Ovog se tjedna navršilo šest mjeseci otkako je, eufemistički rečeno, ruska »specijalna vojna operacija« u Ukrajini nepovratno uzdrmala političke, ekonomske, kulturne i socijalne temelje na kojima je građen poredak u Europi nakon kataklizmičkog i – u originalnom smislu te riječi – šokantnog raspada socijalističkog bloka krajem 80-ih i početkom 90-ih godina. Rješenja za nezapamćene patnje koje su tog prokletog desetljeća iskusili narodi nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, te u povijesti mirnodopskih uvjeta najveći zabilježeni pad životnog, demokratskog, društvenog i svakakvog drugog standarda, uključujući i onog moralnog, ostavljena su milosti i nemilosti nadolazećeg sistema u koji je vjerovala samo minijaturna, ali izvrsno pozicionirana skupina ljudi. Stoga su duboko nerazriješeni problemi u samim društvenim odnosima postsovjetskih država, čiji je boršč (ili boršt, kako vam drago) nemilosrdna tranzicija u kapitalistički način proizvodnje i tržišni način distribucije nezainteresirano pomela pod tepih, pustivši ga da se ondje kuha i zgušnjava, dugo vremena curili i upozoravali na svoje prelijevanje izvan posude u kojoj ih se nekako da kontrolirati. Rezultat konzistentne politike cijelog niza moćnika sa svih strana tada novonastalih nacionalnih granica, kojih su na spomen riječi »Ukrajina« i »Rusija« desetljećima asocirali isključivo jeftini resursi – nafta, plin, ugljen – i kako zaraditi na njima, bio je ignoriranje činjenice da se iz užarenog lonca ne može vječno crpiti samo sočna juhica bez da se umiješani barut kad-tad osuši.

A ekonomija sa zapadne strane nekadašnje »željezne zavjese« napila se i više nego obilato. Službeni podaci Europske unije za 2020. godinu navode kako su ruska neprerađena nafta, prirodni plin i kruta fosilna goriva (uglavnom ugljen) činili redom 29, 43 i 54 posto uvoza izvan EU-27 članstva, pružajući garanciju visokim potrošačima energije u opstojnost temelja za njihova tržišno konkurentna gospodarstva. No, njemački apetiti tražili su još, a plinovod Sjeverni tok 2 (Nordstream), koji bi iz Rusije preko Baltičkog mora u najbogatiju članicu Unije pumpao metan i srodne ugljikovodike, postao je glavni ekonomski trn u oku onih koji su ekskluzivno htjeli u šaci držati europske ekonomske potencijale. Energetska slika s vrha Europe još je dugo vremena prije veljačke eskalacije bila u potpunosti transparentna – SAD jednostavno neće dozvoliti da utjecaj njihovog ekološki štetnijeg, skupljeg, teže prenosivog ukapljenog plina zamijeni debela ruska cijev.

Stezanje remena

Njemačka uljuljkanost u toplini visokokaloričnog loja dugo je uspavljivala naciju, no prvotnim odlaskom kancelarke Angele »Mutti« Merkel, čija je specijalnost bila zadovoljavanje svih vanjskopolitičkih interesa te pouzdano serviranje domaće industrije i kapitala, a zatim i dugo najavljivanom ruskom invazijom na Ukrajinu, java je žestoko udarila u europsku realnost. Najmoćnije zemlje EU-a ukočene su stajale pred zidom, niti načelno u stanju braniti svoje interese pred imperijalističkim smatranjima SAD-a kako je Europa primarno njihovo tržište. I dok se francuski bankar Emmanuel Macron stidljivo pokušavao nametnuti kao kontinentalna roditeljska figura, Olaf Scholz, istaknuti predstavnik nove miš-maš koalicije u njemačkoj fotelji vlasti, otkazao je projekt Sjeverni tok 2 i bez razmišljanja o posljedicama pridružio se samodopadnim sankcijama koje će Putinu navodno onemogućiti da ožeže po susjedu. Zaglavljen između teškog oblaka europske i zapadne samouzvišenosti, elitističkog samozavaravanja kako im Rusija kao gospodarski partner nije potrebna, i huškanja koalicijskog partnera, bizarne pro-ratne stranke njemačkih Zelenih, Scholz je u tim mjesecima sličio na dječačića izgubljenog u supermarketu, naposljetku prisiljen sudjelovati u stavljanju omče oko vrata svoje ekonomije. Ovdje je potrebno razbiti mit temeljen na namjernoj logičkoj pogrešci koji nas odvraća od činjenice da su europske i američke sankcije Rusiji glavni uzrok europske energetske katastrofe, čija se kompletna odgovornost zgodno prebacuje Putinu. Energetsko i sirovinsko bogatstvo ratom devastiranog Donjeckog bazena – Donbasa – već osam godina ne igra aktivnu ekonomsku ulogu, distribucijski tokovi iz Rusije najvećim dijelom nisu ugroženi bombama, a tek je konačnim uvođenjem sankcija ili »unilateralnih mjera prisile« kriza iz ezoteričnih burzovnih sfera spekulacije prešla u realni sektor.

Europska energetska budućnost ne izgleda nimalo svjetlo. Usred dosadne trakavice oko turbine potrebne za kompresiranje plina još uvijek nezaobilaznim Sjevernim tokom 1, europske se plinske rezerve pred zimu pune izrazito sporo, bez obzira na brzi ruski potez »rubalj za plin« kojim su mnoge njemačke, talijanske i francuske kompanije odmah zaobišle potencijalne packe. Traženje novih dobavljača plina ići će vrlo sporo, prvenstveno zato jer se za povećani uvoz ukapljenog plina trebaju tek napraviti terminali i prateća infrastruktura, pa nam je kao jedina moguća alternativa predstavljen svima poznat plan zvan »stezanje remena«. Tražeći simpatije naricanjem kako Rusija trgovinu energentima koristi kao ucjenu, briselski aristokrati pozivaju svoje subjekte da do ožujka iduće godine doprinesu smanjenju potrošnje plina za čak 15 posto, tako da ne dopustimo da u našim domovima živa zimi prijeđe 21 stupanj. Međutim, zagrijani plafoni njihovih zgrada mnogo su viši od potleušica u kojima živi sve veći broj najsiromašnijih dijelova Europe, ne samo istočne, stoga vapaje za »solidarnošću« bezličnih glasnogovornika, predvođenih zelenim neoliberalom na mjestu njemačkog vicekancelara i ministra gospodarstva Robertom Habeckom, šira javnost neće doživjeti nikako drukčije nego perverznim pljuvanjem u lice. Ali čak i ako na stranu stavimo ovu neviđenu razinu cinizma, spomenuti je plan osuđen na propast. Na stranicama Novog lista Branko Podgornik je već pisao o kompletnoj problematici žrtvovanja zemalja neovisnih o ruskim energentima radi ispravljanja promašaja europske i nacionalnih politika bogatih zemalja poput Njemačke, Nizozemske, Belgije i Danske, pa ćemo zato ovu temu ostaviti po strani. Spomenut ćemo samo cijeli niz iznimaka i olakšica u planu, zbog kojih se ova obnovljena politika mjera štednje, tzv. »austerity«, doima neozbiljna i neizvršiva bez ozbiljnih mehanizama koji bi osigurali provedbu. Efekt će biti nepromijenjen: EU neće interese svih članica vrednovati jednako, nacionalne će vlasti pokušati provoditi politike za svoju dobrobit, razjedinjenost će narasti, nejednakosti eksplodirati, a smrzotine i prerane smrti izazvane energetskim siromaštvom ponovo pogoditi periferiju.

Pošto plin?

Suočena s posljedicama plaćanja višestruko većih cijena za energiju, Europa ima izbor – u kojoj mjeri biti tvrdoglav, tupiti budalaštine o zajedničkim europskim vrijednostima i »cijeni demokracije i slobode«, a koliko popuštati i nastaviti potiho uklanjanje sankcija na rusku naftu, dušična gnojiva i osnovne prehrambene sirovine. Ipak, čak i u neizglednom slučaju potpunog pokunjivanja, sve su jake trgovinske karte još uvijek u rukama Rusije, koja će koristiti priliku da odvaže hoće li i koliko poslovati s državama koje pomažu njenu metu. Konteksta radi, prema podacima Eurostata, Njemačka je u 2020. godini uvezla čak 66 posto plina iz Rusije, Poljska 55 posto, Italija 37 posto, Slovačka 85 posto, Češka 100 posto, a ne treba zanemariti ni činjenicu da se i sama Ukrajina dosad dobrim dijelom grijala iz rečenog izvora. Eurostat kaže i da je Hrvatska ruski plin dvotrećinski uvezla preko osigurane Mađarske, što se događa uglavnom preko glavnog ruskog igrača Pavla Vujnovca i njegovog PPD-a koji ima potpisane dugoročne ugovore s Gazpromom, no niti relativno povoljna distribucijska situacija, niti navodno vizionarski terminal LNG-a u Omišlju nisu nas spasili od basnoslovnog rasta cijena. Početkom 2021. godine običnu se plinsku bocu na benzinskim crpkama moglo kupiti za oko 100 kuna, da bi se od onda cijena konstantno povećavala do sadašnjih 170, a u cijelom se plinskom narativu izgubio još jedan bitan aspekt. Prema pisanju Jutarnjeg lista, razina plinske samodostatnosti u Hrvatskoj u 2017. bila je 54 posto, da bi se do 2020. srozala na vrlo niskih 25 posto, postotak koji bi vjerojatno bio i manji da pandemija nije srušila potražnju za ovim energentom. Što se sirove nafte tiče, domaća se samodostatnost prema različitim izvorima godinama kreće oko 30 posto, no aktualna obnova riječke rafinerije Urinj trebala bi pridonijeti sigurnosti kada su pitanju destilati crnog zlata, kao što bi to zasigurno napravilo ponovo funkcioniranje prerađivačke industrije praktički ugašene sisačke rafinerije, no to su odluke koje su najveći među Hrvatima prepustili svojim mađarskim kompradorima. Slično kao kod plina, opskrba dovoljnim količinama naftnih derivata za sada se ne čini upitna, ali ono što je upitno su cijene.

Značajan broj zapadnoeuropskih zemalja ima diverzificirane izvore nafte te ne ovise o Rusiji, pa su se zato nešto slobodnije mogli igrati naftnim sankcijama. Međutim, takva situacija ne vrijedi za zemlje istočne Europe i Njemačku koje trguju s drugom najvećom izvoznicom nafte na svijetu i svoje ekonomije godinama temelje na jeftinim ruskim energentima. Prema Harvardovom Atlasu za 2020. godinu, ruska neprerađena nafta činila je 34,7 posto njemačkog, 66 posto poljskog i čak 69,5 posto mađarskog uvoza, a visoke postotke očekivano broje i Bugarska, Rumunjska, Slovačka, Češka te baltičke zemlje. Posljedični rast cijena nafte na svjetskom tržištu svi su trgovci prebacili na potrošače, pa tako ruske kompanije zgrću abnormalne profite bez obzira na pad izvoza, a o američkim, britanskim i saudijskim naftnim korporacijama, koje se kupaju u milijardama čiste mjesečne dobiti, da niti ne govorimo. Premda ne uvoze naftu iz Rusije, već potrebe zadovoljavaju iz svojih postrojenja, američki politički vrh svojim je građanima besramno kvocao o »Putinovom porezu na benzin«, dok su bez gotovo ikakve promjene potiho nastavili kupovati ruski uranij potreban za funkcioniranje njihovih nuklearki. Uvoz ruskog uranija, kao niti uvoz cijenjene ruske nuklearne tehnologije, nije dirala niti Europska unija, pa će zapadne žarulje još bar neko vrijeme svijetliti pogonjene mračnim ruskim gorivom.

Du, du, du, nema nam pomoći

Nije kontroverzno zaključiti da su europske sankcije Rusiji doživjele spektakularan debakl jer ruska ratna mašina nije pretrpjela željenu financijsku štetu, već upravo suprotno. Kao što to obično biva sa sankcijama, one su izazvale samo poteškoće za radni narod, pad prihoda i životnog standarda, srozavanje javnih usluga i nezaposlenost, a nisu ni okrznule ruske političke i ekonomske elite, pogotovo onaj dio koji je itekako integriran u globalni tok kapitala i vješt u skrivanju imovine u poreznim oazama. Također, daleko od pompoznih zapadnih fanfara koje su trubile kako je »cijeli svijet kontra Rusije«, ekonomskom se samosakaćenju nisu pridružile zemlje velike većine čovječanstva – Azije, Afrike, Latinske Amerike i Oceanije – prema kojima Rusija razvija svoje tržište i gradi alternativne distribucijske pravce. Kina i Indija, dvije najmnogoljudnije države svijeta, ključna su rastuća tržišta koja u ovoj godini bilježe značajni porast razmjene s teritorijalno najvećom, čemu u prilog ide i statistika koja kaže kako je Rusija simboličnu predinvazijsku razmjenu s Indijom povećala nekoliko desetaka puta te u svibnju pretekla Saudijsku Arabiju kao drugog najvećeg izvoznika nafte u ovu zemlju. Također, Kina postepeno napušta domaći ugljen u korist ruskog plina. Kako navodi South China Morning Post, Gazprom u prvoj polovici ove godine u odnosu na prvu polovicu 2021. bilježi 60 posto veći izvoz preko Sile Sibira 1, a izgradnja drugog toka plinovoda koji će iz zapadnog Sibira preko Mongolije stizati do kineskog lučkog sjeveroistoka očekuje se 2024., čime bi se transportni kapaciteti između dviju zemljalja povećali na 48 milijardi kubičnih metara prirodnog plina (bcm). Usporedbe radi, Kina je prošle godine zabilježila za 20 posto veći uvoz plina, uvezavši 167,5 milijardi bcm, što je na razini ruskog izvoza Europskoj uniji za isto razdoblje (155 milijardi – Međunarodna agencija za energiju, op.a.). Pouzdanim ruskim partnerima, uključujući i Tursku koja ima direktan dovod plina preko Crnog mora, otvara se mogućnost da na preprodaji ruskih energenata pogubljenoj Europi i sami dobro zarade. Unijini će čelnici kad-tad morati shvatiti da ne mogu slijediti energetski i prehrambeno osigurane Amerikance u proxy ratu protiv Rusije, jer se ionako neuvjerljiva ideologija europskog jedinstva ne može održavati na gladnim ustima i promrznutim udovima. Nestašicom i cijenama izazvani socijalni nemiri uzdrmali bi internu europsku stabilnost još više nego Brexit, a klasni rat na najsiromašnije slojeve dosegnuo dramatične razmjere koji bi definitivno zapečatili sudbinu i smisao Europske unije. Također, dosljedniji će se čitatelji s pravom zapitati gdje su u cijeloj toj priči klimatske promjene i borba protiv izgaranja planeta. Cijela ionako slabašna i neambiciozna europska strategija prelaska na obnovljive izvore energije, nikad unaprijeđena u glavni politički problem današnjice, neslavno se izjalovila paničnim traženjem alternativnih izvora ugljena nakon što je početkom kolovoza došao kraj sankcionaškom »periodu prilagodbe« te su zabranjena ruska kruta fosilna goriva. No, niti ruski ugljen neće biti nimalo lako zamijeniti, bez obzira na zazubice njegovog glavnog europskog zagovarača i rudne meke Poljske, a jednako veliki problemi još čekaju tu iza ugla. Rastuća inflacija i izvjesno poskupljenje apsolutno svih zamislivih proizvoda bolna su sadašnjost, ali i neizbježna budućnost koja nas čeka na jesen i zimu, čije ćemo mjesece provesti iščekujući skorašnji krah globalnog financijskog sektora, po svemu sudeći neizmjerno goreg nego onog 2008. I dok na web portalima i TV dnevnicima, naravno ako bude struje, u realnom vremenu budemo pratili pad burzovnih indeksa koji će političkim autoritetima odaslati službeni signal da bez zadrške mogu početi govoriti o krizi ekonomskog sistema – onoj koju običan narod živi već barem dvije godine – pokušajmo zamisliti da je naš tanjur prepun bogatim, raznovrsnim i hranjivim borščem, a ne jedva zaprljan bljedunjavom prežganom juhom.