Referendumi ometaju političare: Izravna demokracija smeta i vladajućem SDP-u i HDZ-u

Snimio Nenad REBERŠAK

HDZ-u i SDP-u odgovara da referenduma bude što manje. Jer, referendum uvijek može biti prepreka u tome da političke elite provedu svoje namjere

Izravna to jest referendumska demokracija u Hrvatskoj dobiva novi zamah s Građanskom inicijativom Za referendum koju je pokrenula zajednička fronta sačinjena od 15 sindikata i sedam udruga iz civilnog sektora.  

Stara i mukotrpna procedura prikupljanja potpisa počet će danas, 30. svibnja, a cilj ovog okupljanja građana u korektivnoj poluzi predstavničke demokracije jest ukazati na loš nacrt novog Zakona o referendumu koji upućen u saborsku proceduru.

  Naime, inicijatori ovog izjašnjavanja smatraju upitnim, čak nedemokratskim dva zakonska aspekta; prije svega mjesto prikupljanja potpisa – uredi državne uprave – dok broj prikupljenih potpisa ova inicijativa želi srušiti na 200 tisuća. Drugim riječima, »do referenduma s manje potpisa i više potpisnih mjesta«.

  Međutim, Građanska inicijativa Za referendum već je bog te pitaj koji pokušaj izravnog odlučivanja demosa, od kojih je potpuni uspjeh polučila Građanska inicijativa U ime obitelji. Naime, dosad je jedino Željka Markić uspjela referendum dovesti do svog kraja, implementirajuće faze. Čini se prema tome da institut izravne demokracije u Hrvatskoj biva dezavuiran, k tome javni prostor je prezasićen pozivima birača na referendum.    

Prema nacrtu novog Zakona na »referendumu se ne mogu donositi odluke koje bi ugrozile vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske propisane Ustavom Republike Hrvatske i odluke koje bi bile suprotne načelu nadređenosti pravnih akata Europske unije«.   Berto Šalaj primjećuje da bi bilo dobro specificirati koja pitanja ne mogu biti postavljena, poput pitanja o ljudskim ili manjinskim pravima.   – Sasvim je izvjesno da se na referendumu ne može odlučivati niti o svim pitanjima vezanim uz državni proračun. To bi, primjerice, mogla biti inicijativa da država svim građanima jamči temeljni prihod od tisuću eura mjesečno, jer znamo da je takvo što neostvarivo. Međutim, nikako ne bi bilo dobro ići u široka ograničenja i zabraniti sva pitanja vezana uz proračunske procese. To bi značilo da se građanima onemogućuje odlučivanje o doista velikom segmentu pitanja. Mislim da su pitanja klasičnih ljudskih prava u suvremenoj Europi uglavnom riješena i o njima se neće previše raspravljati, unatoč nekim recentnim regresivnim tendencijama. I nedavna odluka Ustavnog suda RH kojom je zabranjen »ćirilični« referendum ide u tom smjeru. Međutim, tzv. ekonomska pitanja će se sasvim sigurno sve češće postavljati. Prava radnika, upravljanje javnim dobrima ili odnos rada i kapitala postaju najvažnija politička pitanja i isključivanje građana iz procesa odlučivanja o tim pitanjima neminovno znači rušenje demokratskih standarda, upozorava Šalaj.

Gušenje građanskog aktivizma

Politolog  Berto Šalaj stoga dvoji u ishod Građanske inicijative Za referendum, iako ocjenjuje da su njihova dva ključna zahtjeva posve opravdana. U tom smislu Šalaj ističe to da nacrt prijedloga Zakona o referendumu, prema kojem se »potpisi za državni referendum prikupljaju u uredima državne uprave«, nije dobar s nekoliko stajališta.

  – Prije svega, gledajući iz perspektive razvoja demokracije. S jedne strane, prikupljanje potpisa otežavat će tzv. tehnički elementi, poput radnog vremena državne administracije ili činjenice da svi građani nemaju jednostavan pristup uredima javne uprave, dok je s druge strane problem u sadržajnom smislu zakona kojim se guši građanski aktivizam. Naime, prikupljanje potpisa na gradskim trgovima dosad su bili javni događaji, popraćeni raznim manifestacijama, što je govorilo o tome da se politika odvija u sferi civilnog društva i među građanima, a ne samo u parlamentima ili gradskim vijećima. To je za mene najvažniji argument protiv ovakvog zakonskog rješenja, smatra Šalaj.

  Zakonska prisila da referendum počne u prostorijama državnog aparata, jednako je sporna i zbog mogućeg narušavanja tajnosti izjašnjavanja birača. Šalaj to ilustrira primjerom nekog lokalnog referenduma na kojem će se građani izjašnjavati o nepovjerenju gradonačelniku, županu ili općinskom načelniku.  

  S obzirom na to da su birači dužni svoj popis dati u javnim prostorijama, bivaju denuncirani pred strukturama lokalne političke moći, makar u nacrtu zakona stoji: »nitko ne može biti pozvan na odgovornost zbog odlučivanja na referendumu ili zbog toga što na njemu nije sudjelovao«.

  – Birači, dakle, na otvorenoj sceni moraju dati svoj potpis protiv osobe koja ima određenu političku moć. To je, također, problem ovog zakona. Prema tome, ova referendumska inicijativa doista upozorava na neka loša zakonska rješenja. Unatoč tome, možemo dvojiti o ishodima. Građani i mediji zasićeni su i umorni od referenduma, što vidimo prema znatno manjem medijskom prostoru koji im se pridaje u odnosu na prošle godine. Naravno, ja ću dati svoj potpis ovoj inicijativi, ali se bojim da to neće učiniti i dovoljan broj ostalih građana, sumnja Šalaj.    

O čemu odlučivati?

Ako se ove prognoze pokažu točnima, onda će se Građanska inicijativa Za referendum pridružiti povećem broju neuspjelih pokušaja provođenja neposredne demokracije. Referendume je, doduše, dosad uglavnom rušio Ustavni sud, ocjenjujući da su postavljena pitanja neustavna. Outsourcing i monetizacija autocesta, dva su zadnja primjera. Međutim, za Šalaja su ove odluke Ustavnog suda sporne.

  – Moram priznati da meni kao politologu nije posve jasno zbog čega je Ustavni sud »srušio« zadnje referendume. Ustavno-pravni stručnjaci također u potpunosti ne razumiju tumačenje s kojim se građanima objašnjava zbog čega se ne mogu izjašnjavati o monetizaciji ili outsourcingu. Na neki način, takve odluke mogu obeshrabriti građane u neposrednom odlučivanju, tako da se s razlogom pitaju: ‘o čemu na referendumima uopće možemo odlučivati?’. Ako se ne može odlučivati o tako važnim pitanjima, kao što su monetizacija i outsourcing, pa čemu onda referendum služi? S jedne strane, Ustavni sud suspendira referendume za koji je prikupljeno dovoljan broj potpisa, s druge se građanima ne daje mogućnost izjašnjavanja o važnim pitanjima, poput ulaska Hrvatske u NATO savez. Smatram da bi politolozi i ustavno-pravni stručnjaci morali provesti raspravu o granicama referendumskog odlučivanja. Nakon toga se ti pitanje treba regulirati Ustavom. No, znamo koliko je teško stvoriti političku volju za ustavne izmjene, tvrdi Šalaj i dodaje da takvo nesređeno i neregulirano stanje referendumske materije zapravo najviše odgovara svim najvažnijim političkim opcijama.    

Deklarativni karakter

Zapravo, važnost referendumskog odlučivanja u nas je više deklarativnog karaktera, što se može dočarati i time da vlast u nacrtu Zakona o referenduma tvrdi to da njegovu «važnost u demokratskom društvu niti je potrebno posebno objašnjavati niti se smije dovoditi u pitanje».

  »Referendum kao oblik vršenja državne vlasti, stoji u nacrtu Zakona, izravno od strane građana i građanki predstavlja dobrodošao korektiv demokratskog postupanja zakonodavne i izvršne vlasti«. Poručuje se, štoviše, da se »važnost tog instituta ogleda i u činjenici povećanog i izravnog utjecaja građana u procesima političkog odlučivanja te se na taj način pozitivno utječe na razvoj demokratske političke kulture«.

  No, u stvarnosti je ipak bitno drukčije. Glavne političke opcije, unatoč svojim svjetonazorskim i ideološkim nepomirljivim netrpeljivostima, imaju manje-više isti odnos prema izravnoj demokraciji. Berto Šalaj kaže da su oko pitanja referenduma SDP i HDZ prilično suglasni, što se može ilustrirati i aktualnom Građanskom inicijativom koju su pokrenuli sindikati i udruge. Naime, HDZ se sada ne izjašnjava o problemu prikupljanja popisa u tijelima državne uprave. Očito smatraju da to nije neka velika prepreka u provođenju direktne demokracije.

  – HDZ-u i SDP-u odgovara da referenduma bude što manje. Jer, referendum uvijek može biti prepreka tome da političke elite provedu svoje namjere. Meni se čini da će se takav odnos političkih elita prema izjašnjavanju građana zadržati bar još neko vrijeme, ocjenjuje Berto Šalaj koji određenu dozu odgovornosti pripisuje i Ustavnom sudu.     U tom smislu, međutim, Vilim Ribić iz Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja je konkretniji, pa on u svojim javnim istupima decidirano tvrdi da je Ustavni sud donio već četiri odluke na štetu građana, radnih ljudi i naroda ove zemlje.    

Berto Šalaj podržava i drugo referendumsko pitanje kojim se od zakonodavca traži da se broj prikupljenih potpisa svede na 200 tisuća:   – To je dobro iz dva razloga. Ako uspoređujemo Hrvatsku s drugim zemljama, tada je jasno da je prezahtjevno tražiti da inicijativa prikupi 10 posto potpisa birača u dva tjedna. Komparativno gledajući, mali broj zemalja ima takvu odredbu, koliko mi se čini tek nekoliko njemačkih saveznih republika. U drugim demokratskim državama taj postotak je niži i iznosi od jedan do pet posto. Također, konkretna brojka od 200 tisuća riješila bi tehničku poteškoću, to jest tumačenje koliko je točno 10 posto od ukupnog broja birača. Prihvaćanje tog zahtjeva značilo bi da je politička klasa spremna napraviti korak prema građanima. Međutim, ne vjerujem da će oni to učiniti.

Oduke na štetu građana

– U sva četiri navrata Ustavni sud je donio odluke koje interesno odgovaraju politici. Ustavni sud je komponiran od predstavnika dviju velikih stranaka te se ne osvrće što piše u tekstu Ustava i ne osvrće se na to što je interes naroda, već djeluje kao politička organizacija koja donosi odluke u interesu onih koji biraju članove Ustavnog suda. Dakle, oni su svoje nalogodavce zadovoljili, kazao je Ribić.

  Berto Šalaj svjestan je činjenice da su se odluke Ustavnog suda u nekoliko navrata poklopile sa željama političara, ali naglašava da nema konkretnih dokaza koji bi mogli potkrijepiti ovakve Ribićeve teze o umreženosti sudske i političke vlasti.  

  – Očito, Ustavni sud je svojim odlukama zauzeo određenu poziciju o kojim se to pitanjima građani ne mogu izjašnjavati na referendumu, kao što je jasno i to da političkoj klasi ne odgovara širenje izravne demokracije. To nas navodi na bojazan da politička i sudbena vlast idu u istom smjeru po pitanju izravne demokracije. To je smjer ograničavanja izravnog odlučivanja kojeg doživljavaju kao prijetnju dominantnom modelu elitističke, predstavničke demokracije. No, ja ne mogu govoriti o tome da se ovdje radi uroti različitih segmenata vlasti protiv naroda, upozorava Berto Šalaj i napominje da nevladine organizacije, društveni pokreti, ali i mediji očito nemaju dovoljno snage da budu korektiv, pa da pritisnu odgovorne kako bi ustavno i zakonski kvalitetnije uredili institute izravne demokracije.