Nakon što je dugi niz godina bio vrhunski intendant i voditelj najboljih hrvatskih kazališnih kuća, 73-godišnji Duško Ljuština sada najviše boravi u zaseoku Brezik nedaleko od Gospića. Ako vam se nakon bezuspješnih poziva na mobitel Duško ne javlja, nije u pitanju njegov nemar ili nesmotrenost. Iako je u mirovini, Duško je uvijek u poslu. Zadnji njegov telefonski poziv bio je u znaku ambijentalnih zvukova traktora, balirke i ljudskih glasova jer se nekadašnji popularni voditelj kazališta nalazio na livadi.
– U sijenu sam, a ovdje je buka. Recite kada i lako ćemo se naći. Naša kuća je lijevo, odmah iza crkve i preko dva mostića, reče nam tada Duško Ljuština.

Zazvučalo je ovo pomalo metaforički, svetonazorski, nehotice asocirajući kako je Ljuština uvijek bio zakleti ljevičar, odmaknut od crkve i lišen bilo kakvih predrasuda. O njegovom angažmanu i nagradama vezanim uz kazalište zna se manje-više sve. Budući se željezo kuje dok je vruće, a karakter čovjeka stasava od mladosti, zanima nas prvenstveno Glibodol, njegovo rodno mjesto nadomak Brinja.

Iz kazališta na ranč

Selo Brezik prostrlo se usporedo s Velebitom. Omeđuju ga prostrane livade prošarane ponekim šumarkom, na manje od kilometra udaljene od te mitske planine. U ovoj ljetnoj omari hladovina je dar kojega se hvata svaki živi stvor. Na imanju Duška Ljuštine, na OPG-u Velebit, u hladovitom ljetnikovcu supruga Mirjana poslužuje kavu.

– Sad će Duško, javio se mobitelom. Ima nekog posla u selu. On srećom uvijek ima posla. Osobito od kada je u mirovini!

Ovih dana Duško Ljuština je uglavnom u sijenu. U poslu na koji je navikao od malena. Počinje priču.
– Držimo 34 ovce, kravu, tri jelena lopatara, tri magarca, sedam koza, dva psa i 20 kokoši. To je moje životinjsko carstvo. Registrirao sam OPG koji se zove Velebit. Prenijet ću ga na sina koji će ga registrirati za turističku djelatnost. Ovo je predivna priroda, niti kilometar udaljena od Velebita. Gradili bismo još jedan turistički objekt pod samim Velebitom. Za zimu treba pripremiti mnoštvo sijena. Danas je to lako uz svu tu mehanizaciju. Ipak, niti danas ja ne mogu bez košnje običnom kosom. Čišće se kosi, oko svakog drveta ili kamena, pokosiš travu u svakoj udubini. Nekada se kosilo samo ručno. Po osam, 15 kosaca činili su to uz pjesmu. To se onda zvalo partije kosaca. Počinjalo se u ranu zoru, da kosci na livadi i travi »uhvate rosu«. Čulo se samo zvuk otkosa i – pjesma.

Ti su dečki prelijepo pjevali, u višeglasju. Bio je to poseban događaj koji se čovjeku duboko ureže u sjećanje. Toga više nema, sve su zamijenili traktori i balirke. Danas me neki susjedi čudno gledaju kada ja nakon košnje još dva dana ručno kosim nepristupačne dijelove oko ograde, a onda kupim sijeno grabljama, govori nam ovaj nepopravljivi Likota.

Pitamo za drveni tobolac gdje se nekada pri košnji držao brus za kosu.
– Nema više drvenih tobolaca, samo metalni. Nekada se na košnju nosila voda u drvenim posudama, zvali smo ih breme. Bile su teške, ali su ih žene nosile na glavi i po nekoliko kilometara do košanica. Između breme i glave se stavljao maleni vijenčić od tkanine. Breme su se koristile u svim velikim radovima. Nekada su kod Glibodola uz 39 kuća bili radnici i bosanski konji jer su u Kapeli bili veliki radovi na sječi šume. Po 200 konja je radilo. Na konjima su bile samarica i svaki je radnik vodio po četiri, pet konja. Najbolji majstori za rad s drvetom uvijek su u Lici bili Kuterevci pa su oni cijepali drva. U svakoj grupi Kuterevaca bilo je po deset njih s imenom Jure ili Mate. Bili su vrijedni i prekrasni ljudi. I danas ako želite nešto raditi od drveta najbolje je otići majstorima u Kuterevo.

Školovanje

Što se tiče Glibodola i Kapela, to je jedna čudna priča. Mala Kapela se nalazi točno iznad Glibodola. Putujući prema zapadu tu počinje Velika Kapela. Onda tunel na autocesti prolazi kroz Veliku Kapelu, ali se ipak zove tunel Mala Kapela.

– U Glibodolu sam završio četiri razreda osnovne škole. Završio sam i peti razred, ali sam na njemački dva puta tjedno išao pješice u Dabar. Po sedam kilometara svaki puta. Da ne moram toliko pješačiti, otišao sam završiti 6. razred kod strica u Voganj, u Srijemu pored Rume. Bila je to škola »Zmaj Jova Jovanović«. Bilo mi ondje odlično, ali sam se odlučio vratiti doma i ići pješice iz svojega Glibodola pa sam u Dabru ipak završio 7. i 8. razred. Zašto? Nije me obdarilo da sam neki genije za jezike i narječja pa se na srijemsku ekavicu nisam mogao prilagoditi. Kada smo u tamošnjoj školi primjerice morali recitirati »Al’ je lep ovaj svet. Ovde potok, ovde cvet«, ja se na to nisam mogao lako navići pa je taj moj štokavski, ijekavski govor izazivao podsmijeh djece. Ja sam tada rekao »nećete se vi meni smijati« i napustio sam Srijem. Gimnaziju sam završio u Ogulinu, a faklultet u Zagrebu gdje sam s prekidima ostao do današnjih dana. Jedan sam od 19 ličkih doktora znanosti.

Pitamo Duška za neku karakterističnu crticu iz njegova djetinjstva. Bilo ih je mnogo, ali se ipak neka crta usjekla dječaku u sjećanje. Malo se zamislio jer ih je bilo bezbroj.
– Duboko mi se urezalo sjećanje na jedan događaj iako sam tada bio mali. Neki moji vršnjaci mi i osporavaju neka takva sjećanja. Sjedio sam majci u krilu kada se rasformiravala seljačka radna zadruga. Moj otac Ilija je bio izuzetno veliki protivnik tih zadruga jer su bile osnovane političkim dekretom. Moj djed Mile je bio bogat čovjek. Sjećam se kada su se u toj zadrugi dijelile vilice, žlice i noževi moja obitelj je dobivala one lošije. Mamu sam tada pitao zašto drugi dobivaju bolje žlice nego li mi.
Moj otac je bio poznati »kirijaš« i imao je izvrsne konje. Radio je po Velebitu, tu na Štirovači. Radio sam s ocem kao mali i tjerao sam konje kroz šumu. Najteže je bilo kada bi vagir zapeo za kamen ili drvo. Tada sam ja to morao otkvačiti, konje voditi u »rikverc« i onda krenuti naprijed. Za moje tadašnje godine i snagu bilo je to nešto najteže.

Kulturne zablude

U razgovoru preskačemo Duškovo »bosonogo djetinjstvo«. Živeći u Zagrebu bio je veliki pobornik obnavljanja i tehničkog opremanja Centara za kulturu.

– Kao član poglavarstva uvijek sam isticao tu potrebu. Uvijek se radilo o perifernim mjestima. Muzeji i kazališta uvijek su bili u Donjem i Gornjem Gradu, a bez tih sadržaja uvijek su bila mjesta na periferiji. Mnogi su mislili da su Centri za kulturu bili socijalistička izmišljotina. To je bila potreba pa su čak Francuzi sadržajima pokrivali ta takozvana bijela područja, tamo gdje nema opere i baleta da se izgrade dvorane kako bi narod mogao konzumirati ozbiljne kulturne sadržaje.

Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Tako je prva takva manifestacija u mojem Glibodolu bila prva projekcija filma koju sam doživio. Bilo je to prenosiva kinooprema, a mi smo sjedili u klupama škole i gledali film. Projicirao se američki film »Crni narednik«. Da bismo mogli gledati, nagurali smo na prozore deke i stvorili mrak, a film smo gledali na zidu učionice. Tada je u školu banuo najstariji stanovnik Glibodola, djed Vasilije i upalio svjetlo da bolje vidimo film, uz riječi: »Djeco, izgubit ćete vid u tome mraku!«
Od nekadašnjih 39 obitelji u Glibodolu sada povremeno žive tri obitelji, a samo jedna stalno.
– Spala knjiga na par slova, kaže Duško. Ovo je svojevrsna demografska parabola toliko uobičajena u Lici.

Krleža – prvak svijeta

Uz pregršt tema ipak se dotičemo kulture gdje je Duško Ljuština »svoj na svome«. Pitamo ga kojeg hrvatskog autora najviše cijeni. Bez mnogo razmišljanja izdvaja jedno ime.
– Mi imamo prvaka svijeta. Nijemci bi dali sve samo da imaju jednog Miroslava Krležu. Vjerujem da se oko veličine Miroslava Krleže nekada umiješala i politika jer Krleža ipak nije dobio Nobelovu nagradu za književnost. To malo vremena što sam obnašao vlast, puno sam nastojao ljudima pojasniti jedan detalj: da sam ja vlast, ja bih jednom tjedno imao u srednjoj školi nastavni sat koji bi se zvao Miroslav Krleža. Krleža je bio sve, u dramskom, proznom opusu, u svim njegovim djelovanjima, u svemu kako je radio. Oko Krleže niti danas nije sve dovoljno rasvijetljeno, nije sve napisano.

S Radom Šerbedžijom i Lenkom Udovički radili smo na Brijunima »Pijanu novembarsku noć« Miroslava Krleže. Radili smo i »Balade Petrice Kerempuha«, a Rade je obnovio »Moj obračun s njima« za 18. srpnja ovoga ljeta. To je refleks jednog prijateljstva jer je Krleža jako volio i cijenio Radu. Oni su se družili i jako uvažavali.
Uz sve ovo vezana je anegdota kada je Radio Beograd pravio intervju s Krležom. Jedan je novinar načinio pitanja koja je na snimku postavljao glumac Ljuba Tadić. Kada je to Krleža vidio, reagirao je riječima: »Kada vi tako radite, ja neću odgovarati na vaša pitanja. Moje će odgovore čitati Rade Šerbedžija!«

Vrh svijeta

S Radom sam već godinama dobar prijatelj i dugogodišnji suradnik. Kada sam na kraju karijere odlučio napisati knjigu »Rasprodano«, tri su ozbiljna razloga za to pisanje. Prvi je razlog moj otac Ilija, drugi je Rade Šerbedžija i treći je Fadil Hadžić. U 3. razredu gimnazije bio sam primljen u partiju i tada sam mislio da je to vrh svijeta. Išao sam kući javiti ocu tu radosnu vijest. Sreo sam ga koji kilometar prije kuće i to mu rekao. Ljutit, bacio je sjekiru u obližnje kamenje i pitao me: »Pa sine što ti je to trebalo?« Meni se srušio sav svijet. Nisam bio sasvim svoj. Tu rečenicu govorio je i satnik Ratković kada je privodio Krležu. Ja taj vikend nisam bio svoj. Kao i neki ljudi iz kazališta koji su pitali, kao moj prijatelj Mladen Tomaš Fljuf »gospon ravnatelj, o čem se tu dela?«.

Moj otac je bio pošten i častan čovjek. Nakon toga događaja s partijom sjeli smo pa mi je govorio: »Otjerali su nas u seljačku radnu zadrugu, sve su nam uzeli. Uhapsili su Petra Lolića i odveli ga na Goli otok zbog Informbiroa. Taj je čovjek i umro, a da nije znao o čemu se radi. Plaćali smo porez na kola, na mačke, drva… Mom ocu partija nikada nije »sjela«. On je bio istinski vjernik, nikada nije psovao. Bio je u Njemačkoj kraj Münchena rob jer su ga tamo odveli 1941. godine i dodijelili za rad na jednom imanju. Seljak ga je tretirao kao sebi ravnog čovjeka, ali je moj otac ipak imao broj, a seljak je morao paziti da mu ne pobjegne. Unatoč tome, moj je otac volio Nijemce.

Photo: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

U vrijeme dok je nakon onoga rata na tabli na ulazu u Kragujevac bio istaknut tekst o zabrani ulaska njemačkih građana, moj otac je bio prevodilac njemačkim lovcima u Kapeli. Pitao sam ga što to čini jer su Nijemci fašisti. Odgovor je bio: »E moj sine, ti stalno ideš u neke pogrešne škole. Zapamti dobro da je Švabo ozbiljan čo’ek!« Oca sam obožavao i on je obožavao mene. Do kraja smo ostali različiti u mnogim stavovima. Odgajao me svojim poštenjem. Gdje god sam se pojavio i rekao da sam sin Ike Ljuštine, posvuda sam imao otvorena vrata. Otac i ja smo odlično funkcionirali, iako smo ideološki bili potpuno različiti. Antipodi! Nastojao sam tako činiti da moj sin kada negdje dođe zna da je Duško Ljuština častan čovjek. Ta se različitost može u sve uklopiti, može dobro funkcionirati.

Kada netko kaže da je nemoguća koalicija HDZ-a i SDP-a, to su ozbiljne budalaštine i ozbiljne gluposti. Zašto te koalicije ne bi bilo ako se radi o dobrobiti naroda i države!? Problem je u tome što se mi niti ne trudimo te razlike umanjiti. Mi se dnevno trudimo te razlike produbiti i poduplavati. Uvijek na prvo mjesto treba stavljati obrazovanje i kulturu. Tek onda ćemo mi tu priču lakše savladati. Zato su te razlike u gradovima bitno manje, ali u ruralnim područjima bitno veće jer su problem obrazovanje i kultura.

Veliki ljudi

Drugi razlog za nastanak moje knjige je Rade Šerbedžija. O tom su glumcu napisane tone, kamioni tekstova od kojih su mnogi gluposti pa su ga čak svrstali u neprijatelje. A ja pitam kako se taj »neprijatelj« pod stare dane u toj državi odluči živjeti, ovdje sagraditi dom, trošiti američku mirovinu… Kuća se ne može iznesti iz Hrvatske. Što god mi mislili, ja tvrdim da je Rade Šerbedžija jedan od najvećih glumaca kojeg je imala ova zemlja. Nije sve ovo čudno jer smo mi imali i prijepore oko velikog Nikole Tesle. Zato sam u svojoj knjizi želio istaknuti u kolikoj smo mjeri Radu Šerbedžiju krivo predstavljali.

Treći razlog za nastanak moje knjige je Fadil Hadžić. Franjo Tuđman je ‘90. godine došao u »Kerempuh« zamoliti Fadila Hadžića da se pridruži pokretu koji se zove HDZ, Fadil se »opekao« u politici ranije i morao se godinama bez razloga uzaludno opravdavati. Zato nije prihvatio Tuđmanov poziv. Da je to učinio, ‘ko bi se danas sjetio promjene imena kazališta u »Jazavac«. Meni se uvijek ime »Kerempuh« više sviđalo, ali da je tada Fadil ušao u politiku, nitko o tome ne bi ni polemizirao. Prema Fadilu je tada bio vrlo ružan odnos, iako se zna da je on dao temelj skoro svim kulturnim institucijama u Zagrebu: uređivao je satiričke listove, osnovao je »Jadran film«, Školu crtanog filma, pokrenuo je Filmski festival u Puli. Napisao je 68 komedija, imao je 150 samostalnih izložbi, snimio je 23 igrana filma. Fadil Hadžić je jedan veliki dragulj u hrvatskoj kulturi, a danas ni nakon smrti nije dovoljno cijenjen, ističe Ljuština.Tijekom uspješne karijere Duško Ljuština je blisko surađivao s gradonačelnikom Zagreba Milanom Bandićem. Medijska i politička tirada sada Bandića uglavnom baca u blato, nakon što je toliko puta bio biran za prvog čovjeka metropole.

Borba s predrasudama

Pitamo Duška što se to odjednom promijenilo?
– Na kritici Milana Bandića u Zagrebu su se dobili ovi izbori. Milan je bio uvjeren da će dobiti ove izbore. Kada sam s njim o tome razgovarao, nisam bio u to uvjeren. To pokazuju i rezultati izbora po drugim gradovima. Bandića su pratile novinske afere, bio je osuđivan i prije nego li mu se išta dokazalo, a sve je to vrlo ružna stvar u Hrvatskoj. Kada se nekoga oblati, teško je to ispraviti, a posljedice su dugotrajne. Živimo na prostoru u kojem se radije traži krivnja nego pozitivne stvari. Pa čak i kolektivna krivnja za pojedinačna djela. Nakon Drugog svjetskog rata Hrvatima se nepravedno na leđa tovario taj rat. Taj se teret teško nosio. Tu su Jasenovac, Jadovno, brojni zločini… Srbi će dugo nositi stigmu Srebrenice. Zato što se niti jedan narod nije u tome kvalitetno postavio. Kada je na HTV-u voditelj Aleksandar Stanković pitao srbijanskog biznismena Karića »što su to Srbi napravili u Srebrenici«, odgovor mu je bio: »To nisu učinili Srbi. To su napravile zveri!!!«

Tako vam je sada u Zagrebu i tko god je imao doticaj s Bandićem, on je sada sumnjivi Bandićevac. Ovi momci što su dobili izbore su vrlo ozbiljni, ali još uvijek rade navaljujući na Milana Bandića. To će trajati neko vrijeme. To je naša sudbina i kada netko kod nas dođe na vlast, onda su nam naredne tri godine za sve krivi »oni prije nas«. Pitam se zašto smo onda uopće dolazili na vlast, ako smo znali da ono prije nas ništa ne valja. Bit ću sretan kada se u Hrvatskoj donese zakon po kojem će prilikom primopredaje vlasti ići doma ministri i njihovi pomoćnici, a ostati raditi pravi profesionalci, zaključuje Duško Ljuština koji se tijekom vrsne karijere u mnogo navrata susretao s političkim nepravdama i borio protiv vjetrenjača.