Dogovor sa Silvanom Menđušić, našom znanom novinarkom, tekao je glatko. Onako kako je red, novinar je stigao na dogovoreno mjesto susreta mrvu ranije. A onda mu je jedan pristigli mejl odvukao misli daleko, taman toliko daleko da ne primjeti kako mu sugovornica ide u susret, pa da digne stražnjicu sa stolca dok joj ruku u znak pozdrava daje.

– Evo sam protrnuo zbog svega, niti sam se ustao kako, valja niti vam rukoljub dao, velimo.

Smije se na ovo Silvana, kaže, stari smo prijatelji pa nije bitno.

– Rukoljub nikako, ostavimo ga u prošlim vremenima, ali recimo da bi bilo lijepo da smo se ustali. A i dobro je ustajati u ovom godinama, šali se, onako pedagoški, Silvana.

K vragu i mobitel.

– Što se tiče lijepog ponašanja bolje bi bilo da sam ga pred razgovor bacio sa strane, u šiblje neko, samokritično ćemo.

– Zašto!? Kad sam sjela maknuli ste ga. Sve ste napravili kako treba. Pravilo koje bi trebalo slijediti kaže da ljudi koji su fizički prisutni imaju prednost pred onima na mreži. Ništa nije frustrirajuće toliko kao biti s nekim tko je fizički prisutan, ali mentalno nije s vama, kaže Silvana.

KOREOGRAFIJA

Uf, zeru je novinaru sada ipak lakše. Nego, Škola lijepog ponašanja. Ne može čovjek preskočiti pitanje što to zapravo jest, a onda i ne pitati zašto nam takva škola treba!? Makar, svakodnevica uči da nam treba i škola i fakultet lijepog ponašanja, pa da i opet bude malo.

Foto Claudia Bošković

– Škola lijepog ponašanja je mala radionica i zapravo je druženje. Moja je nada da ćemo uskoro krenuti s onim za što vjerujem da će biti puno zabavnije i puno potrebnije, a to je škola lijepog ponašanja za mlađe. Dakle, male su to radionice ljudi koji hoće ispolirati neka svoja znanja o tome što je u nekim formalnim prilikama prihvatljivo, a što nije. To nije set nekakvih zabrana, to je niz malih trikova koji uče kako prepoznati neke »sobe hladnijih temperatura« u kojima se očekuje ovakvo ili onakvo ponašanje. Primjerice, mnogi navode pravilo da muškarac mora pridržati vrata ženi. U našoj Zagrebačkoj školi mislimo da je to bedasto: radije mislimo da prva osoba kod vrata treba ta vrata otvoriti i pridržati sljedećoj osobi, objašnjava Silvana.

Pri tom napominje kako to ne znači da je netko pristojniji ili manje pristojan, već se jednostavno polira, ako ne i uči, kako se lakše snalaziti u situacijama koje su, kako kaže, manje više koreografirane.

– Znači, ima tih situacija još uvijek koje su koreografirane, zanima novinara.

– Pa sve su društvene situacije koreografirane, više manje. Ono što zovemo dobrim manirima zapravo je popis dogovorenih društvenih pravila koja svima daju do znanja što mogu očekivati u međusobnom druženju, na to će Silvana.

Naša pretpostavka da je bilo u nje okidača koji ju je gurnuo put osnutka škole ove vrste pokazala se zericu krivom.

– Duga planiram pokrenuti ovako nešto, dugo me to intrigira. Recimo, zašto jedemo vilicom a ne kao istočnjaci štapićima!? Počelo je se teorijom. Onda je počelo zanimanja za to zašto se ljudi ponašaju ovako ili onako. Zašto se ljudi, recimo, ustaju jedni drugim pri pozdravu, zašto se rukuju, zašto se primjerice, što mi je zapanjujuće, zadržalo pravilo da muškarac treba hodati s lijeve strane žene. Pravilo, naime, potječe iz srednjeg vijeka, kada su muškarci nosili mačeve na lijevoj strani tijelo. Takve stvari poput propisivanje strana na kojima muškarci i žene trebaju hodati jedni u odnosu na druge, srećom više ne vrijede, kazuje Silvana.

POVIJEST BONTONA

Kriva je, dakle, malo povijest i interes za nju, pa recimo i knjiga »Povijest svijeta kroz sto predmeta« koju je napravio BBC u suradnji s British Museumom. Nije to, dakako sve.

– Kopanje po povijesti bontona pokazuje da je jednu od ključnih knjiga napisao veliki Erazmo Roterdamski. Za mladog kneza iz Veerea piše »Priručnik o dobrom ponašanju za djecu« koji je brzo doživio više od 30 izdanja. »Neki ljudi, tek što sjednu, odmah zavuku ruke u posude s hranom. Takvo je ponašanje vukova«, piše on. Savjetuje i sljedeće: »Dok perete ruke tako i iz uma očistite brige. Jer nije uljudno biti neraspoložen za večerom ili činiti bilo koga drugog jadnim.« Spominje i pravila kod puštanja vjetrova. Ako vaš baš zanima navodi da je, ako je moguće povući se, to treba učiniti nasamo, sipa Silvana podatke kao iz rukava.

Ima još, recimo ono da je najranija poznat vilica u Europi pripadala bizantskoj princezi koja se u 11. stoljeću udaje za dužda.

Foto Claudia Bošković

– Dvokraka vilica kojom je unosila hranu u usta izazvala je skandal među Venecijancima, a biskup je sugerirao da je to đavolska naprava. Usprkos tome, uporaba vilice počela se širiti Italijom. Neki povjesničari odredili su i godinu u kojoj su večere europskog plemstva postale nešto profinjenije: 1533. godina i vjenčanje 14-godišnje Katarine Medici i budućeg francuskog kralja Henrika II. Katarina je odrasla u Firenci i šokirana je navikama Francuza. Oni se pak podsmjehuju vilici. Mlada Katarina odlučuje da će promijeniti takve običaje i njezin brak mijenja bonton za stolom u cijeloj Europi, uči Silvana.

A tu su, priznaje, i dramske serije svake vrste, poput Downton Abbey, koje čovjeka natjeraju da se za cijelo jedno područje života i povijesti zanima.

– Recimo, zašto u seriji Downton Abbey nitko od aristokrata ne govori posluzi hvala!? Zato što su ih posluživali oko svega i onda nisu imali potrebi govoriti hvala jer bi sto i pedeset puta na dan morali reći hvala. Dakle, iz te neke kombinacije rodila se ideja kako bi bilo zgodno napraviti i u nas Školu lijepog ponašanja, objašnjava Silvana.

Pa se složilo nekoliko malih modula koji se, priznaje Silvana, još uvijek mijese, dizajniraju prema potrebama polaznika ove škole.

– Moram priznati da mi je drago da su u vas motivi ti koji jesu. Mene je plašilo da vas je na sve natjerala činjenica da smo najblaže rečeno, postali nekulturni, velimo.

– Osjetljivost prema tome kako se ljudi ponašaju vjerojatno dolazi s godinama. Isto tako s godinama dolazi valjda i neka tolerancija. Nepristojni smo, ali što sad. Bonton, na koncu, nisu pravila, nego je riječ o njegovanju ljubaznosti koja pomaže da se svi, uključujući i vas same, osjećate ugodno u svakoj situaciji. Ne govorimo o tome što je ispravno i pogrešno, nego kako prepoznati smjernice koje vode većem poštovanju i razumijevanju, mudro zbori Silvana.

PRAZNOVJERJE

Novinar pak priznati mora da mu se čini kako je ono najvažnije što je o lijepom ponašanju naučio, osim od roditelja, naučio u prva četiri razreda Osnovne škole od sjajne učiteljice Smilje.

– I kad malo bolje promislim, ova škola bi dobro došla svakom, ako ništa da obnovi znanje, priznajemo.

– Ja to vidim više za ljude koji silom prilika dolaze u neke poslovne situacije, pa još recimo s nekom međunarodnom klijentelom. Za mlađe to vidim prije svega kao mogućnost da lakše komuniciraju, jer riječ je o generacijama koje su puno vještije u komuniciranju u digitalnom prostoru o čemu mi stariji nemamo pojma. Njima je to materinji prostor i njihovo igralište, a u analognoj komunikaciji jedan na jedan se možda i ne snalaze, priča Silvana.

Mladost će učiti i o onom već spomenutom ponašanju za stolom, jer mora se nešto znati i ne može se baš jesti, kako bi to Erazmo Roterdamski rekao, kao vukovi.

– On je napisao i kako bi za objeda za stol trebalo donijeti lijepo ponašanje i lijepo raspoloženje. Ideja je baš ta, da u tome budemo lijepo raspoloženi, da blagujemo u sreći i veselju, u nekom finom tonu, ističe Silvana.

Ne ide, dakle, ona sa štapom po učionici da bi ispravljala ljude, nema tu pravila. Tu se samo uči kako da čovjeku bude lakše u nekim situacijama formalnije naravi.

– E da, kad se nalaže dress code, nisam baš uvijek siguran u kakvim se to gabaritima krećem, priznajmo.

– Srećom, kako smo mala zemlja u kojoj nema velikih svečanih banketa poput ovotjednog koji je kralj Charles priredio za omanskog sultana, onda je to kod nas lakše. Možeš se zeznuti samo je li »black tie« ili »business casual«. Ali ako slučajno ikada dođete kod kakvog kralja, ima tko će vas podučiti što treba odjenuti, smješka se Silvana.

I da, kad smo se već odjenuli, dobro je znati i da je nekoć postojalo nepotrebno pravilo po kojem oni koji ne piju alkohol, ne podižu čaše u zdravicu.

– Temelji tog pravila su u praznovjerju. Mislim da se na to više ne treba obazirati. S druge strane, ako netko drži zdravicu u vašu čast, neće otpiti iz čaše jer je to kao da sami sebi plješćete, veli Silvana.

Ima čovjek, vidi novinar, rupa u znanju. Ima i dilema o kojima se se već raspravljalo u Školi lijepog ponašanja.

– Pravilo tako nalaže da žena prva pruža ruku, ona odlučuje hoće li se rukovati ili ne. Ona bira hoće li se s nekim dotaknuti ili ne. No, onda je muškarac na radionici rekao da ima dojam da se od njega očekuje da pruži ruku. I kad smo provjerili malo došli smo do toga da se radi o internacionalnom neznanju, da nitko ne zna tko prvi treba pružiti ruku, što je pristojno što nije, što se od koga očekuje. Nije to samo slučaj kod nas, ilustrira Silvana.

PRAVILA DVORA

Kad već spominjemo muškarce i žene reći će Silvana da su pravila vezana za rod malo omekšala vremenom. I to je učinilo slaganje samog koncepta lakšim.

– Nismo uostalom mi oni koji redimo nekakve zabrane. Ovo bi trebalo biti zabavno, zanimljivo, s nekim objašnjenjima zašto neke stvari postoje. Zašto recimo za ručkom ne držimo laktove na stolu!? Zato jer su u vrijeme kada se ta etiketa počela razvijati, kada je postala važna, ti stolovi bili na običnim konzolama. I kada bi vitez stavio ruke i laktove na to prevrnule bi se zdjele. Često je to jednostavno i zabavno, veli Silvana.

Nego, etiketa…

– To ja mali dug koji vraćamo Francuzima. Na dvoru Kralja Luja XIV. se sve to počelo razvijati, više kao popis zabrana tko sve smije doći, što smije raditi na dvoru. Bio je to cijeli protokol malih pravila koji su sve određivali. Ta su pravila bila etikete, objašnjava Silvana.

’Ajmo mi s dvora natrag u školicu. Tri su programa, za sada. Polaznici su mahom poslovni ljudi, različiti koji dolaze s različitim saznanjima. Silvana ponavlja kako je veseli skori početak škole za mlade, jer joj se čini da roditelji danas moraju i ulagati puno vremena, i puno opominjati djecu, pa puno zabranjivati.

– Danas mi se čini da mlađi ljudi ne razumiju koncept privatnosti. Ponekad, nešto stariji znaju patiti od »sindrom glavnog lika« kada ljudi pretvore događaj ili javno mjesto u svoju osobnu pozornicu, često na račun drugih. A osnovna načela bontona se nisu promijenila, i dalje je to poštovanje i obzirnost kao temelj naših interakcija s drugima. Postupajte prema drugima onako kako biste željeli da se postupa prema vama, budite često ljubazni, češće velikodušni, uvažavajte tuđe granice i komunicirajte promišljeno, poručuje Silvana.

Grijeh bi bio ne spomenuti da se škola odvija u Salonu 6, u prostoru kojeg je oživotvorila Andrea Turić koji se čini kao da je izmišljen za ovakvu vrst naobrazbe onako građanski dotjeran. Nije trebalo Silvani i Andrei puno da se da se dogovore.

– Prostor je jako lijep. A naša škola nije škola uštogljenosti niti zabrana, nego lijepe komunikacije. Škola koja uči kako da se čovjek osjeća ugodno u nekoj situaciji i kako da se drugi osjećaju ugodno s vama, sumira Silvana.

– A ima li straha da će vas sad optužiti svijet da gurate elitizam neki, pitamo.

– Svakako će toga biti, nije me strah. Treba to očekivati, anticipirati i veseliti se, jednostavno će Silvana.

PREMIJERKINA TORBA

Elem, imamo Školu lijepog ponašanja u kojoj se bavimo kulturom stola, s upoznavanjem, s razgovorima, s načinima odijevanja, s protokolima, s darovanjem prikladnim i neprikladnim. A treba li nam!?

– Sjećate li se kako su Jadranki Kosor prigovarali gdje je stavila torbu za posjeta i fotografiranja s Obamom, pita nas Silvana.

– Ja samo znam da ne smiješ ostaviti torbu na podu, jer nikada para nećeš imati, velimo.

Silvana se smije.

– Ali da, svi smo odjednom znali gdje je Kosor trebala staviti torbu prije fotografiranja, sjećamo se.

– I to je fantastično, kao da smo svi iz Schönbrunna, na to će Silvana.

Pitamo Silvanu I to da nije ova škola njen svojevrstan lijep mali bijeg od svega, od svakodnevice?

– Recimo da je dodatak, na to će ona.

Silvanina je ideja da od svega jednom bude i mali priručnik. U tu svrhu predavanje će (o)držati i gospođe koje su za života bile češće u formalnim situacijama, ili su u njihovim kućama bila organizirana neke značajna događanja. Zapravo, svi oni koji na neki način dolaze u interakciju s puno ljudi vrijedan su izvor informacija. Taman da priručnik, kako kaže Silvana, bude autentično naš, premda su sva ta pravila mahom međunarodnog karaktera, odnosno europska.

Ostade još Silvanu pitati samo je li joj teško bilo izaći pred ljude u ovoj predavačkoj ulozi, koliko god se s ljudima sretala za svog novinarskog posla!?

– Čini mi se da svatko treba imati malu tremu kad se priprema za razgovor s ljudima. Najteži su prvi koraci kad ne znaš tko ti je publika, tko što zna ili ne zna, jesi li svojim informacijama nekom dao neku korist ili si ga uvrijedio. Ali, zabavno je i polaznici su benevolentni, kaže Silvana.

Na rastanku novinar diže stražnjicu sa stolca, na vrijeme i dovoljno da se ne čini da mu je teško, prije nego se pozdravio sa sugovornicom. Isplatilo se ovo malo razgovora, a gdje neće škola.

I da, lijepo veli Silvana: »Baza dobrog ponašanja je uvijek ista: budi pristojan i nemoj da se netko osjeća pored tebe i zbog tebe loše. Dobar dan, hvala, doviđenja. Ništa ne košta, a provjereno čini dobro.«

KEKSI SE VRAĆAJU U MODU

Kada se o pristojnom i nepristojnom govori često nam je mladost prva na piku. A opet, ako je suditi po onima koji se nižepotpisanom promptno u tramvaju dižu sa stolca i nisu oni tako loši.

– Dobri su klinci. Slušam što te strane škole rade, vidim da su nas 70 posto toga već naučili. Recimo ono: »Kad vas netko pozove u goste nikada nemojte dolaziti praznih ruku«. Pa to kod nas s rođenjem dobijete, pravo zbori Silvana.

– Jedino što su keksi i ona ciglica kave malo izašli iz mode, primjećujemo.

– Nema veze! Štoviše, mislim da su keksi vraćaju u modu, da su najljepši pokloni oni koje možeš iskoristiti odmah, odmah potrošiti i ponuditi, smatra Silvana.