Zoran Milanović je u predizbornoj kampanji najavio da će SDP nastojati Inu vratiti u hrvatske ruke. To znači da bi hrvatska Vlada trebala opet zadobiti većinu u upravi kompanije, ali i u njezinom vlasništvu, s obzirom na to da sada ima u rukama 45 posto Ininih dionica. Sličnu namjeru iznio je i Most, dok je HDZ oprezan i suzdržan: najprije želi vidjeti kakav će biti ishod arbitražnog postupka u sporu s mađarskim MOL-om, u kojem Hrvatska želi vratiti izgubljena upravljačka prava nad Inom.

Naglo probuđeno zanimanje političara za povratak državne kontrole nad bivšom najvećom domaćom i regionalnom kompanijom pokazuje da je u Hrvatskoj došao kraj privatizacijske groznice, koja je trajala dva desetljeća. Današnji političari nastoje ispraviti neke pogreške svojih prethodnika, i to u strateški važnom naftnom i plinskom biznisu. Do toga je došlo u trenutku kad javnost opravdano strahuje da će Ina zatvoriti obje rafinerije i da će od nekoć ugledne, strateške hrvatske tvrtke preostati samo benzinske crpke.  

Završeno razdoblje

Međutim, hrvatski političari u svojim težnjama nisu iznimka. Činjenica jest da se u cijelom svijetu, osobito nakon krize iz 2008. godine, na scenu vraćaju kompanije u državnom vlasništvu i da ponovno jačaju obilježja državnog kapitalizma u gospodarstvu, prema pisanju časopisa Harvard International Review i Forbesa. Toga ima u Europi, ali ponajprije u zemljama u razvoju, od Latinske Amerike do Azije. Državne kompanije vraćaju se na pozornicu ponajprije u zemljama koje danas gospodarski napreduju znantno brže od Europe i SAD-a.  

Razdoblje masovnih privatizacija državnog vlasništva, koje u Hrvatskoj i svijetu traje od propasti komunizma 1990. godine, očito je završeno. Sada se klatno počelo njihati na drugu stranu, jer  posljedice privatizacije nisu uvijek bile pozitivne.  

Države su danas u svom vlasništvu najčešće zadržale samo strateški važne tvrtke u energetici, kao što su naftni biznis i elektrane. Zadržale su ceste, željeznice, zrakoplovne kompanije, komunalna poduzeća, vodoopskrbu i ono što je bitno za zajednicu. Kina je nekoć imala stotine tisuća državnih poduzeća, a njihov broj danas se sveo na samo 20 tisuća.

U Rusiji je svako poduzeće bilo u državnom vlasništvu, a danas se njihov broj sveo na nekoliko tisuća, procjenjuje Aldo Musacchio, profesor na američkom sveučilištu Harvard. Sa svojim suradnicima Musacchio je došao do zaključka da je mnogo toga privatizirano, ali da se države uglavnom nisu odrekle vlasništva nad naftnim i telekomunikacijskim tvrtkama. Međutim, Hrvatska je upravo ta vrijedna poduzeća odlučila prodati, a na tome su zajednički radile i desne, i lijeve vlade. Hrvatski političari, s obzirom na to da Ina sustavno propada, sada pate od glavobolje.

Težnja za kontrolom

Povratak državne kontrole nad gospodarstvom u svijetu najočitiji je upravo u naftnom sektoru. Od 20 vodećih svjetskih naftnih kompanija, njih 15 nalazi se u državnom vlasništvu. Privatne i multinacionalne kompanije, koje su drmale globusom prije nekoliko desetljeća, poput »sedam sestara«, postale su prošlost.

Multinacionalke proizvode samo 10 posto svjetske nafte i plina, dok 75 posto danas dolazi iz državnih, nacionalnih kompanija, među kojima se ističu Aramaco iz Saudijske Arabije, ruski Gazprom, China National Petroleum, National Iranian Oil Co., Petroleos iz Venezuele, Petrobras iz Brazila i Petronas iz Malezije. Sve te komanije danas su prerasle najznačajniju multinacionalnu kompaniju ExxonMobil. Vlade žele vratiti pod kontrolu ono što su nepromišljeno prodale.  

Nova portuglaska vlada želi vratiti u većinsko državno vlasništvo zrakoplovnu kompaniju TAP, koju je bivša vlada počela prodavati nakon što je TAP prošle godine zabilježio gubitak od 49 milijuna eura. I golema većina Britanaca, prema anketama, želi javnu kontrolu nad naftnim i energetskim tvrtkama, a zalaže se i za povratak željezničkog prijevoza u državne ruke. Prije dva desetljeća britanska vlada je počela davanje koncesija većem broju privatnih tvrtki za željeznički prijevoz, vjerujući da će tako postati djelotvorniji i isplativiji.

Međutim, iako se broj putnika na željeznicama udvostručio, vožnja je osjetno poskupjela, a država je povećala subvencije za željeznice. Mnogi se pitaju što je zajednica dobila tom privatizacijom, osim što su profiti na željeznicama postali privatni.

U eri neoliberalizma – koja traje tri i pol desetljeća, a sada je na zalazu – mnoge su privatizacije zaista bile nepromišljene. Najslikovitiji je primjer masovna privatizacija vodoopskrbnih sustava, koju je poticala Svjetska banka.

Od 65 zemalja koje su nakon 1990. krenule u prodaju vodovoda, njih više od trećine do 2008. godine zaustavilo je taj proces i vratilo vodovode u državne ruke. Podaci o promašenosti te privatizacije – u kojoj su najgore prošli građani, jer je voda drastično poskupjela, a vodoopskrbni sustav nije se bitno poboljšao – malo je podataka.

Nikome, pa ni Svjetskoj banci, nije u intetesu isticati svoje neuspjehe. Loše je prošla i privatizacija državnog mirovinskog osiguranja, putem uvođenja drugog mirovinskog stupa pod kontrolom privatnih banaka, koju je Svjetska banka poticala uglavnom u zemljama srednje i istočne Europe. Većina zemalja počela je ukidati drugi stup, jer mirovine iz njega za većinu osiguranika nisu bile veće od državnih, a stvorio je goleme manjkove u državnim proračunima.

Usponi i padovi

Profesor Aldo Musacchio kaže da jačanje državnog vlasništva nad poduzećima ne treba izazivati zazor. O javnim tvrtkama nekoć je vladalo loše mišljenje, jer su prije 40 ili 50 godina bile birokratizirane i slabo učinkovite, osobito u komunističkim državama. Međutim, vremena su se promijenila. Globalizacija svjetskog gospodarstva i prijetnja privatizacijom prisilila je državne kompanije na poboljšanje svog poslovanja.

Mnoge državne firme sve više koriste iskustva privatnih, sve su bolje organizirane, njihove su uprave profesionalnije, a izlaze i na burze, gdje prikupljaju dodatni kapital. Ako djelomice koriste privatni kapital, one postaju zainteresirane za efikasniji rad.  

Pravo pitanje danas više nije u čijem je vlasništvu neka kompanija, nego kako ona posluje i kakve koristi od nje ima zajednica. Privatne tvrtke uglavnom su djelotvornije, ali mnoge od njih loše su vođene  i propadaju.

I državne tvrke mogu dobro poslovati, ako politika tako odluči i ako im to omogući. To pokazuje i hrvatsko iskustvo. Tijekom 1990-ih godina sve državne kompanije zajednički su bilježile gubitak u poslovanju. Godine 2001., kad je kontrolu nad njima preuzeo tadašnji potpredsjednik Vlade Slavko Linić, državne kompanije izašle su iz minusa i zajednički ostvarile dobit, pa je državni proračun počeo na njima zarađivati.

Javna poduzeća posvuda prolaze uspone i padove, kao i privatna. Profesori s Harvarda kao uzorno državno poduzeće u svijetu ističu Indijske željeznice, koje su još prije 15 godina imale velike gubitke. No, ta je kompanija, kojom upravlja indijsko ministarstvo prometa, napravila preokret i počela stvarati dobit, a državi donositi dividendu. Preokret je postigla bez privatizacije i bez otpuštanja zaposlenih. Iznimno dobro su ogranizirane i državne naftne kompanije Petrobras iz Brazila te Statoil iz Norveške.

Časopis Forbes upozorio je velike privatne kompanije na Zapadu da ne potcjenjuju goleme kineske i ruske državne tvrtke, jer one im posljednjih godina postaju sve snažniji i sve spretniji takmaci. Tvrdnje da su državne kompanije obavezno loše, a privatne obavezno dobre, nisu realne. »Stvari nisu crno bijele, već su obojene sivim nijansama«, kaže profesor Musacchio.