Kina će za koju godinu postati najveća ekonomska sila u svijetu, ali već sada je postala gospodarski najaktivnija. Ima najveću industriju, a od 2012. i najveću vanjsku trgovinu. Ove godine postala je i najveći investitor u svijetu, prestigavši Sjedinjene Države. Kineska ulaganja u inozemstvo dosegnula su 207 milijardi dolara, što je 28 milijardi više od američkih investicija, prema podacima Experta i Bloomberga.

Donedavno, Kinezi su najčešće ulagali u rudnike, sirovine i energiju potrebne za njihovu rastuću industriju. No, stvari su se promijenile. Počeli su ulagati u visoku tehnologiju te kupovati poznate tvrtke, širom Amerike i Europe. Primjerice, kineska državna kompanija Chem-China kupila je za 46 milijardi dolara švicarskog diva Syngentu, jednu od najvećih agrokemijskih kompanija, čime je stekla glavnu u ulogu u svjetskoj industriji hrane, prema Bloombergu. Kineska kompanija Midea ove je godine za 4,6 milijardi eura preuzela 86 posto vlasništva u njemačkoj kompaniji Kuka AG, koja proizvodi robote za zrakoplovnu i ostalu industriju.

Pljuštanje kineskih investicija po svijetu počelo je izazivati nelagodu u EU i SAD-u, u kojima mnogi komentatori i političari pozivaju vlasti na stvaranje ograničenja za ulazak kineskog kapitala. Boje se da će Kinezi povećati politički utjecaj i preuzeti strateške razvojne sektore. Tako su njemačke vlasti nedavno zaustavile već dogovoreno kinesko preuzimanje tvrtke Aixtron, koja proizvodi čipove. Njemački političari traže od EU-a da spriječi kineske investicije u visoku tehnologiju i obrambeni sektor. Osim toga, Nijemce i ostale zapadne investitore smeta što slična preuzimanja tvrtki u Kini nisu moguća, jer vlasti u Pekingu kontroliraju ulazak stranog kapitala. Stoga zapadni investitori, logično, od Pekinga traže reciprocitet.

Epicentar se preselio

Realisti upozoravaju da Europa ne može izbjeći kineski kapital, osim ako se ne želi izolirati od svjetskih tokova. Epicentar svjetskoga gospodarstva definitivno se sa Zapada seli u Kinu, koja je proteklih nekoliko godina poduzela korake za jačanje ekonomske suradnje sa zemljama na euroazijskom kopnu, a time i za širenje svog utjecaja u svijetu. Godine 2013. kinesko je vodstvo predstavilo Put svile, odnosno želju za obnovom povijesnih veza između Europe i Kine u novim okolnostima.

Stoga je logično da je za suradnju zainteresirano i 16 srednjoeuropskih zemalja, koje se nalaze na kraju Puta svile. Radi se o Estoniji, Latviji, Litvi, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Sloveniji, Hrvatskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji i Albaniji, kojima je Kina također ponudila suradnju. Premijeri tih država prvi put su se sastali 2012. u Varšavi, a ovog su se vikenda sastali po peti put, u Rigi, glavnom gradu Latvije. Sastanku peisustvuje i hrvatski premijer Andrej Plenković. Predstavnici 16 zemalja će zajedno s kineskim premijerom Li Keqiangom razmotriti mogućnost novih ulaganja.

Zaostajemo za susjedima

Čini se da Hrvatska zaostaje za zemljama u susjedstvu i ostalim srednjoeuropskim zemljama u korištenju kineskih investicija – koje nisu prepuštene slučaju, već se dogovaraju na razini vlada zainteresiranih država. Primjerice, slovensko poduzeće Pipistrel, proizvođač lakih zrakoplova na električni pogon, u Rigi će s kineskim poduzećem Sino GA potpisati ugovor o stvaranju zajedničke tvrtke i o prijenosu tehnologije, vrijedan 350 milijuna eura. Srbija je dosad privukla brojne kineske investicije nakon što su službeni Beograd i Peking 2009. potpisali strateško međudržavno partnerstvo. Na popisu projekta, građenih uz pomoć Kineza, nalaze se most preko Dunava i elektrana u Kostolcu, a Kinezi su i vlasnici Željezare u Smederevu. Sad su u Latviji potpisali s Kinom ugovore o ulaganju u željezničku i prometnu infrastrukturu vrijedne čak 734 milijuna eura. U tom paketu posebno mjesto zauzima modernizacija pruge Beograd – Budimpešta za vlakove brzine 200 kilometara na sat.

U Hrvatskoj tako velike kineske investicije nisu zabilježene, a neke su odbijene.

– Problem je što Hrvatska nema jasnu dugoročnu strategiju kad je riječ o odnosima s Kinom, kaže prof. dr. Tihomir Domazet, stručnjak za kinesko gospodarstvo koji već godinama upozorava na nove ekonomske realnosti u svijetu. Kao primjer navodi činjenicu da Hrvatska nije prihvatila ponudu Kine za ulaganje u gradnju željeznice od Rijeke u smjeru Zagreba i Budimpešte.

Domazet ne želi ulaziti u razloge hrvatskog odbijanja kineske ponude. No, istina je da su Kinezi potražili drugi pomorski ulaz u srednju Europu, kad ga već nisu dobili preko riječke luke. Prema pisanju China Daily od četvrtka – »željeznica preko Srbije i Mađarske, čiji se dovršetak planira do kraja 2017., a protegnut će se do važne grčke luke Pirej, mogla bi postati europska osovina za povezivanje Puta svile«. Konkretnije, tom željeznicom povezat će se dvije sastavnice Puta svile – pomorski put iz Kine koji završava na obali Grčke i euroazijski ekonomski pojas koji završava u srednjoj Europi.

Milanovićevo odbijanje

Mnogi u hrvatskoj javnosti, kako je poznato, prigovarali su vladi Zorana Milanovića zato što početkom mandata nije prihvatila kineska ulaganja u infrastrukturu od Rijeke prema Zagrebu. No, Vlada je na kritike odgovarala da će Hrvatska, kad uđe u EU, za razvoj infrastukture dobiti bespovratan novac iz europskih fondova.

– Činjenica jest da je Hrvatska članica NATO-a i EU-a. To ne možemo zanemariti. No, bilo bi dobro da Hrvatska u svoju strategiju uključi i suradnju s Kinom, s obzirom na sve važniju ulogu koju ta zemlja dobiva u današnjem svijetu, kaže Domazet. Mnoge su zemlje, uključujući i Hrvatsku, očekivale da će ulaskom u EU ubrzati svoj razvoj i smanjiti ekonomske razlike u odnosu na razvijene europske zemlje. Međutim, do te očekivane konvergencije nije došlo. Ekonomske razlike u odnosu na razvijene zemlje čak su i povećane, kaže Domazet. Stoga su mnoge članice EU zainteresirane za veću suradnju s Kinom.

Domazet upozorava na ozbiljne procjene o mogućnosti izbijanja nove globalne ekonomske krize, koja će svoj epicentar imati u Europskoj uniji, odnosno eurozoni.

– Moguć je i kolaps eurozone. U tom kontekstu može se gledati i na kinesku strategiju prema Europi, gdje Kina nastoji učvrstiti svoj položaj, primjećuje Domazet.