Premda ovakve dokumente već dugo imaju povjesničari, internetski popis zatočenika UDBA-inog mučilišta hitro je završio u stranim tiskovinama. Uz plaže i more, nova članica EU-a postala je poznata i po razotkrivanju tajni komunističke policije
Prikaze iz bivših policijskih agentura komunističke partije Jugoslavije, posve dominiraju domaćim javnim prostorom, tako da se u zadnje vrijeme niti ne spominju novi rekordi o broju nezaposlenih i padu industrijske proizvodnje. Mutni špijuni koji su svoje živote posvetili očuvanju jugoslavenskog diktatorsko-totalitarnog sustava, a kasnije pak uspostavi njegove, tobože, demokratske političko-tehnokracijske sljedbe, koja je svoje vile pretvorila u Ali Babine špilje, sjaje čak sjajnije i od najpopularnijih showbiz zvijezda. U zemlji sveopćih čuda i nezamislivih paradoksa, ne može biti neobjašnjivo to kada najgnusniji politički naručeni zločini postaju bestseller priče.
No, Josip Perković i Zdravko Mustač nisu jedini kosturi koji sada ispadaju iz opskurnog ormara zloglasne UDBA-e. Naime, internetski blog Novi plamen u jeku hapšenja Perkovića i Mustača slavodobitno je javio da ekskluzivno objavljuje imena i prezimena svih zatočenih informbiroovaca u gulagu na Golom otoku. Premda ovakve dokumente već dugo imaju povjesničari, kao i udruga Ante Zemljar, internetski popis zatočenika UDBA-inog mučilišta za tijela i duše hitro je završio u nekim stranim tiskovinama. Uz sunce, plaže i more, nova članica Europske unije tako je u svijetu postala poznata po još jednoj svojoj karakteristici – razotkrivanju tajni komunističke policije, i to s četvrt stoljeća dugim zakašnjenjem. Na prvi pogled sada se može učiniti da se stvara zlokobni veo zavjere; da neke tajne sile i agenture stoje iza koincidiranja ponovnog aktualiziranja golootočkih popisa užasa i sudskih dramoleta s izručenjem UDBA-inih agenata Njemačkoj.
Evidencije osoba
Međutim, za Martina Previšića s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu slučaj Perković nema veze s objavom popisa zatočenih i ubijenih na Golom otoku u vrijeme Informbiroa.
– Premda se ova dva slučaja na prvi pogled čine povezanima, oni zapravo nemaju nikakve dodirne točke, osim da su se vremenski preklopili. Dokumenti Hrvatskog državnog arhiva koji su se pojavili na stranicama Novog plamena u potpunosti su autentični popisi svih ibeovaca (pristalica Staljina) koji su bili internirani u logore ili zatvore u razdoblju od 1948. do 1956. i 1958. godine, kada je trajao sukob Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, a ne kasnije. To nisu evidencije osoba koje su na Golom otoku bile zatvorene nakon 1958. sve do 1988. kada je zatvor prestao s radom. Tako da ne vidim nikakvu konkretnu vezu s Perkovićevim slučajem, naprosto jer on nema nikakve veze s nekim događajem od prije 65 godina. Nadalje, ovi popisi su poznati znanstvenoj zajednici, pa i meni osobno već niz godina i kao takvi nisu kontroverzni, niti novi. Uostalom, prošle godine publiciran je dokumentarni film režisera Darka Bavoljaka i baš Hrvatskog državnog arhiva, naziva Goli otok, gdje je na kraju filma prikazan čitav popis golootočana, tako da ovo nije »premijera« ovakvog popisa. Stoga, ne možemo govoriti da je popis ciljano »pušten«, kada je on »vani« već dugo vremena, napominje Martin Previšić koji dovršava svoj doktorski rad na temu Goli otok.
Pokušaji rehabilitacije poraženih kolaborantskih snaga opet iscrtavaju neke stare linije podjela, koje u određenom trenutku mogu postati linije fronta. Previšić smatra da je to logična i tragična posljedica revizionizma koji je zapljusnuo zemlje bivše Jugoslavije zadnjih dvadesetak godina. Opasna je isto tako, manipulacija raznih političara ovim povijesnim događajima u dnevno političke svrhe, a još su gore njihove nesuvisle interpretacije kojima doslovno kontaminiraju javnost i čine posao ozbiljnih historičara besmislenim.
– Na državnom aparatu je da sve te pojave beskompromisno suzbije, prije svega mislim da ustaške ispade pod krinkom nekakvog domoljublja. Jednom riječju, jako malo učimo iz povijesti, pa si bitno otežavamo budućnost. Problem postaje veći kada nam na naplatu dođu kontroverze iz zadnjih ratova devedesetih, a nismo prevladali niti one ranije. Ipak, osobno se nadam da će u skoroj budućnosti ove teme iz Drugog svjetskog rata jednostavno zastarjeti te da novim generacijama neće predstavljati neka važna pitanja, baš kao što nama danas objektivno ništa ne znače pitanja npr. Prvog svjetskog rata, smatra Martin Previšić.
Previšić naznačuje da to nisu popisi svih »golootočana«, nego samo osoba koje su bile internirane u čitavom logorskom sustavu toga doba za konfiniranje Staljinovih pristalica, čije je naravno Goli otok bio najveći dio, što se na sajtu i navodi.
Ustaše i udbaši
Međutim, kada se država uporno ne želi suočiti sa svojim grijesima iz totalitarnih prošlosti – komunističkih ili fašističkih svejedno – otvara se prostor za zloćudne manipulacije brojkama i popularne teorije zavjere, što je ponajprije dobar alat u aktualnim svjetonazorskim i ideološkim difamacijama koje dijele društvo na dva ratoborna pola. Da su na vrijeme povijesno revidirane žrtve dviju diktatura iz naše novije povijesti, uostalom da se država na vrijeme pozabavila svojim agentima koji i danas ostaju vjerni onim čuvenim crnim, sivim i tamno-plavim mantilima, možda ove klevetničke podjele na partizane, ustaše i udbaše ne bi bile tako dominantne u društvu.
Tabuizirane teme
– Njihovo dugogodišnje prešućivanje doprinijelo je da iz tabua ne pređu u ruke znanosti, već u ruke političara sličnog kova s drugačijim nacionalnim predznacima. U tom ključu je u Hrvatskoj početkom devedesetih Bleiburg tumačen kao Titov i komunistički obračun s Hrvatima, dok je Goli otok poslužio kao oružje srpskim nacionalistima kao argument za obračun sa Srbima, uz njihov stari adut Jasenovac, koji je trebao biti slika hrvatske politike prema Srbima u svim prošlim i budućim vremenima. Kako ove načelne argumente uvijek treba potkrijepiti brojkama da bi djelovali ozbiljnije, izbacivane su razne besmislene cifre od 500, 600 ili 700.000 ubijenih u Jasenovcu ili 50.000 do 60.000 zatočenih ibeovaca na Golom otoku, bez obzira na to što su te brojke nemoguće, za početak s tehničke strane. Danas imamo niz ozbiljnih publikacija koje približno točno govore o broju mrtvih u Jasenovcu (83.145) ili Golom otoku (13.000), koje jasno raskrinkavaju ciljeve i logiku ranijih preuveličavanja. Naravno, nema ništa loše u apostrofiranju strašnog zločina u Jasenovcu ili na Bleiburgu, ali svjesno manipuliranje njima u svrhe nacionalističke politike dovodi u njihovo ponavljanje, jer rađa samo mržnju i koncept kolektivne krivnje. Jednako tako, čini mi se da je ozbiljna historiografija odavno točno valorizirala smisao npr. Bleiburga. Vrlo jednostavno, to je bio obračun s poraženim nacističkim kolaborantima, koji se dogodio dijelom u ratnim okolnostima na koncu rata i svojom suštinom je ratni zločin, jedna surova odmazda pobjednika nad poraženima. Slične stvari, međutim, u drugačijim omjerima događale su se u Francuskoj gdje se obračunavalo s tzv. »višijevcima«, Francuzima koji su bili dio aparata njemačke satelitske države na području Francuske. Uostalom, i dan danas teku debate među povjesničarima u svijetu – ali i ostalim strukama – o opravdanosti i smislu bombardiranja Hirošime i Nagasakija, gdje su poginule stotine tisuća civila, uglavnom žena i djece, ili o bombardiranju Dresdena gdje je živote izgubilo 25.000 civila uz potpuno uništenja grada s diskutabilnim vojnim i industrijskim ciljevima. Meni se čini da su svi saveznički lideri, i Truman, i Churchill, i Staljin, pa na koncu i Tito imali neko svoje krvavo zatvaranje rata. To naravno te događaje ne čini ništa manje strašnim, ocjenjuje Martin Previšić.
Međutim, napominje Previšić, posebno su opasni pokušaji rehabilitacije dokazanih ratnih zločinaca na ovim prostorima, kao i pripadajućih režima. Tako se, što i danas još uvijek svjedočimo, javljaju manje ili više otvorene, i u javnosti i u struci, tendencije prema opasnoj revalorizaciji ustaškog režima u Hrvatskoj ili četničkog pokreta u Srbiji, iako između njih ne možemo staviti znak jednakosti.
– Onda se u raznim časopisima i knjigama javljaju stidljive interpretacije da su ustaše bili hrabri borci, ili da je Mile Budak bio dobar pjesnik. Pa će sutra biti napravljen manje stidljiv korak dalje da su ustaše bili osim hrabrih i pravedni borci, dok će Mile Budak postati dobar pjesnik i dobar političar. Slično se događa u Srbiji gdje se Draža Mihailović pravno i povijesno pokušava rehabilitirati i revalorizirati kao borac za neku srpsku stvar i tobožnji legalist, iako je jasno da se njegova djelatnost, posebice nakon 1943. godine, svodila na borbu protiv savezničkog antifašističkog partizanskog pokreta, ubijanju civilnog stanovišta te kolaboraciji s Nijemcima i Talijanima. No, treba kazati da bi i Budak i Mihailović doživjeli istu sudbinu da su bili suđeni u Francuskoj, Njemačkoj ili SSSR-u, zaključuje Previšić.
