ČUDNA IGRA SA ZAKONOM

Kako izbjeći 1.562 dana zatvora?

Ico Mikuličić

Iako mu je za ponovljeno dilanje droge izrečena stroga kazna od čak četiri pol godine zatvora, Zagrepčanin je, zahvaljujući bijegu i promijenjenom iskazu jednog od suoptuženika koji je kasnije postao svjedok, oslobođen 



Nije mala stvar osloboditi se čak 1.562 dana ili oko četiri i pol godine zatvora. Upućeni u tajne pravosudnih igara, kao i neki roditelji žrtava droge, tvrde da je to moguće u neobičnoj igri sa zakonom te da je to nedavno u Rijeci uspjelo jednom dileru iz Zagreba. Upućeni priznaju i da to više nije usamljen primjer. Iako obrana tvrdi da je odluka o puštanju na slobodu donesena na temelju izjave da je ranija presuda bila potkrijepljena lažnim iskazom, poznavatelji pravosuđa pretpostavljaju da je oslobađanje omogućeno korištenjem zakonskih rupa, igara sa svjedocima i njihovim statusima što omogućuje naš zakon i pravna praksa.


   Izrugivanje zakonu


Da ne ulazimo dublje u utvrđivanje prave istine, ovim ćemo se slučajem poslužiti samo kao obrascem za takve postupke. Upućeni pretpostavljaju i tko režira ovakve pravosudne igre, no dodaju da je to »režiserima« na neki način i posao, kad to zakon i praksa posredno omogućuju.


  Zagrepčanin je bio optužen za ponovljeno dilanje droge i za to je prije godinu dana u Rijeci osuđen na četiri i pol godine zatvora. Kazna od četiri i pol godine je stroga, no suci su posebno uzeli u obzir činjenicu da je ovo drugo nedjelo napravio neposredno nakon što je već bio osuđen za dilanje droge. Zato mu je kao nepopravljivu dileru izrečena stroga kazna, gotovo dvostruko veća nego u prvom slučaju.





Pravosudni djelatnik s kojim smo razgovarali iskreno priznaje da nije tajna da se iskazima pletu igre, a ponekad i ilegalno trguje. Nerijetko se nazire da je nešto laž ili kupljen iskaz, ali se to ne može dokazati budući da zakonske rupe to omogućuju. Naravno, radi se u rukavicama i preko posrednika, no najvažniji su ipak režiseri koji dijele uloge. Sad već dobrim dijelom to znaju izvesti i sami kriminalci. Dio igre je i savjetovanje bijega ili pokušaj izbjegavanja i odvajanja glavnog suđenja u drugi zaseban postupak (na račun bolesti i slično), da bi prošlo vrijeme i prvi postupak postao pravomoćan, a poslije da bi se u drugom kroz promjenu uloge iz optuženika u svjedoka mogao povući iskaz i poništiti ključno terećenje i dokazi. Među metodama koje dovode do promjena iskaza što ruše suđenje su od solidarnosti kriminalaca, do kupovanja iskaza prijetnjama, novcem ili pak kombinacijom novca i prijetnji, te slične metode.



  Zaplet počinje oko ključnih dokaza i krunskih svjedoka. Jedan od odlučujućih za prvotnu osudu na četiri i pol godine zatvora bio je tadašnji iskaz jednog od suoptuženika iz lanca droge koji je, braneći sebe, mnogo toga priznao. Ispričao je priču koja je i njega samog, ali i Zagrepčanina, teško teretila kao dilera u lancu između Rijeke i Zagreba. To je, uz ostale činjenice, bilo presudno da obojica tada budu proglašeni krivima. No, Zagrepčanin nije iskusio težinu zatvora jer je ranije pobjegao. Taj se bijeg, umjesto da bude dodatno kažnjen, na koncu pokazao kao dobar potez. Je li to bila unaprijed dobro smišljena i instruirana igra ili se bijeg samo dobro uklopio da se iskoriste rupe u zakonu, drugo je pitanje.



U ovom slučaju pomoćno sredstvo koje je omogućilo igru bio je bijeg. Neki se pitaju kako se kažnjava bijeg od presude? Na žalost, za to praktički nema kazne, čak ni za bijeg iz zatvora, osim disciplinske mjere. Kažnjava se jedino ako bjegunac počini neko kazneno djelo, nekoga ozlijedi, nešto ukrade ili slično, ali za to bi i inače bio kažnjen. Bijeg tako, u slučaju kao što je ovaj, na žalost, može biti dobar instrument za koji nema sankcija.



  Zagrepčanin je nakon gotovo godinu dana bijega nedavno uhićen i završio je u zatvoru, no tamo nije dugo ostao. Dobro se narugao zakonu. Kao i svi u njegovu položaju, odmah je zatražio obnovu postupka jer je prvi put bio osuđen u odsutnosti. Po zakonu na to ima pravo pa je određeno ponovljeno suđenje. No, čini se da to nije bilo samo ponavljanje rasprave, već najvjerojatnije znatno ranije smišljen plan. Dogodio se veliki obrat kad je krunski svjedok odjednom povukao iskaz i srušio cijelo suđenje. Takvu poziciju krunskom svjedoku omogućila je činjenica da on više nije bio optuženik prisiljen braniti sebe kao na prvom suđenju, već je postao samo svjedok pa je mogao trgovati svojim položajem.


   Okretanje ploče


Formalno kao svjedok ima obavezu govoriti istinu, no pitanje je tko ga i kako na to može natjerati. Po našoj sudskoj praksi izgleda – nitko. Čini se da se to pokazalo i u ovom suđenju. Čovjek je glatko porekao sve što je na prvom suđenju, želeći braniti sebe, priznao optužujući i sebe i Zagrepčanina. No, sada je okrenuo ploču. Tvrdio je da ne zna ništa o tome da je Zagrepčanin dio narkolanca za nabavku droge. Kao optuženik ima se pravo braniti kako misli da je najbolje, pa čak i ne govoriti istinu. Sada može lako reći da je izmislio prvotnu priču, a da je istina ovo što je sada rekao. Što je najgore, i tužiteljima i sudu su dodatno vezane ruke jer mu čak ne smiju predočiti što je govorio na prvom suđenju, kao optuženik.



Može se samo zamisliti kako na ove igre sa zakonom gleda otac čiji je sin umro od droge koju su mu prodali ti dileri. Jedan od njih nam je rekao da mu se od toga diže kosa na glavi i da pomišlja da sam uzme pravdu u svoje ruke. Može se zamisliti kako mu je kad pročita da su se optuženi za drogu od koje je umro njegov sin tako lako izvukli iz zatvora. Možda su čak i novcem zarađenim na smrti njegova sina, kupili nekoga da povuče iskaz i da se oni izvuku. Taj otac zna da ne smije uzeti pravdu u ruke, ali pita gdje su »protuotrovi« sustava koji bi spriječio izigravanje zakona i ismijavanje pravosuđa.



  Budući da je ključni svjedok povukao iskaz, tužiteljima koji su odjednom ostali bez krunskog dokaza nije preostalo ništa nego da odustanu od optužnice. Nakon što su oni odustali, sudac je – unatoč tome što osobno misli – morao donijeti odgovarajuću odluku kojom je Zagrepčanin oslobođen i odmah pušten iz pritvora. Tako je optuženik oslobođen čak četiri i pol godine zatvora i dobio je 1.562 razloga za slavlje jer će toliko dana, umjesto iza rešetaka, provesti uživajući u blagodatima slobode. Pogotovo ima razloga slaviti zbog načina na koji se »izvukao«.


  Upućeni u takve pravosudne igre tvrde da takav obrat nije neobičan, niti je to prvi put da se čeka kraj jednog suđenja pa netko od optuženika postane svjedok, izmijeni izjavu i povuče optužbe. Upućeni u takve igre čak kažu da su očekivali takav ishod.