TUŽNA BITKA S BOLESTI

Ispovijed roditelja Kiare Goršić: “Neka njezina borba s tumorom bude inspiracija i da snage drugima”

P. N.

Photo: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Photo: Dusko Jaramaz/PIXSELL

"Gledali smo svaki njen udah i treptaj. Radovali se kada bi na trenutak otvorila oči ili pomaknula ručicu. Djelovala je zarobljeno u vlastitom tijelu. Teško je gledati vlastito dijete u takvoj borbi".



Kiara Goršić (8) izdahnula je 25. srpnja nakon lavovske borbe s najtežim oblikom zloćudnog tumora na mozgu. Otac Valentino želi da njezina borba bude inspiracija i da snage drugima koji se nađu u sličnoj situaciji, piše 24sata.hr.


Još je osjećam uz sebe. Osjećam njezin miris, njezinu toplinu…Teško mi je pojmiti da je nema. Onaj dan, kada je otišla u prvi tren uz svu bol osjetite olakšanje jer se ona više ne muči, ali svaki sat nakon toga sve je teži i teži – priča nam otac Valentino Goršić koji je sa suprugom Matom, mlađom kćeri i Mateinim roditeljima u San Franciscu gdje je zauvijek zaspala njihova Kiara (8). Svih ovih godinu dana Kiarine borbe, koliko smo i komunicirali, Valentino se trudio ostati pribran i koncentriran na trenutak u kojem se nalazio. Nije bilo razgovora u kojem ne bi zahvaljivao svima, baš svim ljudima koji su ih bodrili i pomogli na bilo koji način. Zbog svih njih, uvijek je spremno u javnost iznosio što se događa s Kiarom, ne obazirući se i na neumjesne komentare, kakvih je na žalost bilo, jer je osjećao svojevrsnu obavezu prema ljudima koji su bili uz njegovu obitelj u najtežim trenucima. Zbog toga i sada, kada se raspada u boli za svojom djevojčicom, smogao je snage da podijeli s nama posljednje Kiarine dane za koje smo se svi nadali da će doći godinama, godinama kasnije…


– Prije nešto više od dva tjedna stalo joj je srce na 12 minuta. Taj zastoj je oštetio bubrege, moždane funkcije i ostale organe. Bilo je jasno da Kiara tu bitku ne može dobiti – priča Valentino. On i supruga Matea zadnjih mjeseci uglavnom su samo s obitelji dijelili detalje zdravstvenoga stanja malene. U tišini, daleko od javnosti, nakon tog zastoja srca, u San Francisco su stigli djedovi, bake, tete…da se pozdrave od plavog anđelka iako, dok god joj je srce tuklo, tinjala je mala nada da će otvoriti oči barem na još jedan dan.




Tata Valentino otvoreno je iznosi dojmove o svemu, trezveno, znajući da za tu vrstu bolesti još nema lijeka, ali odmah je po saznanju dijagnoze prije godinu dana rekao da će on i supruga napraviti apsolutno sve što je u njihovoj moći da Kiara poživi što dulje može i koliko može kvalitetan život u nadi da će medicina iznjedriti čudo.


Kiara je na eksperimentalno liječenje u San Francisco otputovala pred Božić 2021. Bili su to za Goršiće dani prepuni emocija u kojima su se vrtoglavo miješali strah i nada. I dosta, jedno čudo se počelo rađati. Tumor se rapidno bio smanjio i činilo se da je Kiara dobila jedinstvenu priliku za nastavak svog dječjeg života punog snova. No ova bolest je podmukla. Iako doista postoje slučajevi, o čemu su nam svjedočili liječnici, gdje djeca neobjašnjivo žive i s takvim tumorima kao da su zdrava, tijelo popušta na razne načine. Ključni trenutak u Kiarinom liječenju je bila operacija hidrocefalusa. Riječ je o stanju u kojem dolazi do povišenog tlaka cerebrospinalne tekućine (likvora) unutar sustava mozgovnih komora, što uzrokuje njihovo proširenje. Nakon te operacije Kiara je polako odlazila. Uslijedio je i zastoj srca, koji je opisao tata Valentino, a nakon kojeg se ne bi izvukao ni čovjek koji ne boluje od zloćudnog tumora.


– Gledali smo svaki njen udah i treptaj. Radovali se kada bi na trenutak otvorila oči ili pomaknula ručicu. Djelovala je zarobljeno u vlastitom tijelu. Teško je gledati vlastito dijete u takvoj borbi. Bilo nam je jasno iz dana u dan da više nema spasa. Na kraju su liječnici ugasili aparate… – priča nam Valentino. Kiara je doista imala maksimalan tretman, iako Valentino priznaje da jednu stvar zamjera američkoj bolnici i liječnicima.


– Nisu nam rekli sve rizike posljednje operacije već su konstatirali da je to najbolje za Kiaru i da joj od toga može biti samo bolje. Mi smo znali koliko nam je dijete bolesno i da tu nema lijeka, ali boli me što su zadnje moje riječi, koje sam svojem djetetu u prisebnom stanju, bile zapravo bile laž, a da to nisam znao. S time ću morati živjeti do kraja života – kaže Valentino za 24sata.hr.