Otpad u Hrvatskoj sve više postaje ozbiljna gospodarska kategorija, a ne samo komunalni problem koji treba zbrinuti. Regulatorni pritisak raste, količine otpada se povećavaju, a s njima i prostor za milijunska ulaganja u recikliranje, sortiranje i oporabu.

No paradoks je u tome što se taj rastući posao odvija na tržištu koje samo po sebi još nije dovoljno zrelo – dio recikliranja ne bi opstao bez sustava naknada proizvođačima, a Hrvatska je premala da bi za neke vrste otpada uopće bila isplativa izgradnja specijaliziranih postrojenja.

Sekundarne sirovine

– Sav otpad je naš otpad, sažela je i odgovornost i priliku koja iz nje proizlazi prof. Aleksandra Anić Vučinić, voditeljica Zavoda za inženjerstvo okoliša na Geotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Prvo što treba razumjeti jest da ne postoji jednostavan odgovor na pitanje koji je otpad danas »najvredniji«. Anić Vučinić upozorava da cijena sekundarnih sirovina izravno ovisi o cijeni energije, nafte i globalnoj potražnji, a ne o samoj količini ili dostupnosti materijala.

– Najbolji je primjer papir. Nakon početka rata u Ukrajini i naglog rasta cijene plina, dio tržišta recikliranog papira gotovo je zamro, jer je njegova prerada jednostavno postala preskupa.

Slična logika vrijedi i za plastiku, čija vrijednost prati cijenu nafte: kada nafta pojeftini, nova plastika proizvedena iz fosilnih sirovina zna biti jeftinija od reciklirane, čime tržište recikliranog materijala gubi konkurentnost. Jedino željezo i drugi metali povijesno zadržavaju najveću i najstabilniju vrijednost, iako i njihove cijene znaju oscilirati, objasnila nam je.

Koliko točno vrijedi cjelokupno hrvatsko tržište gospodarenja otpadom, teško je reći. Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije priznaje da ne postoji jedinstvena službena evidencija ukupne tržišne vrijednosti sektora, niti procjena godišnjih prihoda svih tvrtki uključenih u sakupljanje, prijevoz, obradu i recikliranje.

Razlog je strukturni, sustav čini velik broj različitih sudionika, pa su tu komunalna društva, privatne tvrtke, obrađivači otpada i akteri sustava proširene odgovornosti proizvođača, čiji se poslovni rezultati vode odvojeno.

Iz Ministarstva ipak poručuju da je riječ o gospodarski značajnom i rastućem sektoru, ponajprije zahvaljujući ulaganjima u infrastrukturu za odvojeno sakupljanje, razvoju tržišta sekundarnih sirovina i postupnom prelasku na kružno gospodarstvo.

Točan financijski volumen ostaje, dakle, teško mjerljiv, no smjer je nedvosmislen – sektor raste. No, ključno je pitanje može li recikliranje u Hrvatskoj funkcionirati kao samoodrživ biznis.

– Recikliranje trenutno za većinu kategorija otpada ne može funkcionirati bez sufinanciranja sustava od strane proizvođača, odgovorila je Anić Vučinić.

Proširena odgovornost

Važno je pritom razumjeti da te naknade nisu nužno novac iz državnog proračuna. Kroz sustav proširene odgovornosti proizvođača trošak se prenosi na proizvođača, a posredno i na samog kupca proizvoda – drugim riječima, ono što se često naziva »troškom građana« zapravo je trošak otpada koji su građani sami proizveli vlastitom potrošnjom.

– Ako smo budućoj generaciji potrošili neki resurs, onda moramo platiti da taj resurs vratimo u ponovni tok proizvodnje, istaknula je Anić Vučinić.

Aleksandra Anić Vučinić

Ministarstvo potvrđuje takvu strukturu financiranja. Sustav se oslanja na kombinaciju naknada koje plaćaju korisnici javne usluge, obveza proizvođača kroz sustave proširene odgovornosti te ulaganja iz nacionalnih i europskih izvora.

Prema načelu »onečišćivač plaća«, teret bi trebao padati na one koji proizvode stavljaju na tržište ili stvaraju otpad: korisnici javne usluge najvećim dijelom financiraju gospodarenje komunalnim otpadom, dok proizvođači financiraju sakupljanje i obradu otpada nastalog od proizvoda za koje je uspostavljena proširena odgovornost.

Istodobno, sustav generira i vlastiti prihod prodajom sekundarnih sirovina i drugih oporabljivih materijala. Te se dvije perspektive zapravo nadopunjuju – otpad je trošak dok ga treba prikupiti i obraditi, ali postaje gospodarska vrijednost onog trenutka kada se iz njega izdvoji materijal koji se može vratiti u proizvodnju.

U praksi to znači tri odvojena računa za tri vrste otpada. Posebne kategorije, odnosno ambalažu, elektroniku, gume, vozila i baterije, nominalno financiraju proizvođači, odnosno građani kroz cijenu samog proizvoda.

Komunalni otpad plaća se mjesečno kroz cijenu javne usluge, dok trošak industrijskog otpada snose gospodarski subjekti koji ga proizvode.

No problem nije samo tko plaća, nego i kako se prikupljeni novac raspoređuje kroz sustav – što je više otpada potrebno odvojeno prikupiti i obraditi, veći postaje financijski prostor za sakupljanje, sortiranje i proizvodnju sekundarnih sirovina.

Ministarstvo najavljuje da bi predložene izmjene Zakona o gospodarenju otpadom trebale dodatno ojačati primjenu proširene odgovornosti proizvođača i povećati transparentnost financijskih tokova. Cilj, poručuju, nije poskupljenje za građane, nego učinkovitije financiranje sustava i pravednija raspodjela troškova.

Povratna naknada

Najkonkretnija nova poslovna prilika dolazi upravo iz regulatorne promjene koja tek slijedi. Od 2027. godine sustav povratne naknade proširuje se i na višeslojnu ambalažu poput tetrapaka, što znači da će nastati posve nove količine materijala koje će trebati prikupiti – i, što je još važnije, negdje obraditi.

– U jednom trenutku imat ćemo velike količine tetrapak ambalaže koju je potrebno reciklirati, a ovakvo postrojenje u Hrvatskoj još nemamo, upozorila je Anić Vučinić.

Riječ je o jasnom prostoru za privatne investitore, no tu se otvara i jedan od temeljnih strukturnih problema hrvatskog tržišta otpada – zemlja je jednostavno premala za dio specijaliziranih postrojenja.

– Količine određenih vrsta otpada nisu dostatne za izgradnju određenog postrojenja koje će biti financijski isplativo. Samo tržište vjerojatno neće izgraditi ono što će Hrvatskoj biti potrebno da ispuni europske ciljeve, pa odluka hoće li država financijski poticati takve investicije prije svega postaje političko, a ne tržišno pitanje, objasnila je Anić Vučinić.

Ministarstvo, sa svoje strane, u rastu odvojeno prikupljenih količina otpada vidi potvrdu da se tržište ipak razvija.

– Količine odvojeno prikupljenog komunalnog otpada, kao i same stope recikliranja, kontinuirano rastu, otvarajući nove mogućnosti za oporabu materijala i razvoj poslovnih modela. Dio potencijalno vrijednih sekundarnih sirovina i danas završava u miješanom komunalnom otpadu ili na odlagalištima, što je jasan znak da Hrvatska još nije iskoristila ni približno svu gospodarsku vrijednost otpada koji sama proizvodi, rekli su iz Ministarstva.

Veličina zemlje pokazuje se kao jedna od najvećih strukturnih prepreka razvoju domaćeg tržišta otpada.

– Problem Hrvatske je što je mala te količine određenih vrsta otpada nisu dostatne za izgradnju određenog postrojenja koje će biti financijski isplativo. Dio buduće politike gospodarenja otpadom neizbježno će morati odgovoriti na pitanje isplati li se uopće graditi postrojenja koja samo tržište ne bi moglo financirati.

Ako je određeno postrojenje nužno za ispunjenje europskih ciljeva, država financijskim instrumentima može takav projekt učiniti održivim i onda kada sama količina dostupnog otpada nije dovoljna za klasičnu tržišnu isplativost, ponovila je Anić Vučinić, dodajući da će takva pitanja postajati sve važnija kako se Hrvatska približava rokovima za smanjenje odlaganja i povećanje stopa recikliranja.

Vlada je ove godine najavila razvoj mreže regionalnih centara za gospodarenje otpadom, s ciljem da ih do kraja 2028. ili 2030. bude deset ili jedanaest.

Regulatorni okvir

Jednako je važno prihvatiti i neugodniju činjenicu – sav otpad naprosto neće biti moguće reciklirati. Dio materijala preskup je za obradu u odnosu na vrijednost sirovine koja bi se iz njega dobila, zbog čega će sustav, uz sortiranje i recikliranje, morati razvijati i druge oblike oporabe.

– Energane su postrojenja koja će se morati izgraditi u budućnosti kako bismo uspjeli zatvoriti krug, jer dio koji ne možemo reciklirati možemo energetski iskoristiti, kazala je Anić Vučinić.

Ministarstvo potvrđuje da tržišna vrijednost otpada nije jednaka u svim kategorijama – najveću vrijednost imaju visokokvalitetni tokovi koji se mogu izravno vratiti u proizvodne procese: metali, određene vrste plastike, papir, karton i pojedine posebne kategorije za koje već postoji razvijeno tržište oporabe.

Vrijedi i obrnuto pravilo – što je materijal onečišćeniji, složeniji ili skuplji za preradu, to je njegova tržišna vrijednost manja. Upravo zato, prema Ministarstvu, najveći gospodarski potencijal ne proizlazi iz samog odlaganja otpada, nego iz njegove oporabe i recikliranja. Cilj je otpad iz troška pretvoriti u resurs.

Paralelno s tržišnim pitanjima mijenja se i sam regulatorni okvir. Ministarstvo zaštite okoliša ove je godine završilo javno savjetovanje o izmjenama Zakona o gospodarenju otpadom, kojima se predviđaju stroža pravila i veća sljedivost tokova otpada.

U travnju je donesen i novi Naputak o informacijskom sustavu gospodarenja otpadom, kojim se detaljnije uređuje evidentiranje nastanka, kretanja i obrade otpada kroz sustav e-ONTO, alat koji bi trebao omogućiti praćenje pošiljki otpada, njihova prijevoza, skladištenja i obrade.

Ta transparentnost ima i jasnu gospodarsku dimenziju: što je tok otpada bolje kontroliran i vidljiviji, to je lakše utvrditi koliko materijala doista postoji, tko njime upravlja i gdje na kraju završava.

Upravo će količina i kvaliteta dostupnog materijala biti presudni čimbenik u odluci svakog privatnog investitora hoće li u Hrvatskoj uopće graditi novo postrojenje.

Hrvatsko tržište gospodarenja otpadom nalazi se između sve većeg regulatornog pritiska i rastućih količina otpada, što otvara prostor za nove investicije, te činjenice da tehnička mogućnost recikliranja ne znači nužno i ekonomsku isplativost.

Cijene energije i sekundarnih sirovina, troškovi prijevoza, količina i kvaliteta materijala određuju može li pojedini model dugoročno opstati.

Prema procjeni Anić Vučinić, tržište će morati rasti, ali neće svaki segment moći funkcionirati bez javnog usmjeravanja i financiranja. Gospodarenje otpadom pritom sve više postaje dio kružnog gospodarstva, u kojem vrijednost proizlazi iz oporabe, recikliranja i ponovne uporabe.

Najveća prilika je u razvoju kapaciteta za materijale koje Hrvatska mora sve više izdvajati, a za koje još nema dovoljno infrastrukture. Otpad tako postaje sirovina, ali da bi se vratio u proizvodnju, trebaju biti zadovoljeni i tehnološki i ekonomski uvjeti.

Dok se ta računica ne zatvori, otpad će ostati i vrijedan resurs i trošak – a račun za njega plaća cijelo društvo.