Prema najavi Renate Duka, pomoćnice ministra pravosuđa Orsata Miljenića pisanje dugo najavljivanog Zakona o osobnom stečaju privodi se kraju. Posljetkom toga, već u travnju ove godine građani Hrvatske mogli bi dobiti mogućnost da se kroz proceduru utemeljenu u novom zakonu otarase dugova prema svojim vjerovnicima.

  S obzirom na to da je više od 300 tisuća računa hrvatskih građana trenutno blokirano odnosno da se dug naroda penje na čak 24 milijarde kuna, posve je razumljivo da se Zakon o osobnom stečaju iščekuje kao nekakvo čudotvorno, spasonosno rješenje. Svojevrsni čarobni štapić u rukama države koji će, potezom pera, u nepovrat odnijeti godinama nagomilavane dugove koji sada život čine nepodnošljivim.

  Ako je, međutim, suditi prema slovenskom Zakonu o osobnom stečaju – prema kojem se piše hrvatski – nipošto neće biti tako! Na to upozorava i Šime Ivanjko, profesor emeritus s Pravnog fakulteta u Mariboru i pisac slovenskog Zakona o osobnom stečaju. Naime, na naše pitanje o tome koliko je slovenski zakon zapravo okrutan prema onima koji se odluče za osobni bankrot, Ivanjko ilustrira: dužnici ostaju, manje-više, bez svega. Bez stanova, vikendica, brodova, automobila, bankovnih kartica… K tome, ako se uoči da je dužnik poklanjao svoju imovinu užoj obitelji, ona će također biti podvrgnuta strogom financijskom nadzoru. Unatoč tome, svake godine najmanje 1.500 Slovenaca potraži spas u osobnom bankrotu.

  – Zakon o osobnom stečaju daleko da je od toga da bude štapić za rješavanje svih financijskih problema prezaduženih građana. To je rješenje samo za poštene i nesretne dužnike koji, naprosto, u jednom dugom vremenskom roku nemaju baš nikakve mogućnosti da se riješe svojih dugova, upozorava Šime Ivanjko i dočarava slovensku proceduru osobnog stečaja:

  – Kada sud iz postojeće imovine dužnika naplati dio potraživanja vjerovnika, dužnik predlaže model za oprost preostalih dugovanja. Sud određuje rok od dvije do pet godina; u tom periodu dužnik će biti pod nadzorom upravitelja. Bez dopuštenja svog upravitelja, građanin u stečaju ne može obavljati niti jedan imovinski posao. Nakon proteka roka, sud donosi odluku o oprostu svih dugova, ali pod pretpostavkom da dužnik nije pravomoćno osuđen za kaznena djela: imovinska, gospodarska, porezna… Zapreka za oprost dugovanja također mogu biti netočni podaci o imovini koju je dužnik dostavio sudu, navodi Šime Ivanjko neke od odredbi slovenskog zakona.

Konzervativni model

Unatoč takvoj slovenskoj praksi, Dejan Bodul, viši asistent na Katedri za građansko postupovno pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci upozorava na brojna praktična pitanja koja se nameću oko donošenja ovakvog zakona u Hrvatskoj. Poput, recimo, definiranja uvjeta koje zaduženi potrošač treba ispunjavati da bi mogao pristupiti stečajnom sustavu.

  – Prema službenim statistika FINE, postoji više stotina tisuća građana koji nisu u stanju ispunjavati dospjele obveze, dakle koji su spremni za potrošački stečaj. To je veliki problem jer ne postoji tijelo koje će biti sposobno apsorbirati tako ogroman broj postupaka. Promatrajući razloge, iz poredbeno pravne analize koji moraju biti ispunjeni da bi se nad imovinom fizičke osobe otvorio stečajni postupak, razlikujemo liberalne sustave, koji zagovaraju – uvjetno govoreći – »fleksibilnije« stečajne razloge. To rezultira velikim brojem otvorenih potrošačkih stečajeva. S druge strane, konzervativni sustavi opterećeni velikim brojem preduvjeta, što uvjetuje vođenje manjeg broja stečajnih postupaka. Nažalost, vjerujem da ćemo mi biti prisiljeni okrenuti se njemačkom, konzervativnijem modelu, smatra Bodul.

Slovensko iskustvo

No, Šime Ivanjko tumači da neovisno o modelu zakona koji će biti na snazi u Hrvatskoj, osobni bankrot nije nipošto jedini izlaz iz dugova za svih 300 tisuća građana s blokiranim računom. Međutim, smatra ovaj slovenski pravni stručnjak, zakon svakako predstavlja civilizacijsku razinu koja omogućava da se dužnik oslobodi ropstva i započne novi život bez dugova. Dejan Bodul, međutim, upozorava na to da ne treba ispustiti iz vida i koncept zaštite vjerovnika koji svakako imaju legitimna očekivanja u postupku osobnog bankrota svog dužnika. Dakle, kad govorimo o imovini koja je opterećena hipotekama i fiducijama, govorimo o privilegiranim vjerovnicima, o vjerovnicima koji se namiruju izvan i neovisno o stečaju, i to je u svim zemljama identično.

  – Svakako socijalna država treba i mora pomoći i iznaći privremeno rješenje za obitelji koje mogu ostati bez doma. Ali, iskustva svih zemalja su takva da se radi samo o privremenim rješenjima; bojim se da će tako biti i u Hrvatskoj. U svakom slučaju, za brak i obitelj potrošački stečaj će biti veliki test. Ono što je naša prednost jest to da možemo učiti na iskustvima odnosno greškama drugih, pa prvenstveno Slovenije koja je po ekonomsko-socijalnim prilikama nama (naj)sličnija i koja je prije pet godina uvela potrošački stečaj te čiji je zakon već prebolio »dječje bolesti«. Stoga slovenska iskustva u reguliranju potrošačkog stečaja daju jasnu orijentaciju, pa ako se ne opredijelimo za relativno uspješan, postojeći slovenski model kao polazišnu točku, ostajemo, bez mogućnosti učenja iz iskustava drugih. U tom smislu treba istaknuti da zakoni nisu ništa drugo nego operativni sistemi za ljudski život i društvo. Naime, povući ću paralelu s predstečajnim nagodbama koje su ukazale da jedan u krajnjem ishodu nedovršeni pristup, koji teži objedinjavanju pojedinačnih, dobro riješenih instituta iz različitih pravnih sistema, u jedan novi zakon, umjesto da rješava stvari, zapravo samo stvara probleme koji su se trebali izbjeći, govori nam Dejan Bodul.

  Pri tome profesor s riječkog Pravnog fakulteta primjećuje da je učestalost financijske krize doista uvjetovala potrebu za radikalnom reformom stečajne regulative. Tako da – osim tradicionalnog modela provođenja stečajnog postupka nad pravnim osobama – treba implementirati i potrošački stečaj.

  – On predstavlja veliki korak naprijed u cilju omogućavanja financijski posrnulim potrošačima da prežive teške trenutke. Međutim, analizirajući razvoj potrošačko stečajnih instituta u većem dijelu svijeta dođe se do zaključka kako su oni postupno evoluirali tijekom desetaka godina, da bi dospjeli do današnjih učinkovitih modela. Znači, 20 do 30 postotne svoje učinkovitosti. Hrvatska će tek 2014. pokušati nadoknaditi dva desetljeća neuređenosti materije potrošačkog stečajnog prava implementacijom zakona. Stoga, čini se, potrošački stečaj predstavlja još jedan u nizu prisilnih »lijekova« za sistemske bolesti moderne hrvatske ekonomije. Bojim se da će »nuspojave«, barem u početnoj etapi primjene zakona, biti prevelike, što svakako pokazuju i što će tek pokazati iskustva predstečajnih nagodbi, ocjenjuje Dejan Bodul.

   (Izvan)sudski postupci

  U donošenju Zakona o osobnom stečaju važnim, također, smatra spremnost pravnih praktičara, koji ipak imaju pravnu pozadinu, kao i određeno stečeno iskustvo, da primjenjuju propise. Ne mogu se zanemariti ni praktične pretpostavke, kao što su opremljenost državnih institucija na kojima ostaje da te propise i primijene.

Šime Ivanjko i Dejan Bodul upozoravaju i na mogućnost zlouporabe Zakona o stečaju.

  – Postupak osobnog stečaja ne odnosi se na one koji se žele osloboditi dugova radi prevare. Dakle, ciljevi su: djelomično plaćanje dugova, nov početak dužnika i jednakopravnost vjerovnika. Oprost dugova svakih sedam godina je poznat, čak uređen još i u Biblijskim vremenima, kaže Ivanjko.

  Bodul upozorava na to da s uvođenjem modela potrošačkog stečaja u pozitivno zakonodavstvo, postoji rizik od lako dostupnog otpusta dugova koji bi ohrabrivao nepoštene dužnike da svjesno naprave znatne dugove bez namjere njihove otplate.