Glazbom se bavim otkako znam za sebe. Prije pola stoljeća krenuo sam s bendom Vrijeme i zemlja, jednim od najranijih bendova scene koja se krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih proslavila svojim zvukom i dala samoj Rijeci snažan, još i danas prepoznatljiv image rockerskoga grada. Odlaskom u SAD, moja se karijera znatno ubrzala, a onda sam prije nešto više od deset godina počeo osjećati probleme s motorikom. Do te mjere da više nisam mogao svirati gitaru. Naprosto, ruke me više nisu slušale. Dijagnoza koju sam dobio bila je šokantna – Parkinsonova bolest. Depresija je prijetila u cijelosti zaustaviti moj rad, moju permanentnu pojavnost na, za mnoge stvari, globalnoj pozornici.

Nenad Bach, poznati riječki glazbenik koji u SAD-u već desetljećima, od 1984. godine, gradi glazbenu, ali i sasvim specifičnu promotorsku karijeru u čijem su središtu mirotvorni procesi, dulje od deset godina živi s Parkinsonovom bolešću. Bolje rečeno, bori se protiv nje jer koliko god da je ona podmukla i ustrajna, voljni moment na koji je kod Bacha naišla šokirao je čak i njezinu nezaustavljivost.
– Sve je krenulo bezazleno, suzi ti se krug mogućnosti, tako da posežeš za onim aktivnostima koje su ti naprosto – moguće. I tako sam se 2015. godine dohvatio tih malih, običnih reketa i krenuo igrati, sjeća se Bach.

Poboljšanje motorike

Ping pong, baš kakav je i zvuk što proizvode male celuloidne loptice prigodom udara u stol namijenjen toj drevnoj igri, potaknuo je i kod Nenada silno pozitivne reakcije. Iako je svijet, osim Kine, zadivljen isključivo velikim tenisom, dakako zbog plesa milijuna i »celebrity« priča koje se oko njega vrte, čega nema u slučaju »malog tenisa«, upravo je u tom dinamičnom sportu za čije je upražnjavanje dovoljna tek poneka kuna i puno dobre volje, pronađena – pomoć.

Photo: Petar Glebov/PIXSELL

Bolje rečeno, ustanovljeno je kako taj sport poboljšava motoriku kod teških oboljenja poput Parkinsona te osobama ugroženog zdravlja vraća niz sposobnosti za koje se mislilo da su – nestale. I ne manje važno, vraća osjećaj nade, vjere da živjeti za sutra ima smisla.

– S obzirom na poboljšanja koja sam doživio, a i supruga koja je u SAD došla nekoliko godina poslije mene je liječnica, za efekte što su kod mene postignuti redovitim igranjem stolnog tenisa, zainteresirali su se i medicinski krugovi. Jasno je da se do nekih decidiranih zaključaka s te strane ne može doći samo na osnovi impresija i mojih iskustava, ali da taj sport u slučajevima oboljenja poput mog itekako ima i zdravstvenu preporuku, složili su se, i sami pomalo zadivljeni onim što se događa, i medicinski krugovi, naglašava Nenad s kojim smo razgovarali u nekoliko navrata. Što zbog šest sati vremenske razlike, što zbog brojnih obostranih obaveza, s naše su strane pozivi odlazili u pravilu oko ponoći.

PingPongParkinson

Vratimo li se medicini, zaključak o blagotvornosti stolnog tenisa mogao se iščitati i u nekim objavljenim medicinskim studijama koje su Bachovim nastojanjima dale dodatni zamah. Riječ je naprosto o osobi koja ne miruje ni kad je najteže, tako da se u njegovoj imaginaciji odmah zavrtio globalni film u kojem je odmah bilo potpuno jasno tko koju ulogu igra.
– Kako bih čitavu priču podigao što je moguće više do očiju javnosti, odlučio sam osnovati PPP – PingPongParkinson. Udruga je to koja već pet godina promiče korisnost bavljenja stolnim tenisom. Zahvaljujući i društvenim mrežama, priča se vrlo brzo zakotrljala svijetom tako da smo s raznih strana počeli dobivati zanimljive povratne informacije. Iskustva su bila u pravilu slična našima, tako da je bilo jasno kako se s početnih nekoliko ljudi koji su se na istoku SAD-a okupljali nekoliko puta tjedno kako bi stolnim tenisom tjerali od sebe muke Parkinsona, velik broj nama sličnih proširio svijetom, naglašava Bach.

Širila se priča i u SAD-u jer u toj velikoj državi danas stolni tenis igra više-manje redovito pedesetak ljudi s tom opakom bolešću.
– U većini stvari kojima se bavim moja je pozornica omeđena isključivo najširim, globalnim okvirima. Kad sam dakle spoznao da se PPP širi svijetom, jedino što mi je moglo »pasti na pamet« bila je organizacija – svjetskog prvenstva u stolnom tenisu za oboljele od Parkinsonove bolesti. Znam da zvuči jako neobično, ali uspjelo je, tako da ove godine stižemo do – trećeg izdanja, ponosan je Bach.
A stižu, ni manje ni više, nego u Hrvatsku! Gostoprimstvo im je ponosno ponudila Istarska županija, tako da će se 3. svjetsko prvenstvo u stolnom tenisu, PPP, održati koncem rujna u Puli. Prethodna dva su bila u New Yorku i Berlinu, istina 2020. godinu se zbog pandemije preskočilo.

– Želja mi je bila doći baš u Hrvatsku, iako sam je još prije 38 godina napustio zbog želje da mi se djeca rode i odrastaju u demokratskoj, slobodnoj zemlji, što tada, 1984. godine, s Hrvatskom nije bio slučaj. Kasnije sam, a posebno tijekom Domovinskog rata, senzibilizirao globalnu javnost za sve što se događalo u Hrvatskoj, tako da je moj svojevrsni poslovni kredo – kad je god moguće afirmirati Hrvatsku. Organizacija jednog takvog prvenstva u svakom slučaju privlači veliku pažnju javnosti, pa tako i na zemlju domaćina, ističe Bach.

Psihološki moment

Uza sve što organizator, dakle Istarska županija i Grad Pula omogućavaju, još je mnogo potreba da bi se sudionicima jednog uistinu unikatnog prvenstva omogućilo neometan boravak, kao i samo ispunjenje misije zbog koje dolaze u Hrvatsku – stolnoteniskog nadmetanja. Bach naime i ovim putem apelira na socijalno osviještne hrvatske tvrtke jer institucije, a tu je najvažnije Ministarstvo turizma i sporta, su se već pridružile procesu kako bi svi sudionici upamtili Hrvatsku kao visoko humanu, civiliziranu državu koja je uvijek spremna pomoći onima kojima to istinski treba.
– Osnovnu financijsku konstrukciju smo zatvorili, a uvjeren sam da će se i svi ostali za koje bi bilo poželjno da se uključe, to i učiniti. Ja svakako na njih ovim putem apeliram, no, kažem, do početka prvenstva sve ćemo napraviti da se sudionici osjećaju zadovoljno i da budu uspješni na sportskom planu, pojašnjava nam Bach.

Ono što je također uočeno zahvaljujući PPP aktivnostima i samom procesu bavljenja stolnim tenisom, je blagotvorni psihološki moment. PingPongParkins vraća vjeru, vraća smisao, ljudi koji boluju od te i sličnih bolesti, dakle oni koji se liječe, ali ne i izliječe, često najvećih problema imaju s – depresijom. Uostalom, upravo je depresija najznačajniji problem koji prati oboljele od Parkinsonove bolesti.
– Znate li koliko ljudi pati od depresije? Barem približno? Ne, ne znate jer to točno nitko ne zna. Ali je zato na žalost poznato da godišnje imamo oko 800 tisuća samoubojstava potaknutih upravo depresijom.

Da, skoro milijun ljudi diže ruku na sebe jer ne vidi bolje sutra, ne vidi kako se to kaže, »svjetlo na kraju tunela«. PPP je, ne zato što ja to taklo mislim ili se tako osjećam, dokazani antidepresiv u slučaju oboljelih od Parkinsonove bolesti. Ljudi se nakon partije ping ponga naprosto puno bolje osjećaju, nestaju tragovi depresije, normalno se živi i planira dan, tjedan, naprosto planira se budućnost, što je normalno ljudsko ponašanje. Ako samo iz tog kuta sagledamo PPP, jasno je koliki je interes svake države za provođenjem takvog i sličnih programa, koliko je to blagotvorno po čitav niz društvenih kategorija od kojih je sprječavanje širenje depresije, od koje relativno lako i brzo mogu oboljeti čitave zajednice, sigurno najznačajniji, pojašnjava nam Bach.

Iako na pragu osmog desetljeća života, iako s jednom od najtežih zdravstvenih dijagnoza, iako u konačnici realiziran na svim svojim najvažnijim poljima djelovanja, Nenad Bach se ponaša i radi kao da je – u najboljim i najzdravijim godinama. Neumorni promotor hrvatskih kulturno-glazbenih posebitosti, borac za mir i istinski umjetnik. I jedno od najplemenitijih sportskih natjecanja na svijetu. Ugodno u rujnu svima bilo u Puli. Tko će pobijediti? Najbolji, kao i uvijek: PPP!