojedinim pitanjima poklopiti interesi hrvatske i srpske politike.

To je legitimno političko pitanje. Ako se to dogodi, onda nije dovoljno svaki takav dogovor proglasiti protubošnjačkim. Na njega treba odgovoriti vlastitom politikom.

A kada govorimo o Dodiku, mislim da je pogrešno njegovu budućnost promatrati samo kroz Sarajevo i Predsjedništvo BiH. Njegov politički prostor u velikoj mjeri ovisi i o Washingtonu.

Amerikanci su već pokazali koliko mogu utjecati na njegovu političku poziciju, pa će njihov odnos prema Dodiku biti važan faktor njegovog daljnjeg političkog angažmana.

Na prilike unutar srpske politike svakako će utjecati i ono što se bude događalo u Srbiji nakon izbora koncem listopada. Zato ne bih unaprijed govorio ni o »protubošnjačkom savezu«, ali ne bih ni zatvarao oči pred mogućnošću da se interesi Filipović i Cvijanović u nekim pitanjima poklope.

To nije nikakva teorija, nego normalna politička mogućnost. Ali samo njihovo slaganje ne znači automatski da je riječ o nečemu lošem. Pitanje je oko čega će se slagati i što će iz tih dogovora proizaći. Uostalom, politika se ne vodi tako da svaki dogovor drugih unaprijed proglašavamo udarom na vlastite interese.

Ako se dvije strane dogovore oko nečega što odgovara njihovim biračima, onda je posao bošnjačke politike da na to odgovori – argumentom, pregovorima i vlastitom politikom.

Ako joj je jedini odgovor da iza svega stoji neki novi »protubošnjački blok«, onda problem možda nije u tom savezu, nego u nedostatku vlastitog političkog odgovora, smatra Memišević.

U kontekstu rasprava o budućem načinu funkcioniranja Predsjedništva, treba svakako uočiti i događaje koji ukazuju na izvjesno zatopljavanje odnosa između Hrvata i Bošnjaka. I Filipović i Čović su nakon objave rezultata javno zahvalili Bošnjacima što se nisu miješali u izbore hrvatskog člana Predsjedništva.

– To je najbolje što je Čović napravio. Ljude nije toliko iznenadilo što je to napravila gospođa Filipović jer je u Sarajevu ocjenjuju kao osobu koja je izrazito prihvatljiva za suradnju.

Ona ima vrlo pristojne odnose sa SDP-om BiH s kojim je surađivala u Federaciji. Od Čovića je to bilo vrlo ugodno iznenađenje, pogotovo ta zahvala Bošnjacima što nisu prelijevali glasove.

To je signal da bi se taj zid nepovjerenja mogao početi prevladavati. Izrazito je dobro da je Filipović naglašeno inzistirala na konstitucionalnom patriotizmu Hrvata u BiH.

Strašno je važno da se Hrvati u BiH ponašaju onako kako se, recimo, Milorad Pupovac ponaša u Hrvatskoj, naglašavajući da je Hrvatska njegova domovina i da Srbi u Hrvatskoj rješavaju svoje probleme, a ne negdje drugdje, smatra Gjenero.

Vraćanje povjerenja

I Memišević smatra da ima elemenata zatopljavanja u odnosima Bošnjaka i Hrvata.

– Ali da bismo to razumjeli, treba se vratiti na događaje iz sredine ove godine. U Zagrebu je održana konferencija o trećem entitetu, a potom je Domovinski pokret pokrenuo i inicijativu za posebnu izbornu jedinicu za Hrvate u BiH.

Međutim, te ideje nisu dobile podršku predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića. On je vrlo jasno rekao da u ovom trenutku ne vidi mogućnost za formiranje trećeg entiteta u BiH.

Meni je tu zanimljiva jedna povijesna paralela. Za vrijeme rata u BiH, projekt Herceg-Bosne nije mogao opstati bez političke i druge potpore Zagreba. Zagreb ga je, kada je procijenio da je to njegov interes, i ugasio.

Danas isti taj Zagreb, odnosno Plenković, govori da ne vidi realnu mogućnost stvaranja trećeg entiteta. To meni govori nešto vrlo jednostavno – ideja trećeg entiteta kao političkog projekta je završena.

Čini mi se da Plenković razumije ono što dio bošnjačke politike još ne razumije dovoljno, da se o budućem uređenju BiH ne može odlučiti bez Bošnjaka. Korisnije je stvari postaviti vrlo jednostavno, a to je da sva tri naroda u BiH imaju svoje crvene linije.

Za Srbe je to Republika Srpska, za Hrvate legitimno političko predstavljanje, a za Bošnjake teritorijalni integritet i cjelovitost BiH. Zato bi baš bošnjačka politika trebala prva otvoriti pitanje izmjena Izbornog zakona.

Zašto bi se zakon mijenjao samo zato što postoji hrvatsko pitanje? Ima još pitanja, ima presuda koje čekaju svoj epilog i ne vidim zašto bi jedno pitanje bilo važnije od drugoga.

Ako već otvaramo Izborni zakon, onda ga treba otvoriti cijelog. Ali onda treba prihvatiti i ono što iz takvog razgovora nužno proizlazi, da rješenje ne može biti nametnuto logikom jednog ili dva naroda.

Ako želimo napraviti iskorak, treba nam dogovor sva tri naroda. Sve drugo, osobito politika dva protiv jednog, samo će proizvesti novu blokadu. Ako od toga krenemo, onda se možemo pitati gdje postoji prostor za dogovor.

Možda baš tu treba tražiti i odgovor na pitanje o zatopljavanju. Ono neće nastati tako što će jedan narod drugome objašnjavati da treba odustati od svojih interesa.

Može nastati tek kada se prihvati da i drugi imaju svoje političke interese i kada se unutar tih crvenih linija počnu tražiti rješenja. To je puno teži put od međusobnog optuživanja, ali je vjerojatno jedini koji može proizvesti trajniji dogovor, smatra Memišević.

Dodao je da je »znakovito i to da su i Filipović i Čović nakon izbora poslali poruke koje idu baš upravo u smjeru relaksacije odnosa«.

– Čović je govorio o potrebi popravljanja hrvatsko-bošnjačkih odnosa i vraćanja međusobnog povjerenja, dok je Filipović poručila da želi da rad Predsjedništva bude obilježen međusobnim poštovanjem, a ne stalnim prebrojavanjem tko je dva jedan, a tko jedan dva, smatra Memišević.

Treći entitet

Dio hrvatske političke elite ove je godine izazvao nezadovoljstvo među Bošnjacima nakon uzastopnih traženja trećeg entiteta, posebne izborne jedinice za Hrvate u BiH, ali i spajanja na taktiku srpske strane u BiH koja ovu državu pred međunarodnom zajednicom želi prikazati kao mjesto na kojem se progone kršćani.

Gjenero je optimist i smatra da će stvari između Bošnjaka i Hrvata ići na bolje.

– Važno je da su i SDP BiH i najjača bošnjačka stranka SDA poslali poruku da se glasovi ne prelijevaju na hrvatskog kandidata. I to unatoč tome što je Komšićeva stranka Demokratska fronta vodila jako snažnu kampanju da treba osigurati odnose dva prema jedan u Predsjedništvu i spriječiti da se formira većina zasnovana na suradnji između HDZ-a BiH i SNSD-a.

Ta je argumentacija propala kao i zagovor te kvazi građanske države na čemu je inzistirao Komšić. Na kraju je DF ostao izvanparlamentarna stranka. Očekivalo se da će se on povući iz politike, ali to se dosad nije dogodilo.

Kovačević je čak izašao s glupom izjavom o tome da je navodno prevaren. Ovo što se dogodilo možda znači da politička kultura rješava ono što zakonom nije moguće ili je vrlo teško riješiti.

Da je moguće osigurati legitimnu reprezentaciju i bez zadiranja u izborno zakonodavstvo. Ali postoji i škola mišljenja koja ukazuje na činjenicu da je Filipović osvojila čak manje glasova nego treći kandidat za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, predsjednik Stranke za BiH Samir Efendić.

Što znači da je vrlo lako moguće da bi se u nekim drugim okolnostima opet mogao pojaviti transfer bošnjačkih glasova u izbore hrvatskog člana Predsjedništva.

To je argument za one koji tvrde da unatoč tome što je Filipović ušla u Predsjedništvo treba mijenjati izborno zakonodavstvo i osigurati legitimno predstavljanje, naglašava Gjenero.

Na ovim izborima bitka za hrvatskog člana Predsjedništva BiH bila je zanimljiva po tome da je Filipović imala protukandidata i u liku Zdenka Lučića kojeg je podržavalo pet manjih hrvatskih stranaka.

Zanimljivo je da je za njega glasovao dio Bošnjaka. Ali ne onih koji podržavaju Komšićevu kvazi lijevu ideju o stvaranju građanske države već onih koji pripadaju konzervativnim krugovima i koji bi željeli poboljšanje odnosa Bošnjaka i Hrvata.

– Ima, unutar SDA prije svega, skupina ljudi koja želi izrazito dobre odnose s Hrvatima u BiH i s Hrvatskom. Nažalost, oni nemaju dominantnu poziciju u stranci, smatra Gjenero.

Fenomen Lučić

Memišević smatra da je fenomen Zdenka Lučića svakako je jedna od zanimljivijih pojava ovih izbora.

– Ne toliko zbog toga što nije pobijedio, nego zbog toga što je pokazao da unutar hrvatskog političkog korpusa postoji prostor koji nije potpuno pod kontrolom ustaljene političke matrice HDZ-a BiH. Njegov rezultat je posebno zanimljiv u Sarajevu i Tuzli.

U Kantonu Sarajevo dobio je 7.555 glasova, više nego u Mostaru, a u svih devet sarajevskih općina imao je više glasova od Darijane Filipović. U Tuzli je također bio ispred kandidatkinje HDZ-a BiH.

To je važno i zbog načina na koji je vodio kampanju. Lučić je kampanju usmjerio na teme korupcije, meritokracije i promjene političkog pristupa, a posebno je oštro udarao na Dragana Čovića.

Time je otvorio jednu sasvim drugu vrstu političke priče. Istodobno je govorio o svojevrsnom prešutnom odnosu između Čovića i Željka Komšića – o tome da su, svaki na svoj način, politički hranili jedan drugoga.

Zanimljivo je da je još Muhamed Filipović svojevremeno za Komšića rekao: »Da Željko Komšić ima imalo političkog morala i kulture, prije svega, ne bi se kandidirao.«

Ne mislim da se te dvije stvari mogu izjednačavati, ali ih povezuje jedna politička logika. Komšić i Čović su jedan drugome postali gotovo nužni protivnici. Lučić je tu matricu pokušao razbiti i to s hrvatske strane.

Takva poruka je očito pronašla određeni odjek i među biračima koji nisu hrvatske nacionalnosti. Činjenica da je dobio vrlo značajan broj glasova u Sarajevu i Tuzli govori da je uspio probiti uobičajene političke granice unutar kojih se kandidati za hrvatskog člana Predsjedništva najčešće kreću, naglašava Memišević.

Dodaje da je Lučić svojom pojavom prisilio HDZ BiH da više pažnje posveti sadržaju politike, a manje ponavljanju već poznatih zahtjeva o posebnim izbornim jedinicama i trećem entitetu.

– Lučić na kraju nije pobijedio. Pobijedila je stranačka disciplina, infrastruktura i organizacija HDZ-a BiH. Ali on je osvojio nešto drugo – određeni politički i društveni kapital.

Pitanje je što će s njim učiniti. Ne bih isključio mogućnost da svoj politički angažman nastavi i u Zagrebu, gdje bi mogao pokušati izgraditi novu političku poziciju i odatle nastaviti svoj uspon.

Zato mi je Lučić zanimljiv i kao pokazatelj unutarnjeg hrvatskog političkog rascjepa. Taj rascjep očito nije bio dovoljno dubok da sruši HDZ-ovu infrastrukturu, ali je bio dovoljno snažan da pokaže kako među Hrvatima u BiH postoji prostor za drugačiji politički pristup. Činjenica da je taj pristup dobio odjek i izvan hrvatskog biračkog tijela čini njegov rezultat još zanimljivijim, zaključuje Memišević.

Mnogo je toga u rukama HDZ-a BiH

Profesor na Fakultetu političkih znanosti u Sarajevu Šaćir Filandra smatra da je zatopljavane odnosa Bošnjaka i Hrvata i moguće i poželjno.

Šaćir Filandra / Foto Ziga Zivulovic jr./FA Bobo/PIXSELL

– Pretpostavka takvog toka stvari jeste konkretniji i aktivniji pristup Republike Hrvatske euroatlanskim integracijama Bosne i Hercegovine, a što je Bošnjački vitalni interes.

Takav poželjni tok stvari također pretpostavja odmak politike HDZ-a BiH od slijeđenja politika i poteza Milorada Dodika. Istovremeno, s hrvatske strane će se insistirati na promijeni Izbornog zakona u njihovom interesu i obliku, i mislim da će se ovoga puta ozbiljna rasprava oko toga voditi.

Od ovih i ovakvih strateških pitanja ovisit će funkcioniranje državnog Predsjedništva. Ako brak Čovićevog HDZ-a BiH i Dodikovog SNSD-a bude čvrst kao do sada imat ćemo loše, a postojeće prilike u kojima nitko neće biti na dobitku.

Što znači u konačnici da je mnogo toga u rukama bosanskohercegovačkog HDZ-a s obzirom da je njihova pozicija u pregovorima najbolja, koje politike i rješenja oni podrže u tom će pravcu ukupna politika ići, smatra Filandra.