Velika vjenčana sala, ogromna prostorija bijelih zidova bila je gotovo potpuno ispunjena gostima. Nije bilo puno ukrasa, zidovi su bili gotovo pa potpuno goli, no pod je zato bio prekriven velikim, ručno rađenim tepisima.

Osim nekoliko dugačkih stolova koji su se protezali uza zidove, nije bilo ni namještaja. A ti su stolovi bili krcati jelima i pićem. Mantu, kuhane okruglice punjene mljevenom govedinom, bolani, tanko tijesto punjeno krumpirom i povrćem, pečena janjetina, cijeli niz pilava… Hrane je bilo u izobilju…

Taktovi glazbe

Svi su gosti bili žene. Odjevene u haljine jarkih boja, sve su one izabrale najsvečaniju odjeću koju su posjedovale, odjeću koju su kupile u trgovinama dok je Kabul još bio relativno slobodan grad, a Afganistan koliko-toliko slobodna država u kojoj su žene imale neka prava i bile relativno ravnopravne članice društva…

Iako muškaraca u prostoriji nije bilo, u jednom dijelu sale počeo je i ples. Nekolicina mladih djevojaka zaplesalo je u taktu iranske glazbe koja je dopirala iz zvučnika.

Doduše, glazba nije bila pretjerano glasna, tek toliko da se čuje u sali, ali da ne probija kroz teška, pažljivo zatvorena vrata. Jer iza tih vrata čekao ih je neki sasvim drugi svijet…

Upravo ovakva vjenčanja danas su jedna od rijetkih prilika da žene u Afganistanu izađu iz kuće i sretnu se, bez većih ograničenja u odijevanju, sa svojim prijateljicama, rođakinjama ili susjedama.

Prilika koja ne dolazi često i zato se i ne propušta ni pod koju cijenu. Jer prije točno pet godina talibani su u dvadesetak dana ofenzive, samo nekoliko dana po povlačenju zapadnih snaga iz zemlje doslovno pregazili vojsku Republike Afganistan, preuzeli vlast i ponovo uspostavili svoj Islamski Emirat Afganistan.

Za žene u Afganistanu doslovno preko noći stubokom se promijenio način života. Žene koje su radile po državnim institucijama, bankama ili tvrtkama odmah su dobile otkaze.

Jedina iznimka bile su liječnice i medicinske tehničarke koje su zadržane na poslu, ali samo u bolnicama koje liječe isključivo žene. Djevojčicama je zabranjeno školovanje, a na ulici su uvedena stroga pravila odijevanja i ponašanja čije se kršenje kažnjava batinama, zatvorom. A ponekad i smrću.

Nema službenih statistika, no procjenjuje se kako danas na području Afganistana živi oko dvadeset i dva milijuna žena. I one se mogu, po svom načinu života, podijeliti u tri grube skupine.

Prva i svakako najpovlaštenija skupina su liječnice, primalje i medicinske tehničarke. Ovo je jedina pozicija na kojoj visokoobrazovane žene i danas mogu raditi u Afganistanu.

No jedan dan liječnice u Kabulu ili Heratu znatno je drugačiji od radnog dana njene kolegice koja živi u Europi, ili čak bilo kojoj drugoj zemlji svijeta.

Muška pratnja

Prije svega, da bi ujutro uopće došla do posla, mora imati mušku pratnju. I to ne bilo koga, već supruga ili bliskog rođaka, oca, brata ili sina. Pri tome mora, kako na poslu tako i na ulici, biti potpuno pokrivena.

Kada uopće dođe u bolnicu ne smije se obraćati muškarcima, uključujući i osoblje klinike u kojoj radi. Zaštitarima na ulazu ne smije reći ni jednu riječ. Baš kao ni muškarcima koji pacijentice doprate na pregled.

Čak ni u slučaju kada pacijentica bude dovežena bez svijesti, liječnica muškog pratioca ne smije pitati što se dogodilo niti ima li nesretna žena neku alergiju ili bolest zbog koje bi morala prilagoditi liječenje.

Na kraju smjene, dok im ne dođe muška pratnja, liječnice ne smiju otići iz bolnice. Jer same na ulici ne smiju biti…

Druga skupina žena u Afganistanu su one koje su do dolaska talibana radile u tvrtkama, uredima, ministarstvima… One su po dolasku talibana jednostavno obaviještene da ne moraju više dolaziti na posao jer posla za njih više nema. A život kojeg su godinama gradile sada je preko noći završio.

– Šest sam godina radila u ministarstvu obrane. Samo nekoliko dana nakon što su došli talibani, okupili su sve nas žene i rekli da im predamo naše uniforme.

Kada sam im dala što su tražili, imala sam osjećaj da sam im dala dio sebe. Osjećala sam neku tupu bol, osjećala sam se poniženo, rekla je prije nekoliko mjeseci Parasto (ime je izmjenjeno), Afganstanka koja je već pet godina u kući, a koja je do 2021. živjela normalnim životom.

Svakodnevnu rutinu, odlazak u ured na posao zamijenila je kuhanjem. I dalje se, kaže, diže ujutro u 5 iako ju nitko ne čeka. Uostalom, ni svoju kćerku više ne sprema za školu. Navršila je 12 godina i školovanje je za nju završeno.

A upravo su djevojke kojima je prekinuto i onemogućeno školovanje ona treća, najugroženija skupina žena u današnjem Afganistanu. Jedan od prvih zakona koje su talibani donijeli odnosio se na školovanje djevojčica.

Za njih su srednje škole i fakulteti ukinuti, a u osnovnu školu smiju do svoje 12. ili najviše 13. godine života.

No dobar dio afganistanskih roditelja, posebice oni koji žive u gradovima i koji su i sami obrazovani, ne mire se s zakonom po kojem bi njihova ženska djeca trebala ostati gotovo pa nepismena.

Nakon zabrane srednjeg i visokog obrazovanja razvila se čitava mreža tajnih, kućnih i online škola za djevojke, a organiziraju ih uglavnom bivše afganistanske nastavnice, lokalne zajednice i afganistanske organizacije, često uz financiranje iz inozemstva.

Osnova komunikacije

Škole u kojima se odvija fizička nastava smještene su na tajnim lokacijama, u neoznačenim kućama za koje roditelji doznaju usmenom predajom a pristup najčešće dobivaju uz preporuku.

Djevojčice na nastavu dolaze jedna po jedna, kako ne bi privukle pažnju prolaznika ili talibana na ulici. I dolaze u različito vrijeme, kako ne bi istovremeno sve nahrupile na vrata.

U učionicama nema računala, nema klupa i stolova. Nema ni velike ploče na zidu. Djevojčice sjede na podu, najčešće na tepihu, dok nastavnica na prijenosnoj tabli postavljenoj na tronožac, tabli koja se lagano može ukloniti ispisuje gradivo.

Knjige su rijetke, ostale iz vremena dok je školovanje još bilo dopušteno. Po nekoliko učenica dijeli jedan udžbenik, a sva oprema i knjige ostaju u školi. Jednostavno, previše su vrijedne da bi ih djevojke nosile kućama jer uvijek postoji opasnost da ih talibani presretnu i zaplijene udžbenike.

Baš kao što su organizirale škole za svoju djecu, žene u većim afganistanskim gradovima organizirale su i sve ostale aspekte života kako bi bar privodno sačuvale osjećaj normalne svakodnevice.

A osnova cijele komunikacije za njih je danas internet. Iako su zabranili pjevanje, pojedine sportove, kazalište, iako su uveli ograničenja gdje to nitko ne bi pomislio, talibani su, začuđujuće, ostavili internetske veze i mobilnu telefoniju. I upravo je to kanal kojim se žene u Afganistanu sada organiziraju.

Mobilni telefon s instaliranim WhatsAppom danas je za svaku ženu u Kabulu vredniji od najljepše ogrlice. Jer upravo na taj način, preko WhatsApp grupa žene se organiziraju i komuniciraju, jer izaći na ulicu nije tako jednostavno.

Da bi došle do iole udaljenije trgovine, žene moraju imati pratnju supruga ili muškog rođaka. A kada i dođe u prodavaonicu, mora birati što govori i kakvim tonom to izgovara.

Jer samo je osnovna komunikacija dozvoljena s muškim prodavačem. I to tiha. Žena može upitati koliko košta kilogram rajčice, ali ne može prodavača upitati za zdravlje ili s njim porazgovarati o vremenu.

U takvoj atmosferi, žene su, posebice u Kabulu, organizirale svojevrsan paralelni, tajni svijet koji se odvija daleko od očiju javnosti.

Postoji cijeli niz tajnih kozmetičkih salona skrivenih u privatnim kućama u koje Afganistanke dolaze kako bi dobile peeling lica, ili možda kako bi uredile nokte. Iako će, odmah po izlasku na ulicu lice prekriti velom, a na ruke navući crne rukavice kako im se koža ne bi vidjela.

Veliki rizik

Tu su čak i skriveni, ženski restorani organizirani na tajnim lokacijama. Do njih se dolazi tek po preporuci, tajnim kucanjem na vrata koja ni sa čim nisu označena.

Vlasnica otvara tek kada je sigurna da pred njima stoji doista žena koju očekuje, koja se najavila i za koju je sigurna da ne pripada talibanskoj moralnoj policiji.

Ovi ženski restorani smješteni su duboko u podrumima, iz kojih se na ulicu ne čuje smijeh, žamor ili zveckanje tanjura. Najčešće primaju tek desetak gostiju, a redom su sve to žene.

Koje u restoranu mogu slobodno govoriti, mogu slobodno sjediti ne pokrivene velom ili maramom. No sve to nosi rizik. Ukoliko bi lokacija restorana bila provaljena, ukoliko bi talibani nenadano upali unutra, sudbina bi im bila prilično crna. Sve bi gošće završile u zatvoru, a vlasnica bi vjerojatno bila smaknuta…

Kada su talibani prije pet godina preplavili Kabul, velika većina tadašnjih afganistaniskih političara pobjegla je iz zemlje. Ne i prvi demokratski predsjednik Hamid Karzai kojemu je CIA nudila izvlačenje, no on je ostao dijeliti sudbinu svoga naroda.

I za čudo, talibani ga vrlo cijene. Trenutno je u kućnom pritvoru, no to je svojevrsni zlatni kavez iz kojega ne može izaći no u kojemu mu ništa ne nedostaje.

Prije nekoliko tjedana talibani su mu dopustili da američkom Financial Timesu da intervju, jedan od rijetkih istupa kojeg je imao u javnosti posljednjih godina. I osnovna tema bio mu je položaj žena u društvu.

– Talibani me cijene, to mi je jasno, i željeli bi da im dam svoju podršku kako bi olakšali svoj položaj na međunarodnoj sceni. No dok god se položaj žena u Afganistanu ne poboljša, dok god se ne ukinu zakoni koji nameću ograničenja, ja im svoju podršku neću dati, ma koliko god oni to željeli, rekao je Karzai.

Talibani su u posljednjih pet godina gotovo potpuno izbrisali žene iz javnog prostora Afganistana. No nisu ih uspjeli izbrisati iz afganistanskog društva. Život koji im je zabranjen na ulicama Kabula i drugih gradova žene su jednostavno preselile tamo gdje ih vlast ne može tako lako vidjeti.

Preselile su ga iza zatvorenih vrata privatnih kuća, u podrume pretvorene u restorane i kozmetičke salone, u tajne učionice i WhatsApp grupe.

I upravo se tamo danas odvija jedan drugi Afganistan. Skriven, tih i oprezan, ali još uvijek živ.