Kada je u katedrali sv. Stošije u Zadru 7. ožujka ove godine održana svečana akademija povodom 75. rođendana zadarskog nadbiskupa mons. Želimira Puljića, među mnoštvom čestitara riječi zahvalnosti je nadbiskupu Puljiću uputila prof. dr. Dijana Vican, rektorica Sveučilišta u Zadru. Uz ostalo je rekla da svjedoči naslonjenosti mons. Puljića na znanost, otvorenosti za znanost, i da će uvijek svjedočiti o njegovoj oduševljenoj potpori u razvoju Sveučilišta u Zadru. Zaključila je: »Nadbiskupu ne priliči euforija, ni po godinama ni po životnom pozivu.

Ali impuls volje za stvaralaštvom ne može skriti.«
​Uoči ovotjednog zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije, s nadbiskupom Puljićem, koji je gotovo cijelo desetljeće i predsjednik HBK-a, razgovarali smo o predsjedanju HBK-om, pluralnom društvu i dijalogu, crkvenoj sinodi koju je pokrenuo papa Franjo, kao i o njegovom ne tako dalekom odlasku u mirovinu – nakon gotovo pola stoljeća posvećenosti Bogu i ljudima na najodgovornijim crkvenim službama.

​Proletjele godine

Papa Franjo je nedavno istarskog svećenika mons. Milana Zgrablića imenovao nadbiskupom koadjutorom Zadarske nadbiskupije i on će 25. lipnja biti ređen za biskupa. Vi ćete dobiti pomoćnika, koji uz to ima pravo nasljedstva na nadbiskupskoj katedri Zadarske nadbiskupije. U više nadbiskupija u Hrvatskoj, papa Franjo je proteklih godina imenovao nadbiskupe koadjutore, što znači da će se pomalo s vremenom dogoditi određena generacijska smjena u hrvatskom episkopatu.
– »Smjena generacija« normalna je stvar u životu ljudi, pa i u Crkvi. Slično je bilo i prije tri desetljeća kad smo u šest mjeseci imenovani i ređeni trojica novih biskupa, 1990. godine: mons. Marin Srakić u Đakovu, mons. Ivan Prenđa u Zadru i ja u Dubrovniku. A godinu dana prije toga kardinal Josip Bozanić bio je imenovan i ređen za biskupa u Krku. Kad pogledam unatrag čini mi se kako to nije bilo tako davno, a prošlo je već 32 godine. Ne kaže uzalud narodna izreka da »lete danci kao sanci, a godišta kao ništa«. Doista, lete godine u nepovrat. O tome govori i ona biblijska slika iz psalma koja veli kako je »zbroj naše dobi sedamdeset godina, ako smo snažni i osamdeset…«.
Vi ste 48 godina svećenik, a od tih godina 32 godine ste biskup, prvo dubrovački od 1990. do 2010. godine, a od 2010. zadarski nadbiskup.
– U kontekstu razmišljanja o godinama svećeništva i biskupstva rekao bih da mi uz ono uobičajeno iznenađenje, pa zar je toliko prohujalo godina, u mislima i osjećajima prolaze misli zahvalnosti Božjoj Providnosti kako na godinama služenja u svećeništvu, tako i na vremenu biskupskog života i rada. Nakon srednje škole u sjemeništu u Dubrovniku, započeo sam studij teologije u splitskoj bogosloviji, a nastavio u Rimu u misijskom zavodu Urbaniana. Kad sam završio teologiju upisao sam studij Odgojnih znanosti na Salezijanskom sveučilištu u Rimu gdje sam promovirao iz psihologije. Po završetku studija biskup me je poslao na bogosloviju u Sarajevo gdje sam uz odgojne zadatke predavao na teološkom fakultetu od 1978. do 1990. godine, kad sam bio imenovan dubrovačkim biskupom. Moje ređenje za biskupa dogodilo se u prijelomnom vremenu najave demokracije i završetka vremena komunističke vladavine. Samo godinu dana nakon euforije i radosti koju je sa sobom nosila promjena u društvu, nastupili su okrutni dani agresije, razaranja domova i kulturnih spomenika. Dani straha, tjeskobe i neizvjesnosti, ali i dani ponosa i osvojene slobode.

Grad slobode

Na početku Vaše biskupske službe imali ste »vatreno krštenje«. Ni godinu dana nakon ređenja suočili ste se s najžešćim ratnim djelovanjem u gradu i u mjesnoj Crkvi, koja Vam je bila povjerena. Jeste li slutili u kakvom vrtlogu ćete morati živjeti i djelovati?
– Ni najmanje nisam slutio takvo razaranje grada i okolice. No, tih dana kad sam došao u Dubrovnik početkom 1990. osjećalo se određeno buđenje i nada kako bi se uskoro moglo steći neovisnost i slobodu. Započela je kampanja za referendum pa je ta godina bila bogata rodoljubnim nabojem i slobodarskim očekivanjima. A i samo ređenje s brojnim vjernicima ispred Katedrale do Sponze bilo je prožeto radosnim ozračjem. Usporedio bih slikovito da su ređenje i moji prvi nastupi bili poput proljeća kad se budi priroda i donosi radost i nadu. No, onda je nakon godinu dana došla teška zima tjeskobe, razaranja kuća, crkava i spomenika, kao i progon žitelja iz pitomog zaleđa od Primorja, Župe Dubrovačke do Konavala. Tada su se brojne obitelji skrasile u Rijeci i u Istri, a preko Rijeke uspostavljen je morski koridor brodom »Šipan« koji je prevozio humanitarnu pomoć u Dubrovnik. Pomoć je stizala iz Europe, a posebice iz južne Austrije (iz Klagenfurta).

Vi ste i u takvim okolnostima putem Radio Dubrovnika upućivali ljudima riječi ohrabrenja, a uz to i sudjelovali ste na Sinodi biskupa o Europi.
– Moram priznati kako nije bilo lako nositi bilo kakvu odgovornost u to vrijeme, posebice na civilnom polju kad se moralo voditi brigu za obranu, zaštitu i prehranu stanovništva. Valja znati da je Grad bio praktično opkoljen sa svih strana. Zahvalan sam na daru milosti koja me je i u tim beznadnim trenutcima podržavala s vjerom u Gospodara koji vodi povijest pojedinaca i naroda. S tom vjerom u Božju Providnost vršio sam povjerenu službu i služio onako kako sam znao i umio. Ustanovio sam redovitu radijsku emisiju »Ohrabri se, narode moj; Bogu se pomoli i njemu zavapi«. Iako se uvečer lijegalo sa strahom i neizvjesnošću hoćemo li se živi probuditi, po danu se pokušalo »živjeti normalno« i ponašanjem »prkosilo« pucnjavi i granatama. Dapače, i koncerte smo organizirali, održavali tribine, izdavali kopirane prigodne vijesti. Kao spomen na to vrijeme rodio se i oratorij »Istina o Gradu slobode«, koji je skladao pokojni maestro Đelo Jusić, a akademik Luko Paljetak je napisao stihove. U Oratorij ušlo je i nekoliko mojih poruka koje sam upućivao slušateljima putem Radio Dubrovnika. Ovo glazbeno djelo svjedoči o tom vremenu, kao i o stilu prkosa i ponosa u teškim okolnostima života kad se nismo predavali.

Što se tiče moga sudjelovanja na Sinodi biskupa o Europi, u studenom 1991., na kojoj nas je bilo pet hrvatskih biskupa, izvijestio sam nazočne biskupe o teškom stanju u biskupiji. U svom interventu rekao sam slikovito kako je tada »Dubrovnik bio najveći koncentracijski logor u Europi«. Opkoljeni, naime, s kopna tenkovima i drugim oružjem, a s mora topovnjačama jugoslavenskog brodovlja, nije bilo mogućnosti nikuda izići. Stoga sam upotrijebio sliku koncentracijskog logora. Bilo je vrlo korisno da je pet biskupa Hrvata sudjelovalo na Sinodi o Europi. Pet puta se čulo kako se kod nas događa prava apokalipsa i strašno stanje rata i razaranja. Potaknuti našim izvješćem, sa Sinode je poslana poruka europskim čelnicima, koji su tih dana imali susret u Maastrichtu, s naslovom, »Hrvatska je u smrtnoj borbi«. Na tom susretu u Maastrichtu europski čelnici su odlučili priznati samostalnost Hrvatske i Slovenije, 15. siječnja 1992., što je kod nas u zemlji pozdravljeno s velikim oduševljenjem.
U dva mandata, posljednjih deset godina, uz ostale svoje obveze, obnašate i zahtjevnu službu predsjednika HBK-a. To je i čast i iznimna odgovornost. Recite nam o toj službi, o tome kako je voditi tako važno tijelo, što ta služba podrazumijeva, odnosno zahtijeva?

Čast, ali i odgovornost

– Primiče se kraju drugi mandat u ulozi predsjednika HBK-a, od kad su me braća biskupi izabrali u studenom 2012. godine. To je bio mjesec kad je Republika Hrvatska doživjela osobito olakšanje jer su njezini generali Gotovina i Markač bili oslobođeni na Međunarodnom sudu u Haagu. Tada sam po povratku u Zadar dao prvu izjavu kao predsjednik HBK: »Raduj se, zemljo Hrvatska! Ovim današnjim činom završava tvoja dugogodišnja muka oslobodilačkog rata, poraća i svih teških godina koje smo proživljavali. Uistinu, imamo se pravo svi radovati, zbog toga što je činom oslobađajuće presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču konačno završen obrambeni rat«. Slažem se kako je služba predsjednika HBK-a važna i časna. Ali, sa sobom nosi iznimnu odgovornost na više razina. Najprije unutar biskupskog kolegija i povjerenih partikularnih crkava u vidu ostvarenja zajedničkih pastoralnih zadataka na terenu. A onda i prema društvu u kojem živimo, kao i prema drugim biskupskim konferencijama i prema Svetoj Stolici. Članovi HBK-a okupljaju se tijekom godine na svom redovitom plenarnom saboru u jesen i u proljeće. Uz to imaju i redovite susrete s redovnicama i redovnicima, a po običaju između redovitih sabora održavaju se i jednodnevni izvanredni susreti za rješavanje tekućih pitanja i problema. Biskupi HBK-a imaju i godišnji susret s biskupima iz Bosne i Hercegovine jer uz jezik i liturgijske knjige i katehetska pomagala ima i nekoliko zajedničkih točaka oko kojih članovi dviju konferencija razgovaraju i dogovaraju pojedine stvari na tim susretima.

U cijeloj Katoličkoj crkvi u tijeku je sinoda koju je pokrenuo i u listopadu 2021. godine otvorio papa Franjo. Taj proces unutar Crkve, taj zajednički put i hod, ta obnova, ako se tako može reći, nosi naslov »Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje, poslanje«.
– Dopustite mi za početak učiniti povijesnu usporedbu o dva događaja u razmaku od 60 godina. Naime, papa Ivan XXIII. u 81. godini života imao je hrabrosti sazvati, pripremiti i otvoriti Drugi vatikanski sabor, u listopadu 1962. godine. Papa Franjo u svojoj 84. godini života odvažio se pozvati »narod, svećenike i biskupe neka hode i slušaju jedni druge; a svi zajedno neka slušaju Duha istine kako bi spoznali što Duh Sveti govori i poručuje Crkvama«. Gesta pape Franje o pokretanju procesa sinodalnog hoda Crkve slična je hrabroj gesti svetog starca Ivana XXIII. koji je pripremio i otvorio radove Drugog vatikanskog sabora. On je sinodalni hod Crkve otvorio u bazilici sv. Petra u Vatikanu, 10. listopada 2021. godine. A slijedeće nedjelje, 17. listopada 2021., isti čin otvaranja imali su biskupi u svojim katedralama diljem svijeta. Sinodalni hod, naglasio je papa Franjo, nije »ni parlament, a ni neki znanstveni centar za istraživanje«. Taj hod zapravo je crkveni događaj u kojem je Duh Sveti glavni protagonist. A mi svi »stojimo pred njim sabrani u njegovo ime«, kako stoji u zadanoj molitvi koju se moli prije svakog susreta. Tom molitvom Duhu Svetom ljudi se njemu povjeravaju da ih vodi i pokazuje put kojim treba ići. Posebice se napominje u molitvi da Duh Sveti pomogne svima »tražiti i naći put istine i jedinstva kako ne bi postali nositeljima nesklada«. Hodeći, dakle, na sinodalnom putu očekuje se da sudionici toga hoda »postanu pažljiviji i osjetljiviji«, da budu kadri »slušati i čuti govor jedni drugih«. A onda »ustupiti prostor Duhu Svetom« pa poslušati njegov nagovor. S tog zrenika promatrano, Sinoda će dati prigodu svima »osjećati se u Crkvi kod kuće«, te biti kadri »čuti, govoriti i slušati«.

Nada i povjerenje

Kako se sinodalni hod ostvaruje na razini HBK-a, u našim biskupijama?
– Ne bih mogao odgovoriti kako se sinodalni hod ostvaruje u našim biskupijama. O tome ćemo razgovarati na proljetnom saboru HBK-a. No, iz onoga što sam čuo i osjetio vidim kako poticajne riječi pape Franje za sinodalni hod nailaze na odobravanje. Naime, svaki susret ljudi međusobno je obogaćenje. Posebice u vremenu prenaglašenog individualizma i egocentrizma. U tom vidu Papa je potaknuo sve da se trude postati »stručnjacima u umijeću slušanja i susretanja«. Jer, svrha sinodalnog hoda nije izrada novih dokumenata, nego prigoda da se kod ljudi probudi, rekli bismo, »pozitivna energija« kojom će moći sanjati i raspravljati o novoj viziji i novim planovima. Takva rasprava kadra je pružiti osjećaj nade i uzajamnog povjerenja. A u iskustvu »zajedničkog hoda« članovi Božjeg naroda mogu »naučiti povijati rane jedni drugima« i umrežavati međusobne odnose kako bi se »probudila i oživjela zora nade«, kako često slikovito govori papa Franjo.
S tim možemo povezati i Vaše biskupsko geslo: »Unitas, libertas, caritas – Jedinstvo, sloboda, ljubav«. Čini se da su i te misli temeljni orijentiri Vašeg biskupskog služenja.
– Slažem se s vašom primjedbom kako u mom geslu ima nešto od duha »sinodalnosti«. Kad sam ga tražio, nisam imao to u vidu. Kako sam odabrao ovo geslo? Nakon imenovanja dubrovačkim biskupom trebalo je stilizirati grb i naći neko geslo. Tražio sam poveznicu s gradom Dubrovnikom. Budući da je drugi prepoznatljivi simbol, koji se veže uz taj grad, libertas – sloboda, tražio sam nešto gdje bi se ta riječ nalazila. I našao sam je u rečenici »In necessariis unitas, in dubiis libertas, et in omnibus caritas«. To na hrvatskom znači »u bitnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav«. Na prvi mah svidjela mi se ta rečenica koju se donedavno pripisivalo sv. Augustinu. No, vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić, koji je priredio zbornik u prigodi mog srebrnog jubileja biskupske službe, pronašao je kako je to zapravo rečenica koju je upotrijebio splitski nadbiskup Markantun De Dominis u svom traktatu o Crkvi.
Na stranu porijeklo i autorstvo rečenice, je li Augustinova ili Markantunova, ona u sebi nosi »obilježje sinodalnosti«. Jer potiče pojedince biti pažljivi i osjetljivi prema drugima i razlikovati »bitne od sporednih stvari«. A onda ljubeći sve oko sebe »ustupiti prostor Duhu Svetom« kako se bi moglo čuti i poslušati i njegov nagovor.

Otvorenost i dijalog

Živimo u pluralnom društvu, a pluralizam zahtijeva otvoren dijalog za dobrobit cijele zajednice, općega dobra. Koliko je naše društvo dijaloško, dakle društvo otvorenog dijaloga i poštovanja među različitim svjetonazorskim, religijskim, kulturnim, političkim konceptima? Postavljam Vam to pitanje zato što su sve službe koje ste obavljali ili obavljate zahtijevale dijaloški stav, i jer ste prepoznati kao čovjek dijaloga i suradnje.
– Nastavljajući razmišljanje o sinodalnosti Crkve u kontekstu pluralnog društva, koje zahtjeva i traži otvorenost i dijalog, puno mi je značilo i odabrano geslo s kojim sam se pomalo identificirao. Ono mi je pomagalo i u orijentaciji kod obavljanja brojnih crkvenih službi; od odgojne i obrazovne, do upravne i administrativne. A čovjek često olako zauzme ekstremne stavove koji po logici stvari proizvode druge ekstreme. Narodna mudrost savjetuje ne skretati ni »lijevo, ni desno – već biti u srijedi na zlatnoj gredi«. A to nije uvijek lako.
Mi smo kao društvo u zadnjih stotinu godina proživjeli različita iskustva, od društvenih diktatura do fašizma i komunizma. U takvim okolnostima nije se ni promicalo, a ni njegovalo kulturu dijaloga i tolerancije. Takav stil vladavine, kojeg se usvajalo u školi, politici, odgoju i obrazovanju ostavljao je duboke tragove kod pojedinaca i u obitelji. Ne čudi onda što u našem društvu nakon desetljeća vladavine različiti diktatura kako velite »nedostaje otvorenog dijaloga i poštovanja među različitim svjetonazorskim, religijskim, kulturnim, političkim konceptima«.
Stoga, zvuči mi kao kompliment ako me ljudi »prepoznaju kao čovjeka dijaloga i suradnje«. Jer, to je u duhu evanđelja i smjernica Drugog vatikanskog sabora.