Željko Lovrić iz Strmca u Novom Marofu blizu Varaždina 50-godišnji je svećenik koji vodi ispunjen život. Župnik zagrebačke Župe sv. Leopolda Mandića u Ljubljanici-Voltinu kaže da je smisao života kada ispuniš samog sebe i kada dijeliš dobro dalje. Ističe kako ima balans u životu, a sebe predstavlja kao emotivnog čovjeka, svećenika, pjesnika, književnika, umjetnika koji voli svoj posao. Javnosti je poznat i kao don Dante zbog nedavno objavljene pjesme »Ispovijed s asfalta«. Objasnio nam je kako je pjesma nastala.

– Svi smo pomalo anksiozni zbog rata koji grmi oko nas. Ova pjesma je nastala za vrijeme rata u Hrvatskoj kada sam imao 15 godina. Sjećam se da smo se svi jako bojali, a ja sam tada bio u molitvi, ali i u grču razmišljajući što mogu napraviti. Skupljao sam ljude u svojoj kući kako bi molili. U kući smo složili kapelicu jer nismo smjeli ići na javna okupljanja, stalno je bila prijetnja. Vidio sam da jedino Crkva može dati ljudima utjehu, tako su nastale riječi »probudi se Crkvo«. Čak su i naši susjedi Srbi objavili jedan članak o pjesmi, nisam mogao vjerovati. Pjesma se dijelila i skupila je puno pregleda. Drago mi je da poruka pjesme nije ostala samo na lokalnoj razini, rekao je Lovrić koji privatno uživa u nešto drugačijoj glazbi. Voli bendove Rammstein i Prodigy.

UMJETNIČKI »NAVUDREN«

Lovrić voli pisati i kako kaže, cijeli život je umjetnički »navudren«.

– Emotivac sam pa je logično da mi je desna strana mozga razvijenija. Pisao sam pjesme kao klinac, a kao odrastao čovjek sam pisao o dubljim stvarima, refleksivne pjesme gdje vidiš da je poezija propitkivanje i traženje odgovora zašto je nešto tako i želiš drugima reći da ti možda imaš odgovor na nešto. Napisao sam knjigu »Planina suza bogova«. Neki misle da svećenici žive kao lordovi, ali ne mora značiti da je dobro. Moj život, ovo što danas jesam i ta krila koja možda imam trenutno, nisam dobio kada sam rastao, nego kada sam padao, ističe svećenik. Osim što piše, Lovrić se bavi i slikarstvom koje opisuje kao ekspresionističko, a priznaje da su ga oduvijek fascinirali i murali.

Lovrić je odrastao u obitelji sa šestero djece. Otac mu je radio u Njemačkoj, a majka je brinula o obitelji. Tijekom djetinjstva najviše ga se dojmila pobožnost bake koju je oponašao. Kaže da je imao nesretno djetinjstvo i disfunkcionalnu obitelj.

– Moja obitelj nije kao svaka druga obitelj. Svi su uvijek znali sve o nama jer kada se dogodi nešto loše u selu, onda svi znaju. Svijetla točka obitelji su bile baka i sestra. Bili smo pomalo nesretna djeca, ali djeca koja su radila jedan drugačiji svijet koji je bio i svijet mašte ponekad, u smislu razmišljanja kakav bi mi život htjeli imati i kakav će to biti svijet jednog dana, gdje valjda neće ljudi mrziti jedni druge jer smo mi nažalost vidjeli samo mržnju, kazao je Lovrić.

Ispričao nam je kako je kao dijete, sa sedam godina, s bakom prolazio pored kuća, ušao u crkvu i u župniku vidio Isusa jer mu je baka pričala o Isusu pa je mislio da je to njegova kuća.

– Ja sam mu prišao i zagrlio te rekao: »Isuse, ti si živ«, a on je rekao da nije i bio je u šoku kada sam mu dotrčao. Uvijek sam bio srdačno dijete, nisam u ljudima vidio krive stvari, kaže Lovrić. Kao dijete je htio biti pilot jer su ga avioni oduševljavali, a njegov put k svećenstvu je počeo u drugom razredu, godinu dana nakon prvog susreta sa župnikom.

HUMANITARNI RAD

Krenuo je u crkvu jer je njegov prijatelj Miljenko išao makar ga je bilo malo sram na početku zbog činjenice da je zamijenio župnika za Isusa.

Foto Claudia Bošković

– Zahvaljujući prijatelju Miljenku sam krenuo na mise. U trećem razredu, kad je bila prva pričest, ja sam rekao da je definitivno to – to, kaže Lovrić.

Kaže kako je imao svoja previranja i pitanja tijekom pripreme za svećenika.

– To ima svatko. Laže tko kaže da nema. Svi nam govore da nas je Bog pozvao, a ja sam stigao pred oltar s mišlju: »Ja to nisam čuo«, priča Lovrić i dodaje da njegovi roditelji nisu bili sretni što želi postati svećenik. Godine 2000. je zaređen za svećenika te je potpisao celibat kada je prestaje mogućnost da se predomisli. Godine 2001. je zaređen za svećenika.

Lovrić je u mladosti imao djevojku s kojom je brzo kliknuo, kako kaže »otvorio se jednoj ljubavi«. Ističe da je to bila epizoda koja ga je učinila osjećajnijim po pitanju žena za koje kaže da je imaju puno više razumijevanja nego muškarci – znaju slušati, imaju u sebi crtu koju muškarci nemaju.

– U tom odnosu se pojavilo nešto što sam i želio, a to je odgovor na pitanje: Je li mene Bog zvao ili nije. Ona je primijetila da ja ne mogu pričati o tome. Rekla mi je da me nešto muči. Ona je pročitala te moje zamišljenosti i morao sam joj reći da sam doživio nešto lijepo. Mi smo maštali o zajedništvu, ali veličina osobe se očituje da želi da drugi bude sretan. Ona je rekla da ne želi da ja cijeli život budem zamišljen nad tim pitanjima. Ona je danas u braku i majka je, ističe svećenik.

Lovrić je poznat i po svom humanitarnom djelovanju i u svojoj župi organizira razna događanja. Tako djeci koja imaju poteškoće u razvoju, djeci koja su gluha organizira violinske koncerte.

– Kad je bio potres 2020. godine, profesorica Renata Novoselec je imala projekt ViolinMusic4All gdje je imala 30 učenika. Djeca su obožavala tu violinu, ali nisu imala dovoljno violina i njihov prostor se nakon potresa urušio. Jedna učenica je bila iz moje župe i pitala je za novi prostor kod nas i naravno da sam ih primio. Mi smo u pet godina uspjeli napraviti tako divne stvari za tu djecu. Zadnje dvije godine smo otišli baš visoko jer smo pozvali Zagrebačku filharmoniju da dođe kod nas, a djeca su zajedno s njima svirala. Ja sam dirigirao jednu stvar Ozrena K. Glasera, »Horizons«. On je čak došao do nas i podržao cijeli koncert. Organiziran je i koncert Orpheus s onkološkim bolesnicima na inicijativu i uz organizaciju udruge Jedra s filharmonijom u Lisinskom kojeg smo brzo napunili. Ja sam čak naučio svirati violinu zbog pokojne sestre. Bilo je posebno, istaknuo je Lovrić koji je dopredsjednik Hrvatske udruge likovnih umjetnika i kritičara.

PSIHOLOŠKO SAVJETOVANJE

U svojoj župi nudi i psihološko savjetovanje pa smo ga pitali koja je glavna poruka koju je naučio kroz rad s ljudima.

– Ljudi su postali asocijalni i sav problem koji mladi čovjek ima jest asocijalnost. Mi smo prije raspravljali, danas to mladi čovjek nema i razgovara sam sa sobom. Tu se događaju odgovori koji nisu konkretni, ne usmjeravaju. Nemaju mehanizme za rješavanje problema. Ima nešto dijabolično u tom UI-u. On imitira, a znate tko imitira, đavao.

Digitalno doba je donijelo instant doba, pogled na čovjeka jednako kao na stvar. To je kao kad nam mobitel ne radi pa onda odmah odemo po drugi. To se pretočilo u međuljudske odnose. Više ga ni ne želimo popraviti, pa mi jesmo tu da se popravljamo. Dati priliku da se čovjek popravi u tvojim očima, rekao je svećenik.

Kad je riječ o moliteljima, kaže da je oni pokušavaju izraziti svoj neki stav na krivi način.

Foto Claudia Bošković

– Ne želim ih uvrijediti jer su ljudi iz crkve. Po meni, ako želiš reći »budite ovakvi i ovakvi« onda to kažeš tako, a ne molitvom na trgu. Imamo crkvu gdje molimo za tu nakanu, ali ako na trg izađeš s molitvom s kojom doživiš sukob s nekim, otiđi i nemoj to raditi. Ljudima se tako zgadi molitva, a postoje drugačiji način. Ja želim rušiti bedeme među ljudima, a ne graditi ih, objasnio je Lovrić.

DRUŠTVO MU PRAVE JASTREB, IGUANA I PAS

Lovrić u župnom stanu brine o životinjama, uključujući jastreba Lily, iguanu Prodigy i psa Dantea. Lily je arizonski jastreb koji se dobro slaže sa sedmogodišnjim Danteom.

Foto Claudia Bošković

– Dante je pametan pas koji zna što smije, što ne smije. Ne treba ga dresirati i ne dira uopće Lily. Prodigy je ženka, dobio sam je na poklon. Makar mislim da se ne trebaju poklanjati živote kao dar. Ona može šetati, ima i povodac za tijelo, kaže Lovrić i dodaje da ga najviše opuštaju njegove životinje, kao i umjetničko stvaranje.

DOŽIVOTNI BRAT

Kako Željka doživljavaju njegovi prijatelji, otkrio nam je pjesnik Jasko Borovčević iz Zenice koji je za Lovrića imao samo riječi hvale. »Upoznao sam pravog čovjeka što je danas teško. Kroz svoj život sam upoznao desetak ljudi za koje mogu reći da je »ljudi«. On je moj doživotni brat. Upoznali smo se u Zenici na festival poezije i fascinirao me to što je svećenik. Bio je tako prirodan da mi je to bilo fascinantno. Objavio mi je knjigu«.