Bruno Lerotić. Humanitarac. Valja autoru ovog teksta biti pošten pa priznati da za Lerotića nije ni znao dok nije dobio zadaću da o njemu piše. A onda se otvorilo štošta, ponajprije veliki uspjeh nečeg što se zove Dan 1 eura. Ono što na prvu zvuči poput kakvog blagdana koji nikako da zasluži neradni dan, zapravo je veliki dokaz da dobri ljudi mogu svašta, pa i prikupiti više od milijun eura u jednom danu. A sve to da se ima i da se ciljano daje onima koji pomoć svake vrste trebaju. Zato smo i razgovor s Brunom počeli priznanjem o vlastitu neznanju.

– A sinoć gledam vaš Instagram profil i strojeve koji praktički po noći iz pepela dižu nove kuće stradalnicima nedavnog katastrofalnog požara u Omišu. Odakle u vas ta potreba da pomažete ljudima? – tučemo, štono bi se reklo, u glavu.

Jer, mlad je Bruno čovjek. Jer, nije uobičajeno da se u današnje doba skrbi o ikome osim o sebi samom.

– Mislim da svatko od nas prođe neki teži period života koji ga ili izgradi ili ne izgradi. Mene je na sreću to izgradilo, pokazalo da možemo biti tu jedni za druge onako kako su nekada neki drugi bili tu za mene. Shvatio sam da je ono najbolje u ljudima kada jedan drugom pružimo ruku. Nije to samo stvar novca, već je ljudski i stati i popričati s nekim, pružiti mu ruku. To je ono što uvijek dobro dođe – na to će jednostavno Bruno.

JEDNO DOBRO DJELO

Shvatio je, veli, da ga to što pomaže na neki način i pokreće, da je to način na koji bi se trebalo živjeti, da je to ono najispravnije. A kako je sve onomad počelo?

– Polako su se počele pojavljivati društvene mreže. Nisam bio na njima nešto aktivan, nije me zanimalo, htio sam i odustati od društvenih mreža i izbrisati sve jer me apsolutno nije fasciniralo da se jutrom probudim i slikam sebe da objavim što sam pojeo. Ali, kako sam imao nekih tisuću pratitelja, rek’o idem vidjeti hoće li se ljudi odazvati ako objavim da mi treba odjeća za jedan dječji dom – sjeća se Bruno.

Prvi dan se odazvalo njih 30-ak. Njih 30-ak odazvalo se na tu prvu akciju za koje se prikupljala odjeća za djecu iz Nazorove. Pitamo Bruna kada je to bilo, ta prva akcija. On se malo na to zamislio, pa veli da je sigurno 15 godina prošlo.

– I onda smo polako krenuli, jer sam vidio da se ljudi žele odazvati. Ja sam, naime, donio odluku da svaki dan napravim jedno dobro djelo. Ne možemo svi plaćati nešto, ali kupiti nekom sendvič, dati mu komad odjeće, pomoći starijoj osobi odnijeti stvari iz dućana doma, to možemo – kazuje Bruno.

Dogodilo se da je baš tu negdje pogledao film »Šalji dalje«, kojeg svima preporuča. U filmu se krug ljudi koji čine dobro od onog jednoga širi na mnoštvo.

– Ako jedan čovjek nauči drugog, drugi trećeg i tako u krug, da svaki dan napravimo jedno dobro djelo, koliko je to dobrih djela!? Milijarde! – ne sumnja Bruno.

Krenulo je polako. Svako par dana, tjedana objavljivao bi na društvenim mrežama kakvu akciju, kakav poziv. Potreba je u čas bila velika. I sve je odjednom počelo rasti.

– Stvorila se priča i došli smo do toga da su nas počele kontaktirati i socijalne službe, razne institucije, domovi s pitanjem možemo li se za štošta uključiti. Tu se i tako se pomalo sve zakotrljalo i krenulo – kaže Bruno.

Reklo bi se da se do akcije Dan 1 eura došlo evolucijom, prirodnim razvojem kako ideje tako i ljudi koji su uz Bruna. Jer Bruno stalno govori »mi«.

– Ne mogu ja nikada reći samo »ja«. Možda će mi slučajno negdje izletjeti to ja, ali stvarno se trudim govoriti mi, jer bez svih osoba koje podržavaju ove akcije ja mogu tek tu i tamo nešto napraviti. Mi su svi oni dobri ljudi s mojih društvenih mreža, najviše s Instagrama. Oni se vole nazvati »Tim nenormalni« pa ćemo ih tako i zvati – sa smiješkom će Bruno.

Ako jedan čovjek nauči drugog, drugi trećeg i tako u krug, da svaki dan napravimo jedno dobro djelo, koliko je to dobrih djela!? Milijarde! – ne sumnja Bruno Lerotić / Foto PRIVATNA ARHIVA

KUĆA ZA NULA EURA

Ističe pri tom da Dan 1 eura nije bila klasična humanitarna akcija.

– Svaki mjesec mi pomažemo određenoj skupini ljudi. To su ljudi sa zdravstvenim problemima u obitelji, obitelji u kojima nema radno sposobnih, to su starije osobe koje nemaju nikoga da se na njega oslone… To je nekakav tip ljudi kojim želimo pomagati, za koje ja smatram, a ljudi su se složili, da bi im trebalo pomoći – ističe Bruno.

Prvih pet godina je, priznaje, sve išlo polako.

– U zadnjih deset godina smo zato došli na tu razinu da bez problema možemo riješiti bilo kakvu humanitarnu akciju. Tri, četiri puta smo u jednom danu skupili po 300.000 eura kada je trebalo za liječenje ili operacije. Imali smo taj zadnji apel gdje smo uspjeli doći do milijuna. Došli smo na razinu gdje bez problema možemo riješiti što god treba. Evo gradimo i kuću za nula eura. Niti jedan cent nije uložen u građevinski materijal. Od temelja do krova kuća je izgrađena bez jednog centa – kazuje Bruno.

Ili kad zatreba kojoj obitelji automobil. Bruno tad objavi da mu treba i za desetak minuta javi se netko s posve ispravnim automobilom, pa ga još servisira, registrira i napuni gorivom.

– Nekidan sam probao izračunati, više od 3.000 djece smo poslali na određene terapije i operacije. Sad je to već ozbiljna razina na kojoj možemo pomoći ljudima – veli Bruno.

No, da bude Dan 1 eura »kriva« je jedna od pratiteljica.

– Uvijek se trudim ljudima objasniti da nije bitno da svatko uplati 100 eura, da ne moraju biti ljuti na sebe jer ne mogu uplatiti više od pet ili 10 eura pa onda odustanu jer misle da to nije značajno. I onda mi je jedna mlada dama poslala poruku s idejom da napravimo Dan 1 eura. Jer, i kad svatko od nas da ono minimalno od sebe možemo napraviti čudo – objašnjava Bruno.

I shvatili su ljudi i bit i cilj.

– Isplate su pokazale preko 60 posto ljudi uplatilo jedan, ili dva eura – kaže Bruno.

– Ali ih je bilo skoro pa doslovno milijun – velimo.

Milijun i više od 90.000 eura prikupilo se praktički u jednom danu.

– Znači li to da su Hrvati ipak, još uvijek, dobri ljudi? Meni se, naime, čini da smo zadnje vrijeme jako ogrubjeli, a sad ispada da smo ipak tu kad treba – velimo.

– Jučer sam saznao da su Hrvati na drugom mjestu u Europi po broju donacija na broj stanovnika. Mi smo svi u nekom dijelu naših života bili u situaciji kada nam je ili trebala pomoć ili smo se osjećali nemoćno i taj nam je osjećaj poznat. A poznat nam je i osjećaj kad ti možda netko pomoć ne pruži. I želimo to vratiti, želimo pomoći. Kažete možda se ne čini da smo toliko dobri ljudi. Jesmo, samo se zlo nekako lakše umota i proda – smatra Bruno.

Štoviše ilustrativno kazuje i to da dok se klika vijest o kakvoj prometnoj nesreći jedno 500 humanitarnih akcija isti taj tjedan događa u Hrvatskoj.

– Neki dan tako slušam da 50 ronilaca čisti jadransko dno od smeća. Svaki dan neka osoba u Hrvatskoj pokrene nešto stvarno vrijedno, ali mi ćemo radije tražiti ono gdje piše da je nešto loše. Ne znam zašto je to tako, bilo bi ljepše da smo okruženi s dobrim, zato se trudim na svom Instagramu širiti dobro svaki dan da se ljudi dobro i osjećaju – naglašava Bruno.

BLAGOSLOV I PROKLETSTVO

E da, društvene mreže, naša blagoslov i naše prokletstvo.

– Bez njih vam akcije vjerojatno ne bi bile ovako uspješne, a opet zbog njih jamačno imate hrpu onih koji će sumnjati u vaše motive, u adrese onih kojima pomoć dolazi. Kako se tim nosite – pitamo Bruna.

– Meni to osobno ne predstavlja nikakav problem. Jednom davno sam pročitao citat koji otprilike kaže: »Što god da radiš u životu, dobro ili loše, uvijek će se naći netko tko će ti nešto prigovoriti.« Ako na tjednoj bazi ispod naših objava imamo desetak tisuća komentara punih pozitive, a jedan je negativan, ne pada mi na pamet da svoje vrijeme posvetim tom mizernom broju ljudi koji se hrane lošim. Nikada nisam dopuštao da to na mene utječe, nadam se da će tako i ostati – poručuje Bruno.

Svatko, dodaje, ima pravo na svoje mišljenje, pa pravo i sumnjati.

– Zato se trudimo na sve način pokazati ispravnost onog što radimo. Ljudi ne vide širu sliku pa misle da su u pravu, a nisu. A meni se ne da trošiti vrijeme na objašnjavanje, jer čim kreneš nešto pravdati i objašnjavati, a da nisu institucije kojima se moraš pravdati, ispadneš kao da se izvlačiš iz nečega. Nismo mi takvi – veli Bruno.

Čovjek čovjeku, to je njegov moto. Zato, kako kaže, i inzistira na tome da mu se ljudi jave.

– Svi možete doći do telefona ljudi kojima pomažemo. I kada su rođendani djece iz tih obitelji dođe po 70, 80 ljudi, jer hoće toj djeci uljepšati rođendan. Svatko ima pravo obići te obitelji, ali ih ja nikada neću slikati i objavljivati njihova lica da bi se neka manja količina ljudi vidjela tko je to – ističe Bruno.

Sumnja je našoj čeljadi nekako zadana. A opet jamačno je i onih koji bi se htjeli okoristiti, a da im pomoć i ne treba. Pitamo Bruna koliko je postotak takvih.

– Pa oko 90 posto – k’o iz topa će on.

– Toliko!? – otelo se nama.

– Od 100 ljudi za 90, 95 na kraju se pokaže da uopće nisu u potrebi, ili da su zdravstveno sposobni raditi, ili ono najgore od svega da sa svih strana primaju donacije – veli Bruno.

I zbog toga oni koji se jave za pomoć dužni su poslati zdravstvenu dokumentaciju, sve nalaze, izvadak iz banke s primanjima svih članova kućanstva. Nažalost, kaže, ljudi nisu ni svjesni zašto se sve to traži.

– Pitali ste me za negativne komentare. Ima ih, ima i zato jer je jako puno onih kojima sam odbio pomoći. I ti su ljudi bijesni. Ti ne shvaćaju da sve moram proći s knjigovođom, s odvjetnicima. Moram sebe zaštititi da se vidi što i kome smo dali. Za 90 plus posto ljudi se ispostavi da uopće ne trebaju pomoć i nakon prve, druge poruke gdje ih pitam što im treba jednostavno me blokiraju – kaže Bruno.

SVE SE MOŽE KAD SE HOĆE

Brunu je 38 godina. To hoće reći da mu je bilo malo preko 20 kada je počeo humanitarno djelovati. Koliko ga je to iskustvo promijenilo? Koliko je drugačiji Bruno danas od Bruna onomad? Stigne li, štono bio se reklo, živjeti!?

– Sve to izgleda veliko kada se objavi na društvenim mrežama. A ja sam svako jutro u 6.30 u svojoj firmi, u proizvodnji. Imamo hvala Bogu i zaposlene pa ne ovisi sve o meni. Radim svaki dan po 10, 12 sati – na to će Bruno.

Proizvodnja je ona dehidriranog voća, zdravih grickalica, dobro uhodana i to je ono, priznaje Bruno, što mu je najbitnije.

– Ako se dobro organiziraš, možeš sve stići, i ako radiš stvari koje želiš, raditi možeš sve stići. Ako radiš nešto na pola, zato što misliš da moraš, tu uspjeha nema bilo da je posao ili humanitarna akcija. A koliko je sve utjecalo na mene… Utjecalo je jako puno. Prije sam bio bio drugačiji. Više nisam toliko u javnosti. Držim sve za sebe i puno sam mirniji. Znam da je ovo dio mog života i to me čini mirnim. Tako da napreduje čovjek, posebno u dijelu odnosa s ljudima – iskreno će Bruno

Prošlo je 15 godina do prve akcije, koliko će ih još proći do zadnje!?

– Do kad kanite ovako – pitamo.

– Dok je god društvenih mreža – na to će Bruno.

– Bome – ostavi nas u čudu.

– Dokle god je društvenih mreža i opcija da se te akcije mogu raditi normalno, radit ćemo ih. Ako imam mogućnost da stavim objavu na društvenoj mreži i da je radi toga čovjek živ, a par desetaka ljudi smo već spasili od toga da ne umru, pa kako ćeš sutra reć’ da se više s tim nećeš baviti – ne dvoji Bruno.

– A zašto odbijate javna priznanja – pitamo i to.

– Zato jer nije gotov posao – jednostavno će Bruno.

GRADNJA POVJERENJA

Za kraj, ajmo na početak, do akcije od prije niti dva tjedna, one Dan 1 eura i činjenice da se u nekih 16 sati skupilo više od milijun eura. Nema sumnja da će biti akcije slične i opet. Hoće, veli Bruno, ali i ponavlja da nije to humanitarna akcija.

– To je apel kojim ljudi podržavaju rad udruge koja se mjesečno bavi plaćanjem operacija i terapija, koja reagira u slučaju bilo kakvih katastrofa. S tim mi plaćamo donacije za rad udruge. Zahvaljujući tome ne moramo raditi akcije svako dva dana, već skupimo dovoljno za mjesec dva dana plaćanja obveza i za brzu reakciju – objašnjava Bruno.

Zato se u Omišu već grade kuće, sedam objekata. I zato se čovjek pita nije li šteta da nema još koji Bruno.

– Ima ih. I ne moraju biti veliki ni oni ni akcije. Jer svaka udruga, svaki humanitarac koji bilo što prikupi to je dovoljno. Mi smo nekad davno krenuli samo od tih 30 vrećica odjeće pa smo došli do ovoga. Na možemo preskakati korake. Treba graditi povjerenje, treba raditi na tome da se transparentno sve prikazuje i doći će se do nečeg većeg. Samo treba ustrajati. Treba raditi bez razmišljanja koliko je to dobro veliko. Dobro je dobro. I ako si jednom čovjeku uljepšao dan ti si napravio svoj zadatak – uči Bruno.